Napad nevidljive utvare: Nesretna djevojka je pretrpila teške ozljede čiji se uzrok nije mogao otkriti

Osamnaestogodišnja Clarita Villanueva bila je jedna od mnogih beskućnika na Filipinima.

Jedne noći u Manili, policija ju je pronašla na ulici, okruženu povećom grupom ljudi. Bila je sklupčana i vrištala u paničnom strahu pozivajući prisutne da joj pomognu i spasu je od nekoga ili nečega što ju je divljački napadalo, tuklo i ujedalo naočigled svih.

Čak je po nekoliko metara odskakala uvis. Okupljeni su bili uglavnom mušterije iz obližnjih krčmi, koje patnje nesretne djevojke nisu ni malo dirnule, već ih je ovaj događaj zabavljao. Misleći da je devojka luda davali su neumjesne komentare, smijali se i namigivali jedan drugom.

Da li je Clarita luda ili drogirana, policajci nisu razmišljali o tome. Zgrabili su djevojku koja se još otimala od nevidljivog napadača i odveli je u policijsku stanicu, a dežurni oficir major Arsenio Lacson naredio je da pozovu službenog ljekara.

– Gluposti! Dižete me iz kreveta usred noći da bih vidio djevojku koja je imala napad epilepsije – vikao je ljekar nakon letimičnog pregleda.

Major nije rekao ništa. Zbunjeno je gledao mimo ljutitog doktora na ruke djevojke koje su bile u modricama sa jasno vidljivim tragovima zuba. Sumnjao je da je tako krvnički izujedala samu sebe, a kada je uočio ujede i po leđima, vidio jeda tu nisu čista posla. Smjestio je Claritu u jednu zatvorsku ćeliju da bi se osjećala bezbjednom.

– Pomozite mi molim vas, rešetke ga neće zadržati – vapila je djevojka.

– Ali, za ime Boga, šta te to napada – pitao ju je major.

Djevojka je odgovorila da je to neko veliko stvorenje, nalik na čovjeka, samo što ima ogromne buljave oči i može da lebdi u vazduhu kad to poželi. Clarita je ostala zaključana u ćeliji. Nepun sat kasnije začuo se njen vrisak. Jedan policajac je odmah otrčao do ćelije, otključao vrata i poveo djevojku ka kancelariji. Na svoje zaprepaštenje, policajac je ugledao kako se na Klaritinim nadlakticama i ramenima pojavljuju otisci zuba i ostaje vlažan trag. Policajac je obavijestio majora, a ovaj šefa policije u Manili. Šef je odmah došao u stanicu sa ekspertom za sudsku medicinu.

Kada su pregledali djevojku, bilo im je jasno da ona nije mogla sama sebi da nanese takve povrede jer rana je bilo i na vratu i u predjelu lopatice. Ljekar je zaključio da djevojka ne boluje od epilepsije. Ujedi su bili stvarni!

Ostatak noći Clarita je provela u kancelariji dežurnog oficira. Sljedećeg jutra, baš kad su se policajci spremali da je odvedu do sudnice da bi joj se sudilo zbog skitničarenja, djevojka je počela da vrišti – stvorenje se opet pojavilo. Dvojica snažnih policajaca uhvatila su je za ruke, pokušavajući da je umire i zaštite. Bilo je uzalud. Ujedi su se pojavljivali na rukama, dlanovima i vratu. Napad je trajao pet minuta, a onda se djevojka onesvijestila. Ljekar je odmah došao, ponovo je pregledao i naredio da pozovu majora i sveštenika.

Major i ljekar su odlučili da Claritu prevedu u bolnicu na ispitivanje i liječenje. Kad je došla svijesti, sjeli su u kola i pošli ka bolnici. Kao u nekom filmu strave i užasa, tajanstvena utvara je ponovo napala djevojku. Ovoga puta, kako je Clarita kasnije pričala, napale su je dvije buljave spodobe. Bila je to najgora noćna mora za djevojku, majora, ljekara i vozača. Put do bolnice, koji je trajao petnaest minuta, izgledao im je kao vječnost. Jadna djevojka se otimala i vrištala, ali niko nije mogao da joj pomogne. Prema majorovom iskazu, ujedi su joj se pojavljivali na grlu, po prstima i rukama i to čak i na onim mjestima na kojima je on držao svoju ruku. Kad su stigli do bolnice, napad čudovišta je prestao.

Clarita je u bolnici počela polako da se oporavlja i uz pomoć sveštenika napadi se više nisu ponovili.

Izvor: conopljanews.net