Najpoznatiji bjegovi iz Gulaga

“Logorska spartakijada”

Poznati ruski publicist Ivan Solonjevič dospio je u logor sistema GULAG po jednoj od najtežih optužbi – pokušaj bijega iz zemlje. Zajedno sa suprugom Irinom i dvojicom sinova Jurijem i Borisom planirao je prijeći granicu s Finskom prerušen u turista lovca. A sve da bi se dokopao karelijskih neprohodnih šuma, jer je tako bilo više šansi da prijeđe granicu neprimijećen. Međutim, prvi pokušaj bijega bio je neuspješan. Ivan se ozbiljno prehladio i nije mogao nastaviti put. Porodica se morala vratiti kući. I drugi je pokušaj propao. Jurij je dobio napad slijepog crijeva.

Ivan Solonjevič

Treći je pokušaj bio isplaniran daleko pažljivije. Porodica Solonjevič i njihovi prijatelji E. L. Pržijalgovska i S. N. Nikitin namjeravali su prijeći granicu s Finskom u septembru 1933. godine. Navodno je s njima planirao pobjeći i ljubavnik Pržijalgovske Nikolaj Babenko, koji je bio doušnik vlasti. Upravo je on i prijavio sve koji su bili uključeni u bijeg, zbog čega su i bili uhapšeni. Cijela porodica Solonjevič poslana je u radni logor Bjelomorsko-baltički kombinat u Kareliji na osam godina.

Ivan je tokom boravka u radnim logorima promijenio mnogo profesija, da bi na kraju postao sportski instruktor. Upravo zahvaljujući toj činjenici novi je bijeg postao moguć.

Rukovodstvu logora jednom je prilikom Solonjevič predložio održavanje logorske spartakijade koju bi on mogao organizovati. Nadležnima se prijedlog svidio, pa je Solonjevič dobio nove ovlasti, kao i dozvolu da se slobodno kreće između nekoliko logora. Pod plaštom velike aktivnosti pripremao je bijeg i pomno proučavao dostupne rute.

Zatvorenici grade Bjelomorsko-baltički kanal

Zahvaljujući službenim putovanjima, Ivan i sinovi mogli su na neko vrijeme nestati iz vidokruga čekista, pa je tako njihov bijeg i otpočeo. Dana 28. jula 1934. godine Ivan i Jurij u vremenskom su razmaku od tri sata napustili logor i sastali se na dogovorenom mjestu. Boris je pobjegao tri dana ranije i već je bio na putu ka slobodi. Otac i sin počeli su se probijati ka selu Kojkiir od kojeg se moglo doći do granice s Finskom. To je bila posljednja šansa, u SSSR-u je u to vrijeme već bila uvedena smrtna kazna za bijeg.

Putovanje je trebalo trajati osam dana, ali su surove šume u Kareliji natjerale bjegunce da budu oprezni. Na granicu su stigli tek 16-tog dana, a kada su je prešli, od lokalnih su graničara saznali da je Boris prošao dva dana ranije. Uspjeli su prijeći u Finsku, ali je sudbina supruge Solonjoviča ostala nepoznanica.

Bijeg sa Soloveckih ostrva

SLON – Solovecki logor posebne namjene bio je jedan od najnepristupačnijih logora GULAG-a. Nalazio se na Soloveckom arhipelagu u Bijelom moru. Voda oko ostrva uvijek je bila vrlo hladna i burna, čak ni u julu temperatura nije prelazila sedam stepeni Celzijusa. Činilo se da je bijeg s tako izolovanog mjesta jednostavno nemoguć, međutim, jedan je čovjek uspio to izvesti.

Sozerko Maljsagov

Sozerko Maljsagov dospio je u SLON u januaru 1924. godine. Prije toga, u vrijeme Oktobarske revolucije, borio se na strani bjelogardijaca, pa je nakon pobjede “crvenih” za njim, kao i mnogim drugim “bijelima”, raspisana tjeralica. Iako je pobjegao u Tursku, Sozerko je povjerovao dekretu vlasti RSFSR-a o pomilovanju svih bjelogardijaca i vratio se u domovinu, gdje je bio uhapšen.

Nakon samo godinu dana služenja kazne uspio je pobjeći preko finske granica zajedno s drugovima. Dana 15. maja oni su poslani na rad u pilanu. Na dogovoreni znak uspjeli su oteti oružje od stražara i pobjeći. Krenuli su na sjever, u napetoj atmosferi, budući da im je potjera bila za petama. Sozerko i drugi bjegunci morali su odgovarati vatrom kako bi umakli potjeri.

Zatvorenici SLON-a

“Prvih dana išli smo bez zaustavljanja danonoćno. Međutim, ubrzo smo počeli osjećati umor. Cesta nije bilo, naša ruta išla je preko vlažnog zemljišta pokrivenog gustim niskim slojem rastinja i nesagledivih močvara.” Ovako je Sozerko opisivao put prema finskoj granici.

Krajem juna on je s drugovima prešao granicu s Finskom, odakle je već mogao emigrirati u druge zemlje Evrope. Kasnije je Sozerko napisao autobiografsku knjigu “Pakleno ostrvo”, u kojoj je podrobno opisao strahote SLON-a, bijeg i svoj kasniji život.

“Daleko iza polarnog kruga”

Zoolog Vladimir Černjavin uhapšen je 1930. godine pod indirektnom sumnjom da je svjesno oštetio proizvodnju ribljih konzervi i poslan je u logor na Soloveckim ostrvima. Njegova supruga takođe je uhapšena kako bi vršili psihološki pritisak na muža u izvlačenju priznanja.

Vladimir Černjavin

Kasnije se uspio prebaciti na kopneni dio, u logor u gradu Kemu. Tamo je dobio posao u struci u logorskom ribarstvu. Da nije saznao da mu je žena oslobođena iz zatvora, Černjavin bi do kraja odslužio kaznu. Ovako je odlučio organizovati bijeg cijele svoje porodice, i to ne samo iz GULAG-a, nego i iz SSSR-a.

Černjavin se zbog posla često kretao između logora bez osiguranja, birajući mjesta za ribarenje. Istovremeno je osmišljavao rute i puteve za povlačenje. Sjeverne neistražene šume vidio je kao odlično mjesto za bijeg, budući da se čekisti tamo ne bi mogli orijentisati.

SLON

U avgustu 1932. godine, kada su mu u posjet došli supruga i sin, Černjavin je zajedno s njima pobjegao iz grada Kandalakšija.

“Pobjegao sam s robije, rizikujući živote supruge i sina. Bez oružja, bez tople odjeće, u užasnoj obući, gotovo bez hrane. Prešli smo morski zaljev u bušnom čamcu koji sam svojim rukama zakrpio. Bez kompasa i karte, daleko iza polarnog kruga, divljih planina, šuma i strašnih močvara.” Ovako je kasnije on opisivao put do finske granice u knjizi “Bilješke štetočine”.

Da stignu do granice bila su im potrebna 22 dana. Iz Finske su otišli u Veliku Britaniju, gdje su se nastanili.

Autor: Ekaterina Sineljščikova

Izvor: hr.rbth.com