Neispričane priče: Vidovnjaci u službi kriminalistike

Sicilijanske vlasti su prije tridesetak godina pozvale poznatog holandskog vidovnjaka Gerarda Croiseta da posjeti ovaj dio Italije i pokuša da riješi enigmu četverostrukog ubistva u jednoj kući u luci u Palermu.

Policija, naime, nije uspjela da pronađe nikakve tragove niti indicije koje bi omogućile makar početak konkretne istrage, tako da je pritisak javnosti na policiju bio sve jači.

I tako se pribjeglo angažovanju poznatog vidovnjaka, kome ovo nije bio prvi put da svoje sposobnosti stavi u službu jedne policijske istrage. Croiset je, naime, već razriješio slučajeve ubistva u nekoliko zemalja, a svojevremeno je pomogao i u otkrivanju misterije jednog nestanka u tadašnjoj Jugoslaviji.

Naravno, ovakvi ljudi kojima se pripisuju tzv. vančulne – ekstrasenzorne sposobnosti, obično se angažuju u slučajevima kada se ni na jedan drugi način ne može pronaći nestala osoba, razriješiti neko tajanstveno ubistvo ili otkriti neka druga tajna. Pa i tada se istrage vidovnjaka vode daleko od očiju javnosti i, naravno, ne bilježe se u kriminalističkim dosijeima, jer sve policije svijeta nastoje rješavati probleme tradicionalnim policijskim metodama, a javno korištenje vidovnjaka moglo bi dovesti do osude od strane javnosti. Ali, kao što se vidi, kad slučaj stane u mjestu, tada je svaka pomoć dobrodošla, što ilustruje i slučaj pomenutog Croiseta.

Naročito je interesantan slučaj vezan za nestanak četverogodišnje djevojčice iz New Yorka Edith Kiecorius, koju su posljednji put vidjeli da se igra u jednoj ulici na Manhattanu. Na osnovu izjave jednog očevica, policija je posumnjala da je djevojčica odvedena u Chicago, tako da je istraga usmjerena u tom pravcu. Međutim, kako istraga nije napredovala, odlučeno je da se savjet potraži od neke osobe sa parapsihološkim sposobnostima. Izbor je pao na gorepomenutog Gerarda Croiseta, kome su bili dovoljni fotografija nestale djevojčice i plan grada New Yorka. Ubrzo je precizirao šta se dogodilo sa djevojčicom, naznačivši pri tom i mjesto gdje je poslednji put viđena. Takođe je opisao i otmičara, zapravo ubicu, jer je djevojčica bila silovana i pretučena na smrt. Na osnovu Croisetovih uputstava policija je zaista pronašla tijelo nesretne djevojčice, ali isto tako i ubicu koji je zatim priznao zločin.

Croiset tokom svojih viđenja nikada nije bio u stanju hipnoze. Radio je bez rituala, bez pomoćnih sredstava poput, na primjer, kristalne kugle ili viska. U nekim slučajevima, kada je to bilo potrebno, koristio je, takozvane, indukatore – neki komad odjeće, prsten, fotografiju osobe, što mu je pomagalo u konstruisanju duhovnih slika. Ovo se, inače, u parapsihologiji označava kao psihometrija ili psihoskopija.

Čime objasniti ovakve slučajeve? Možda ovdje nema ničega misterioznog, jer vidovnjake možemo da uporedimo sa lovačkim psima sposobnim da nanjuše stvari. Vidovnjaci imaju supersenzibilnost i intuiciju kojom primaju izvjesne vibracije od objekta za kojim se traga. U stvari, svi mi posjedujemo taj dar, ali ga potiskujemo. Istraživači ovakvih fenomena, vezanih za sposobnost da se događaji vide u slikama ili intuitivno primaju na neki drugi način, često ukazuju na to da nije isključeno da ova vrsta obdarenosti spada u tzv. arhaične sposobnosti ljudske duše koje su posjedovali gotovo svi ljudi u veoma davnoj prošlosti. Moglo bi se, dakle, pretpostaviti da se iz nepoznatih razloga ta vrsta sposobnosti održala kod nekih ljudi sve do naših dana. U stvari, ne može se isključiti mogućnost da ova nadarenost latentno još postoji u najdubljim slojevima podsvijesti, na šta izgleda da ukazuju i hipnotički eksperimenti.

I naši snovi su  jedan vid uranjanja u nesvjesno, pri čemu se često u vidu slikovnih vizija i simboličkih asocijacija projektuju neki stvarni događaji ili kontakti sa nama bliskim osobama.

Zanimljiv je slučaj i Susan Padfield za koju je vezan slučaj iz 1979. godine. Policija nije nikako uspjevala da uđe u trag jednoj nestaloj djevojčici. U pitanju je bila devetogodišnja Inesa Churina, koja se nikad nije vratila sa klizanja po zaleđenom jezeru nedaleko od svoje kuće u moskovskom predgrađu. Otac nestale djevojčice uspostavio je kontakt sa Viktorom Adamenkom, poznatim sovjetskim psihologom, a ovaj je stupio u vezu sa jednom britanskom parapsihološkom institucijom. Tako je pošiljka sa fotografijom i školskim rukopisima nestale djevojčice stigla i do Susan Padfield, što je ovoj bilo dovoljno da razriješi zagonetku neobjašnjivog nestanka. Susan je, naime, jasno vidjela djevojčicu kako se kliza zajedno sa jednim bradatim muškarcem, koji je zatim odvodi kod sebe u kuću. Muškarac je počeo djevojčicu svlačiti na šta je ova počela najprije negodovati, a potom i vrištati. Uspaničen, muškarac ju je počeo udarati sve dok je nije onesvijestio, da bi je zatim, ne znajući šta drugo preduzeti, i zadavio.

Njeno tijelo, umotano u ‘nešto plavo’, odvezao je izvan grada i bacio u rijeku. Susan je, uz sve ostalo, dala i prilično precizan opis čovjeka koji je izvršio zločin, pa čak i upozorila da je, prije nego što je napustio grad, obrijao bradu. Adamenko je o svemu ovome obavijestio policiju. U istrazi koja je usljedila pronađen je upravo ovaj čovjek koga je opisala Susan. Priznao je zločin, za koji se ispostavilo da se odvijao upravo onako kako ga je vidovnjakinja opisala!

Jedan od neospornih likova sa područja vidovnjaštva je svakako bio Jan Hanussen, koga je Hitler ubio 1933. godine zbog predskazanja loma Hitelrovog Reicha. Hanussen je postao aktuelan zahvaljujući filmu koji je o njemu snimio mađarski reditelj István Szabó, a zatim i navodnim diktatima koje u stanju polusna prima Erica Fuchs, nejgova kćerka. Ona je tvrdila kako je on imao urođeni dar koji je primjećen kada je on imao četiri godine i živio u Beču, gdje je i rođen. Jedne noći, dok su njegovi roditelji bili u pozorištu, najednom se probudio, izvukao iz kreveta svoju dadilju i natjerao je da napuste vilu i izađu u vrt vičući da je kuća u opasnosti. I stvarno, samo što su se našli u vrtu, zgrada je odletjela u vazduh usljed neispravnih plinskih uređaja.

Hanussen se, međutim, po svojim neobičnim sposobnostima pročuo tek kao 20-togodišnjak, u vrijeme dok je kao vojnik cara Franza Jozefa pronalazio, za račun vojske, vodu, ugalj i minerale. Tako je i mnoge bunare, koji se danas koriste u Bosni i Hercegovini, pronašao upravo Hanussen. Ali, u to vrijeme se desilo nešto što je imalo šireg odjeka, kada je spasio život jednoj četi vojnika koji su trebali putovati vozom. Pokušavao je da ih ubijedi da odlože put, ali kako ga nisu htjeli poslušati, odlučno je legao na šine kako bi spriječio da voz pođe. Neposredno nakon toga srušio se most preko koga je voz trebao da pređe. Zbog spašavanja velikog broja ljudi, Hanussen je dobio nagradno odsustvo.

Haunssena su primali i sa njim se savjetovali mnogi vladari, političari, bankari, glumci, ali ovaj vidovnjak je najveću slavu stekao sarađujući upravo sa policijom. Da pomenemo samo jedan primjer. U državnoj štampariji Austro-Ugarske, nestajale su velike sume novca, što policija nikako nije mogla da odgonetne. Na kraju je pozvan Hanussen u pomoć. Vidovnjak je neko vrijeme razgledao kancelarije i posmatrao cjelokupno osoblje, da bi onda jednostvno prstom upro u jednog mladića i do detalja opisao kako je ovaj prisvajao novac i gdje ga skriva. Istraga koja je usljedila samo je potvrdila sve što je Hanussen rekao.

Da pomenemo još jedno ime, a to je Dorothy Allison, koju spominju kao neobičan slučaj iz istorije američke policije. Ona nije završila nikakve škole, nije poznavala nikakve naučne metode, ali je instinktivno pronalazila nestale osobe kojima se izgubio svaki trag. Za svoju uspješnu saradnju sa policijom dobila je i nekoliko odlikovanja. Njena saradnja sa policijom počela je sasvim neočekivano. Kada se jednog decembarskog jutra probudila u šest sati, sjetila se čudnog sna. Vidjela je u velikoj cijevi leš nekog dječaka, a cijev je bila u vezi sa rijekom. Danima ju je progonila ta slika, sve dotle dok se na kraju nije obratila policijskoj stanici u New Jerseyu. Tada je od šefa stanice saznala da se upravo onog jutra kada je sanjala neobičan san, u osam sati utopio petogodišnji Michael Kurcsics i da njegov leš nije pronađen. Objasnila je policajcima da je vidovita, ali oni se nisu osvrtali na to. Policajac, Donald Vicaro, koji je bio prijatelj porodice Kurcsics, mislo je međutim drugačije. Dorothy je policiji još napomenula da dječak nosi polo košulju, da oko vrata ima lančić sa slikom sveca, preko svega skijaško odijelo a da je cipele obukao naopako.

Policajac Vicaro je provjerio podatke i sve je bilo tačno! Tada su zajedno pošli u potragu za dječakovim tijelom. Dorothy je neprekidno govorila da tijelo vidi u cijevi, a policajac Vicaro je znao jedino za sigurnosne cijevi koje su odvodile vodu za vrijeme visokog vodostaja. Zamolio je Dorothy da se stavi u položaj leša i da mu opiše šta vidi pred sobom i iza sebe. Ona je rekla da ne stoji u vodi, ali da je ispred i iza nje voda. Zatim je Dorothy imala i druge vizije. Vidjela je brojku osam, neko parkiralište, školu na ograđenom terenu, red kancelarija sa imenima ispisanim zlatnim slovima i fabriku u pozadini. Rezultati službene istrage vrlo brzo su se podudarili sa njenim vizijama.

Tijelo dječaka pronađeno je u jezeru povezanom sa rijekom, pet kilometara od mjesta utapanja. Tu su bila dva jezera spojena uskim komadom kopna. Onaj ko je stajao na kopnu, imao je osjećaj da stoji u vodi jer je ona bila i ispred i iza njega. U blizini je bila škola sa ograđenim vrtom koja je nosila broj osam, a pored nje kancelarije sa zlatnim slovima na vratima i fabrika sa velikim parkiralištem. Dečak Michael je zaista bio obučen onako kako ga je Dorothy opisala, a čak su mu i cipele bile obuvene naopako! A u vrijeme nesreće neko građevinsko preduzeće je postavilo velike cijevi koje su služile kao temelj za privremeni most na rijeci. Vremenom je Dorothy usavršila svoje neobične sposobnosti, naučivši da brže povezuje asocijacije i sklapa ih u gotove slike.

Bez obrzira na sve ove slučajeve, policija se ipak nerado koristi ovakvom vrstom usluga. U Scottland Yardu, recimo, izričito negiraju da su u bilo kom slučaju tražili pomoć nekog parapsihologa, a slično govori i američka policija.

Međutim, istraga u vezi sa nestankom 19-godišnjeg mladića u Texasu pokazala je suprotno. Parapsiholog je zatražio mladićevu sliku i prsten iz njegove škole, jer su dječaci koji su išli u tu školu, imali njen prsten. Pomoću svega toga on je ‘vidio’ mjesto gdje se mladić nalazi, ali i način na koji je stradao. Policija je kasnije na tom mjestu zaista pronašla mladićevo tijelo, a i sve ostalo što je parapsiholog u vezi sa cijelim slučajem ‘vidio’ pokazalo se potpuno ispravnim.

Neki stručnjaci smatraju da vančulne sposobnosti ipak nisu toliko privilegija samo posebno obdarenih pojedinaca, kako se to obično misli. Jer, veliki broj ljudi u snovima ima vizije događaja o kojima nije moguće da dobiju informacije normalnim čulima. Stručnjaci koji se bave proučavanjem paranormalnih fenomena procjenjuju da se 65 procenata vančulnih iskustava odvija upravo u toku spavanja, dakle onda kada su normalna čula u stanju mirovanja, čime se otvara prolaz i za one suptilnije poruke potisnute u drugi plan pod djelovanjem ‘snažnih osjećaja neophodnih za neposredno preživljavanje kojih smo zapravo jedino svjesni’. Na žalost, i jezik snova je često nejasan i simbolički uobličen, tako da ga nije jednostavno do kraja protumačiti.

Ali, možda će se jednog dana u kriminalističke dosijee zaista upisivati i snovi svjedoka. Putevi do istine možda i jesu različiti, ali najvažnije je do nje stići.

Izvor: conopljanews.net