Na današnji dan 1942: Ustaše ubile Nadu Dimić
U Prvom partizanskom sisačkom odredu, osnovanom u junu 1941. godine, borac je bila i mlada i buntovna djevojka – Nada Dimić.
Bilo joj je samo osamnaest godina. A već je proživjela zloglasnu Glavnjaču gdje je zvjerski mučena i batinana. Ali, Nada ni u Glavnjači, kao ni kasnije, u zimi 1942. nije progovorila, neprijatelju nije htjela reći ni svoje ime.
Bila je tiha i skromna djevojka, ali je pred nepravdom bila puna bunta i revolta. Bila je izuzetno hrabra. I zato je njena smrt u koncentracionom logoru u Staroj Gradiški u devetnaestoj godini života bila ne samo prerana nego i veliki gubitak za narodnooslobodilačku borbu.
Nada je rođena u ličkom selu Divoselu 6. septembra 1923. godine u porodici sa sedmoro djece. U selu je završila četiri razreda osnovne škole s odličnim uspjehom. Imala je izraziti smisao za crtanje. Školovanje je nastavila u Gospiću gdje je s odličnim uspjehom završila tri razreda. Majka joj je umrla kad je imala devet godina. Potom odlazi u Zemun, gdje završava četiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije. Nijedna akcija radničke, srednjoškolske i studentske omladine u Zemunu, u prvoj polovini 1940. godine, nije prošla a da Nada nije u njoj sudjelovala. I onda u oktobru iste godine uhapšena je i isključena iz svih škola Jugoslavije. Tada odlazi u Sisak, gdje je dočekala okupaciju. Radi kao frizerka, ali joj je to kamuflaža da je ustaše ne protjeraju kao nezaposlenu. Izabrana je u Kotarski komitet SKOJ-a, a uskoro je postala i članica Partije.
Kad je osnovan Prvi partizanski odred, Nada mu se odmah priključuje. Sudjelovala je u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb-Sisak, a u šumi Šikara rukovodila je tehnikom OK KPH za Sisak sa ciljem da se umnoži propagandni materijal. U julu 1941. su bile prekinute veze partijskih organizacija grada i Odreda, pa je dobila zadatak da ponovo uspostavi vezu. Tokom tog zadatka su je uhapsili ustaški agenti i poslali u zatvor u Karlovac. Mučili su je, ali ništa nije priznala. Popila je veliku količinu lijeka, pa je prevezena u bolnicu u Zagreb. Odatle je izbavljuju zagrebački komunisti i prebacuju na oslobođeni teritorij Petrove gore, gdje se odmah uključila u Partizanski odred Vasilija Gaćeše. Na oslobođenom području Nada je opet aktivna, požrtvovno i hrabro izvršava sve zadatke Partije, a uskoro je postala i članica Okružnog komiteta za kotar Karlovac.
U to su vrijeme ustaše uspjele razbiti karlovačku partijsku organizaciju. Nada se uspjela izvući iz grada, da bi se uskoro opet vratila sa zadatkom Glavnog štaba Hrvatske, da pripremi spašavanje Marijana Čavića. Nadin je zadatak bio da prikupi sve potrebne informacije i pripremi teren, a spašavanje je trebao izvršiti vod kordunaških partizana pod komandom Većeslava Holjevca. Na žalost, sticajem tragičnih okolnosti (dan uoči napada udarne grupe ustaše su Marijana Čavića odvele iz bolnice), ta akcija nije uspjela.
Međutim, Nada već priprema planove za nove akcije. No, rad u Karlovcu je bio gotovo onemogućen, a Nadin život doveden u pitanje. Drugovi joj predlažu da pređe na slobodnu teritoriju, no ona to odgađa zbog ostvarivanja zadataka i na kraju pada u ruke policije. Preko Karlovca je vodila glavna linija prebacivanja drugova na slobodnu teritoriju i Nada je imala pune ruke posla.
I jednog decembarskog dana, na izlasku iz grada, zaustavili su je agenti i zatražili dokumente. Nadi nije preostalo ništa drugo nego borba. Otvorivši torbicu da pokaže legitimaciju, sasvim mirna, kao što je uvijek bila, izvadila je pištolj i ubila prvog agenta koji ju je legitimirao, a drugog je, koji je potrčao da intervenira, ranila, ali metak joj se tada zaglavio u pištolju pa je bila savladana.
Kako u Karlovcu od nje nisu uspjeli dobiti ni riječ, ustaše je prebacuju u zagrebački zatvor na Savskoj cesti gdje je dva mjeseca trajala drama jedne mladosti, koja je šutnjom davala otpor divljanja nečovjeka nad čovjekom. Pekli su joj dlanove i stopala, otkidali nokte, čupali kosu, ali Nada je i dalje uporno šutjela.
Kad su vidjeli da od nje neće ništa saznati, ustaše je prebacuju u logor u Staru Gradišku, u ruke poznatog krvnika Ljube Miloša, za koga su ustaše govorile da kod njega i mrtav progovori. S divljenjem se šaputalo po ćelijama o prkosnoj i lijepoj djevojci koju ni najgroznije muke ne mogu pokolebati. Bila je u teškom stanju od mučenja i o njoj su se brinule partijske drugarice, sve dok joj nije bilo bolje. Međutim, zbog loših uslova u logoru, ubrzo se zarazila pjegavim tifusom. Streljali su je 17. marta 1942. u zloglasnoj logorskoj bolnici “Dr. Gavro”.
Izvor: antifasisticki-vjesnik.org
