NA TRAGU SRIVIJAYA CARSTVA: Sumatranski ribari su možda konačno pronašli izgubljeno ‘Ostrvo zlata’

Carstvo Srivijaya, poznato pod imenom Ostrvo zlata, vladalo je Indonezijom više od 600 godina da bi u 12. vijeku nestalo bez traga, poput Atlantide. Sada, ribari u blizini Sumatre nalaze artefakte neprocjenjive vrijednosti.

Ribari koji su pronašli artefakte su ronili noću, pa u početku nisu biti sigurni šta su našli u mulju rijeke Musi. Kada su sa izlaskom sunca oprali prljavštinu, postala je jasna priroda blaga koja oduzima dah: zlato i dragulji iz nekadašnjeg najbogatijeg i najmoćnijeg carstva u jugoistočnoj Aziji.

“To je nešto o čemu biste čitali u Sinbadu i pomislili da je izmišljena priča. Zapravo je stvarna”, rekao je dr Sean Kingsley, britanski morski arheolog čiji je online časopis ‘Wreckwatch’ objavio studiju o nalazima pod imenom: “Iz plićaka su isplivali blistavo zlato i dragulji koji priliče ovom najbogatijem kraljevstvu”.

Pregršt zlatnih prstenova, perli i zlatnika od sandalovine Srivijaye, pronađenih na morskom dnu u blizini Palembanga

Srivijaya je vjerovatno najveće carstvo za koje nikada niste čuli: poznato kao Ostrvo zlata, plutajuće kraljevstvo je vladalo Indonezijom (i većim dijelom jugoistočne Azije) više od 600 godina.

U 12. vijeku nestalo je bez traga, poput Atlantide, za koju je grčki pisac Platon rekao da ju je potopio Atlantski okean.

Srivijayino blago, čak i njegova lokacija, ostali su misterija … do sada.

Ribari u gradu Palembang, na ostrvu Sumatra u Indoneziji, počeli su da nailaze na tragove u mutnom koritu ogromne rijeke Musi prije pet godina.

Pretpostavljeno mjesto izgubljene civilizacije Srivijaya

Koristeći grubu i opasnu ronilačku opremu — i izbjegavajući riječne krokodile — dovukli su kante blata koje su sadržele svjetlucave tragove tajni Ostrva zlata.

Fascinantni nalazi uključuju drago kamenje i zlatni nakit, statuu Bude u prirodnoj veličini (za koju se kaže da vrijedi milione funti), kao i minđuše i zlatne perle sa ogrlica. Pojavili su se i prstenovi sa zlatnim draguljima sa kandžama, nalik ptičjim – koje je drevna civilizacija smatrala svetima. Zlatne drške mačeva ukrašene nazubljenim žezlima, simbolom svetih gromova.

Blago koje se spašava iz jedne od najzagađenijih rijeka na svijetu datira još iz 8. vijeka.

“Veliki istraživači su tragali uzduž i popreko za Srivijayom. Čak su je tražili na Tajlandu i u Indiji, ali bez uspjeha”, rekao je Kingsley. “Čak i na Palembangu, tradicionalnoj lokaciji nestalog kraljevstva, arheolozi nisu uspjeli da pronađu dovoljno grnčarije koju bi moglo da ima malo selo. Srivijaya, posljednje moćno izgubljeno kraljevstvo na Zemlji, ljubomorno je čuvalo svoje tajne.”

Ribari koji istražuju rijeku Musi, u blizini Palembanga, izvukli su zapanjujuće blago iz dubina – uključujući ovaj bronzani budistički kip u prirodnoj veličini iz 8. vijeka nove ere, prošaran dragocjenim draguljima i vrijedan milione

Glavni razlog zašto se Srivijaya pokazala tako nedostižnom za moderne naučnike je taj što je to bilo plutajuće kraljevstvo.

Na kopnu su građeni samo hramovi i kraljevi dvorci, dok su obični ljudi živjeli u plutajućim kućama od bambusa i drveta i sa slamnatim krovovima. Putovali su kanuima obloženim trskom. A kada su htjeli da se presele, jednostavno bi spustili svoje domove niz rijeku.

Srivijaya je dostigla ogroman uspjeh jer je kontrolisala trgovačke rute na velikom Putu svile.

Skoro sva svjetska roba, od začina do robova, prošla je kroz njene pomorske punktove. Kao što je napisao jedan istoričar iz 10. vijeka: “Tamo se nalazi kralj ostrva, koji komanduje carstvom bez ograničenja i ima bezbrojne trupe … Nijedan vladar na svijetu ne izvlači toliku dobit iz svoje zemlje.”

Pored ogromnog bogatstva stečenog od pomorske trgovine, Srivijaya je imala nalazišta zlata duž rijeka Musi i Batang Hari na Sumatri, što znači da su njeni ljudi bukvalno sjedili na rudniku zlata.

Moć Srivijaya se zasnivala na njenoj kontroli međunarodne trgovine na moru. Uspostavila je trgovačke odnose ne samo s državama u Malajskom arhipelagu već i s Kinom i Indijom.

Zlatni i srebrni novčići iz carstva bili su ukrašeni cvijetom sandalovine (na koju je imala monopol) i rječju “slava” na sanskritu.

Srivijaya je povezala Kinu i Istok sa Persijom i Zapadom, imali su trgovinske veze čak i sa budistima Bengala i Islamskim kalifatom na Bliskom istoku. Tokom vijekova, kako su njihovo bogatstvo i moć rasli, navigatori, mornari i trgovci Srivijaye istraživali su Borneo, Filipine, Tajland, Kambodžu, Bengalski zaliv i Madagaskar u Indijskom okeanu.

Samo prijestonica je imala 20.000 vojnika, 1.000 monaha i 800 lihvara, a njeno viševjekovno carstvo je za to vrijeme pružalo fantastično raskošan način života.

Budistički vladari kraljevstva nosili su kape ukrašene draguljima i pili vino napravljeno od fermentisanog cvijeća, kokosa i meda.

Usred velikih hramova i palata bili su, rekao je jedan pisac, “papagaji, bijeli, crveni i žuti, koji se mogu naučiti da govore arapski, persijski, grčki i hindi; tu su i zeleni i pjegavi paunovi, bijeli sokolovi sa crvenom krijestom’.

Kada bi kralj umro, njegov sluga je bio primoran da skoči u smrt u plamenu vatru da mu pravi društvo u zagrobnom životu.

Ali na kraju je zlatno doba za vodeno kraljevstvo Srivijaya došlo do kraja.

Piraterija i napadi suparničkih imperija ugušili su njihove pomorske trgovačke rute, uključujući i napad indijske imperije Čola koja je koristila monsunske vjetrove da uplovi na Sumatru, izvrši raciju u 14 luka i opljačka prijestonicu.

Do 1025. godine, kraljevstvo Srivijaya su progutale suparničke indonežanske imperije, a do 13. vijeka ono je jednostavno “prestalo da postoji”, tvrdi jedan istoričar.

Čak je i u samoj Indoneziji kraljevstvo bilo zaboravljeno, a ponovo je otkriveno tek u 20. vijeku i uglavnom su za njega znali stranci. Godine 1920. francuski istoričar Georges Code pronašao je ime kraljevstva u drevnim kineskim rukopisima i na kamenim natpisima.

Dr Kingsley kaže da postoji nekoliko teorija o tome zašto je Srivijaya nestala i zašto se toliko zlata nalazi u blizini Palembanga.

“Da li su indonežanski vulkani potopili palate, hramove i nastambe kraljevstva kao neku azijsku Pompejeu”, zapitao se on. “Ili je rijeka progutala cijeli grad?”

Sa strahom od vatre i duhovnim afinitetom prema vodi, Srivijayanci su možda bacili zlatne relikvije u rijeku kao vjersku ponudu, prateći tradiciju kralja da baca zlatne cigle u vodu.

Danas, u savremenoj Indoneziji, ovo drevno blago traže trgovci antikvitetima. Specijalizovani magazin ‘Wreckwatch’ navodi da nisu obavljena nikakva formalna iskopavanja lokacije. To što ribari prodaju robu, bez odgovarajućeg iskopavanja, takođe znači da stručnjaci ne mogu da identifikuju objekte i stave ih u istorijski kontekst.

I tako, drevna civilizacija Ostrva zlata sada je u opasnosti da ponovo nestane – u rukama mračnih, beskrupuloznih kolekcionara širom svijeta.

“[Blago] je izgubljeno za svijet”, rekao je dr Kingsley. “Ogromni dijelovi su izgubljeni na međunarodnom tržištu antikviteta. Novootkrivena priča o usponu i padu Srivijaye ponovo umire a da nije ispričana”, dodao je on.

Biće potreban veliki međunarodni napor da se osigura da bilo koje od čuda Srivijaye opstane — i da njeni blistavi dragulji i blago ne nestanu iznova.

Izvor: kurir.rs