‘NAUČNI’ EKSPERIMENT: Život poslije smrti
Potraga za odgovorom na pitanje šta se dešava poslije smrti, traje od pamtivijeka. I dok su ga neki pronalazili u različitim religijama, ima i onih koji pokušavaju da rješenju tog problema pristupe sa naučne strane.
Tako je Britanac Thomas Lynn Bradford 1921. prvi pokušao da izvede ‘naučni’ eksperiment i dokaže da postoji život poslije smrti. Međutim, prvo je morao da umre! Zatvorio se u sobu, legao na krevet i pustio otrovni gas … Ali, kao svaki dobar naučnik, on je želio da svijetu prenese svoja saznanja i upozna ga sa rezultatima svog istraživanja.
Stoga se, prije nego što je pristupio izvršenju namjere da sebi oduzme život, obratio za pomoć poznatom medijumu Ruth Doran. Dogovorili su se da će on, ukoliko bude zaista otkrio da postoji ‘onostrani svijet’, stupiti u kontakt sa njom i prenijeti joj sva svoja zapažanja. To se, međutim, nikada nije dogodilo. Ma koliko ovaj eksperiment zvučao nevjerovatnim, to nije bio jedini ovakav pokušaj.
Dvadeset godina kasnije, istaknuti britanski fizičar Oliver Lodge obavijestio je četiri medijuma da će ih kontaktirati poslije svoje smrti, pod uslovom da sami odgonetnu poruku koju je iz predostrožnosti zapisao, stavio u koverat i dao na čuvanje jednoj osobi od povjerenja. Međutim, u tom kovertu nalazilo se još šest drugih koverata sa različitim zagonetkama i sve ih je trebalo riješiti da biste se domogli autorove poruke sa onog svijeta. Lodgeova zamisao je bila toliko komplikovana da nijedan medijum nije uspio da riješi sve zagonetke i njegov pokušaj je propao.
Još zamršeniji način kontaktiranja sa svijetom poslije svoje smrti, osmislio je fizičar i zaljubljenik u enigmatiku Robert Turles. On je napisao dvije šifrovane poruke i objavio da će ključ za njihovo dekodiranje lično reći onom koji, poslije njegove smrti, bude uspio da stupi u kontakt sa njim. Turles je umro 1984. Do danas se stotinjak osoba javilo sa tvrdnjom da posjeduju ključ za dešifrovanje njegovih poruka, ali niko od njih nije uspio da istinski dokaže da je ‘razgovarao’ sa pokojnikom.
Postoje, međutim, i drugačiji pristupi ovom problemu. Naime, kad se poslije duge, teške i opasne hirurške intervencije probude iz anestezije, mnogi pacijenti tvrde da su neke dijelove operacije posmatrali iz ptičje perspektive, kao da su na trenutak izašli iz sopstvenog tijela i lebdjeli u operacionoj sali. Ovakva iskustva bliske smrti zaintrigirala su i naučnike. I dok se jedni pitaju da li, u trenutku kad je ishod hirurškog zahvata krajnje neizvjestan a pacijent gotovo na samrti, duša, makar na trenutak, napušta njegovo tijelo, drugi tvrde da je riječ o halucinacijama izazvanim jakim sredstvima za uspavljivanje. Da bi bar djelimično razriješila ovu dilemu, uprava Univerzitetske klinike u američkoj državi Virginia odlučila je da u operacionu salu, neposredno iznad operacionog stola, postavi ekran koji je okrenut ka plafonu. Sliku koja se nalazi na tom ekranu ne mogu vidjeti ni ljekari, ali ni pacijent koji leži na stolu. Da bi dokazao da nije halucinirao, pacijent mora da kaže šta je vidio na ekranu. Pošto još niko nije uspio da opiše sliku na ovom ekranu, eksperiment je još u toku.
Američki ljekar Duncan MacDougall iz Massachusettsa pokušao je da naučno dokaže istinitost teorije da se u trenutku smrti duša rastaje od tijela. Polazeći od pretpostavke da čak i duša posjeduje masu, makar i minimalnu, on je 1901. izmjerio težinu šest umirućih pacijenata, nekoliko minuta prije i poslije njihove smrti. Ustanovio je da su poslije smrti svi bili lakši za 21 gram! Iako naučni krugovi nisu nikada prihvatili rezultate ovog neobičnog eksperimenta, on i danas privlači veliku pažnju.
Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba
