“Na glavi sam osjetio cijev pištolja … znao sam da ću uskoro umrijeti. A onda sam čuo glas umrlog brata: ‘Bit’ će u redu!’ …”

Bio sam policajac početnik kada je moj brat počinio samoubistvo.

Bio je stariji od mene, ali smo bili izuzetno bliski. Umro je u drugoj državi, a ja sam još dugo osjećao krivicu jer nisam prepoznao ‘signale’. Njegovo je tijelo bilo u vrlo lošem stanju pa na sahrani nisu otvarali kovčeg.

Taman oko sedmicu dana nakon što je umro radio sam noćnu smjenu s kolegom. Sjedimo u automobilu i odjednom vidimo kako svodnik vadi pištolj i puca u jednu od ‘svojih’ djevojaka. Odmah sam istrčao iz automobila i počela je potjera. U ruci sam imao pištolj i slijedio sam ga sve do zgrade u čije je dvorište ušao.

Baš prije nego što sam ušao u dvorište, začuo sam riječi ‘Bit’ će u redu!’. Bio je to glas mog brata. Čim sam ušao u dvorište i stao kako bih izvidio situaciju, na glavi sam osjetio cijev pištolja. Svodnik je okinuo jednom, a onda i drugi put. Metak nije izašao iz cijevi. Već sekundu kasnije sam ga svom snagom udarao svojim revolverom. Čak ni danas mi nije jasno zašto ga jednostavno nisam upucao. Stavio sam mu lisice i odveo ga do automobila.

Svom sam partneru ispričao o dva okidanja, ali ne i o glasu koji sam čuo u glavi. Izvadili smo metke i na dva posljednja našli tragove okidanja. Odnijeli smo pištolj na ispitivanje. Tamo su ponovno probali ispaliti oba metka i sve je savršeno funkcionisalo.