Necronomicon: Opasna i zabranjena “Knjiga mrtvih”

U mračnim uglovima drevnih civilizacija i skrivena među svicima zabranjenog znanja leži knjiga koja je zauzela umove mnogih.

Poznata je kao Necronomicon, Knjiga mrtvih. Njeno porijeklo obavijeno misterijom i okruženo pričama o neizrecivom užasu, izaziva drhtavicu niz kičmu onih koji se usude zaroniti u njene zabranjene stranice.

Drevne priče kazuju da je knjiga uvezana u korice od ljudskog mesa i da je pisana mastilom od krvi, ispunjena čarolijama za podizanje i dozivanje mrtvih drevnih stvorenja, da će svojim čitateljima donijeti ludilo, pa čak i smrt.

Smatra se jednom od najopasnijih knjiga na svijetu; Necronomicon je književno stvaralaštvo koje putuje između granica fikcije i brutalne stvarnosti.

Priča se da su ljudi koji su se usudili čitati i proučavati Necronomicon proročanstva, čini, uroke i sudove sadržane u njima često padali u ludilo ili smrt. Slijedeći uvjerenje da ova knjiga postoji, postoje oni koji tvrde da se svi originalni primjerci tog naslova drže pod ključem u privatnim bibliotekama ili zbirkama.

Mnogi čitatelji gotičkih romana i horora bili su pretjerano fascinirani ovom pričom, onom koja govori o istorijskom odlomku bibliografskog primjera koji može povezati svijet koji poznajemo s ranijim i natprirodnim, kako bi došli do kraja ove zemlje kakvu je poznajemo.

Porijeklo Necronomicona

Ipak, čitav skandal je započeo američki pisac H.P. Lovecraft, autor nekoliko priča o duhovima i đavolskim magijama.

Prema genijalnom umu ovog pisca, Necronomicon fizički ne postoji, on ga je izmislio i ništa drugo. Prema Lovecraftu, ideja za Nekronomicon mu je pala u snu. Kako ga on prevodi, Nekronomicon znači ‘Slika Zakona mrtvih’, međutim, bolja etimologija bi bila ‘Knjiga koja klasifikuje mrtve’.

H. P. Lovecraft

Lovecraft samo nagoviještava ovu knjigu, prvi put je spominjući u svojoj kratkoj priči ‘Psi’ 1924. U svom stilu, Necronomicon se pojavljuje u priči za pričom, poput šaputanog horora. Njegovi radovi su zasnovani na nepoznatom, oslanjajući se na prirodni strah od onoga što ne razumijemo.

Autor plaši čitatelje evocirajući stvorenja koja nas podsjećaju na to koliko smo mi ljudi zaista nemoćni i slabi. On odražava nagovještaje nas samih i zemaljskih stvorenja unutar naših ličnih čudovišta, čineći ih još zastrašujućim.

Međutim, Lovecraft je više puta insistirao na tome da su i knjiga i imena korištena u njegovom romanu izmišljeni, a on ih je sam stvorio. Činjenica koja istraživače paranormalnog nije previše uvjerila jer se mnogo toga što pisac misteriozno prikazuje poklapa s drugim činjenicama i pretpostavkama okultnog.

Osim toga, čini se da i sam Lovecraft u svojoj biografiji ostavlja podatke potrebne za složenije praćenje dijaboličkog djela. Zahvaljujući ovim bilješkama uspjeli smo generisati kartu koja se obraća originalnom autoru pravog Necronomicona, a ne romanizaciji američkog.

Utvrđeno je da su bitne bilješke koje je koristio Lovecraft stvorili astrolog Abu ‘Ali al-Hasan a moguće i jevrejski mistik Alhazen ben Joseph a njihova ‘Knjiga’ je bila dugačka preko 1000 stranica i do danas nema poznatih sačuvanih primjeraka. Takav demonski materijal, ostaje misterija!

Pretpostavlja se da postoji “hiljadu i jedan” način na koji je ‘Knjiga’ nastala na Bliskom istoku, mogla proći kroz grčki i latinski svijet da bi se prevela i ušla u naslijeđe moderne Evrope, a kasnije stići i u Ameriku i oslobodivši čudan i opasan kult.

Naslijeđe Necronomicona

Nakon Lovecraftove smrti 1937., njegov bliski prijatelj i pisac, August Derleth nastavio je Lovecraftovo djelo svojim doprinosima. Derleth je spojio svoju vlastitu maštu s Lovecraftovom. Referencirao se na strašnu knjigu, održavajući njeno naslijeđe u životu.

Ideja o ovoj zastrašujućoj knjizi dovela je i do stvaranja Necronomicon Press -a, male izdavačke kuće sa sjedištem na Rhode Islandu. Osnovana 1976. – skoro 40 godina nakon Lovecraftove smrti – štampa je štampala djela beskrajnih autora inspirisanih Lovecraftom i Necronomiconom.

Poznati pisac horora Neil Gaiman uključio je nagovještaje Necronomicona u mnoga svoja djela, te je sarađivao s Terryjem Pratchettom na stvaranju Necrotelicomnicona. Kao što ime može sugerisati, ovo je knjiga za mrtve. Na latinskom se zove ‘Liber Paginarum Fulvarum’ što u prijevodu znači ‘Knjiga žutih stranica’. Ovo priznanje Lovecraftu trebalo je prizvati zastrašujuće demone i druga mračna stvorenja, a predstavljeno je u nizu djela Gaimana i Pratchetta.

Prva stranica originalnog rukopisa ‘Istorije Necronomicona’, H. P. Lovecraft

Lovecraft briše granice između stvarnih i izmišljenih djela, a razne aluzije na Necronomicon u fikciji izazvale su među nekima uvjerenje da negdje postoji prava kopija užasne knjige. Nekoliko pisaca je kapitalizovalo ovo vjerovanje, štampajući vlastite Nekronomicone kako bi zadovoljili potražnju.

Najčitaniju verziju napisao je ‘Simon’. Prvi put ga je 1977. objavila Magickal Childe, jedna od poznatijih njujorških okultnih trgovina, u luksuznom izdanju s kožnim povezom. Kasnije je objavljen kao meki uvez i dosegao je mnogo širu čitalačku publiku. Simonova verzija Necronomicona tvrdi da je sumerski original, preveden s grčkog rukopisa da bismo ga mogli pročitati.

Završne riječi

Fanatici iz cijelog svijeta dali su sebi zadatak da istraže i potraže spomenutu knjigu, ali ako je pronađu, detalji njihovog čitanja teško da će biti otkriveni. Čak je bilo slučajeva lažnih primjeraka i prevara šarlatana koji su tvrdili da mogu nabaviti kopije izvornog Necronomicona.

Ne znamo postoji li zaista prokleta knjiga koja nas može odvesti do uništenja, ali ako sumnjate i je li Lovecraft prikrio svoje otkriće ove knjige, moramo uzeti u obzir da na ovoj planeti negdje postoje zapisani stihovi s mračnom moći da oštete um svog čitatelja i da napadnu cijelo čovječanstvo.