Mjesta na kojima ‘vrijeme stoji’: Da li su nestanci ljudi koji iščezavaju pred očima svjedoka samo izmišljene priče?

Kada se na globusu obilježe područja na kojima najčešće dolazi do nestanaka brodova, aviona i ljudi, dobije se, osim poznatog Bermudskog trougla, još devet tačaka, simetrično raspoređenih na obje polulopte.

Kako Sjeverni i Južni pol nisu nikakav izuzetak što se tiče misterioznih iščeznuća, ukupno je, dakle, 12 ‘crnih tačaka’ na kojima neko ili nešto naprosto odnosi ljude i predmete u ništavilo, da im se, i pored upornog traženja i pretraživanja, više nikada ne pojavi ni najmanji trag.

Ljude ovi nestanci neodoljivo privlače zato što je svako kad-tad ostvario nekakav kontakt sa nečim neobjašnjivim. Najviše pažnju golicaju iščeznuća koja su se dogodila iz čista mira, bez vidljivog povoda, po vremenskim uslovima koji su, kada su u pitanju brodovi i avioni, naprosto idealni za letenje ili plovidbu. Još veći stepen tajanstvenosti posjeduju slučajevi kada je radio veza besprijekorno funkcionisala do posljednjeg trenutka, a na radaru, osim uobičajene slike, ništa neobično nije zabilježeno.

I kad spasilačke ekipe, pa i čitave ekspedicije sa zadatkom da pronađu ostatke nestalih, neobavljenog posla priznaju da nisu naišle čak ni na najmanji trag, rađa se senzacija, a vrijeme ne umanjuje misteriju. Jedna od takvih je zabilježena 1956. godine, a njeno poprište je Antarktik.

Dustin L. Whitehorse bio je po svemu čovjek na svoju ruku. Kada bi nešto naumio da uradi, ništa ga u tome nije moglo spriječiti. U Korejskom ratu imao je 37 borbenih letova, a da nijednom nije učestvovao u direktnom vazdušnom duelu. Iako mu je prijetio vojni sud, ovaj do regrutovanja instruktor sportskog pilotiranja, bio je sve samo nije bio kukavica. Naprosto, mrzio je rat i nasilje, pa je uvijek uspjevao da izmisli neko opravdanje zašto mu je avion otkazao u kritičnim trenucima.

Uostalom, i podučavanje razmaženih bogataških sinova i kćeri pilotiranju, čime se bavio i nakon demobilisanja, zahtjevalo je jednako veliku hrabrost kao i učestvovanje u ratnim okršajima. Whitehorse se vjenčao u jesen 1955. godine sa Muriel Ann Rollins, kćerkom vašingtonskog uglednika Conrada Rolinsa, koji je u početku bio protiv udaje svoje kćerke za jednog avanturistu, koji je, pored svega, dobio loše ocjene iz vojske. Ipak, saznavši da će uskoro postati djed, popustio je. Iako je bio strastven kockar i monden, Whitehorse nije uživao u pomisli da će neko da ga izdržava, pa se u proljeće 1956. godine priključio antarktičkoj ekspediciji sa bazom u Bellingshausenu, nedaleko od 70. meridijana. Volio je avione, pa mu je pilotiranje i pravljenje fotografija iz vazduha pričinjavalo zadovoljstvo.

Dana 2. jula on je u ‘martin marineru’ poletio iz baze. Na put bez povratka krenuo je u 10 i 35, stigao do 80. meridijana, napravio tražene snimke, a zatim uradio energičan desni zaokret po kursu od 160 stepeni. Do stanice u Zemlji Georgea V, međutim, nikada nije stigao.

Na magnetofonskoj traci na kojoj je sniman let u 14 sati i 52 minuta, zabilježena je samo jedna riječ koju je Dustin Whitehorse izgovorio: ‘Nemoguće!’ a nakon toga radio kontakt je prekinut. Pošto ni nakon pola sata nije uspostavljen, u 15 i 30 dat je znak za uzbunu. Već u 16 časova krenule su spasilačke ekipe iz Camp Davisa u Zemlji Georgea V, ali je sve bilo uzalud. Od aviona i pilota nije bilo ni traga ni glasa. Ni narednih dana ništa nije pronađeno, pa su pretrage nakon izvjesnog vremena obustavljene. Pilot i njegov avion proglašeni su nestalim.

Nikada nije ustanovljeno šta je mogla da znači njegova riječ ‘nemoguće’, koju je posljednju izgovorio prije nego što je veza prekinuta, a zvanična istraga nije dospjela do bilo kojeg logičnog objašnjenja ove misterije. Pretpostavljalo se čak da jeWhitehorse izvršio samoubistvo, jer je zapao u kockarske dugove, ali otkrilo se da je upravo tada bio na dobitku. Osim toga, očekivao je prinovu u porodici, supruga Muuriel mu je pisala prije kobnog leta da napusti ovu polarnu ekspediciju, jer je njen bogati otac ponudio nemirnom Dustinu da mu kupi avion kojim će on davati privatne časove letenja. Sve to, a pogotovo kada se njegova posljednja riječ protumači kao uzvik iznenađenja, isključuje samoubistvo.

Šta je to ugledao Dustin Whitehorse, leteći iznad nepreglednih prostranstava Južnog pola? Ako je došlo do kvara na avionu i nesreće u kojoj je izgubio život, zašto nisu pronađeni mjesto udesa i ostaci aviona i pilota, kada se tačno znao kurs kojim je toga dana letio? Sličnost sa nestancima u poznatom bermudskom trouglu navodi na pomisao o nekakvim silama koje su naprosto progutale pilota zajedno sa avionom i opremom.

Dvije godine kasnije, u septembru 1958. godine, njegova supruga Mjuriel, ne mireći se sa sudbinom, organizovala je ekspediciju koju je finansirao njen otac, u nadi da će makar pronaći posmrtne ostatke svoga muža. Oblast je pročešljana uzduž i poprijeko, ali ni ovoga puta nije otkriven ni jedan jedini trag koji bi objasnio zagonetni nestanak.

Dijelovi aviona, sasvim je sigurno, bili bi uočljivi iz vazduha ili sa tla, jer za dvije godine ne bi mogli da nestanu bez traga. To dokazuje i činjenica da je logor istraživača Scotta decenijama nakon što je napušten, ostao nepromijenjen. Daske logorskih koliba bile su još potpuno nove, nijedan ekser nije bio zahrđao, a namirnice u konzervama bile su ispravne kao da su upravo kupljene.

Prva žena pilot u istoriji, Amelia Earhart, zajedno sa svojim navigatorom Frederickom Noonanom nestala je iznad južnog Pacifika pri pokušaju da obleti zemljinu kuglu. Riječ je o oblasti poznatoj kao ‘Đavolji trougao’ ili ‘Đavolje more’, a proteže se od istočne obale Japana ka jugu do ostrva Guan. Zanimljivo je da ta dva trougla, bermudski i đavolji, leže tačno jedan naspram drugog na dvije strane sjeverne polulopte.

Zagonetne oblasti leže tačno tamo gdje se u okeanima nalaze ogromni vrtlozi, gdje velike količine zagrijane morske vode stižu strujanjem u hladnije predjele, praveći pri tome džinovske kovitlace, virove i bezdane. Ipak, istraživači ne veruju da su prirodni uslovi jedini uzrok tolikog broja tajanstvenih nestanaka.

Kako se to može protumačiti? Kako objasniti cijelu tu priču o iščezlim brodovima i avionima? Pravog objašnjenja šta se u stvari dešava, još nema.

Jedan od nevjerovatnih događaja je priča o nestanku 11-godišnjeg Olivera Thomasa iz Walesa, koji se dogodio na novogodišnje veče 1909. godine. Kuća je bila puna gostiju i svi su se dobro zabavljali. Negdje pred samu ponoć, Oliver je izašao da se malo poigra u snijegu. Ukućani su nakon toga začuli njegove očajničke pozive u pomoć. Istog trenutka svi su istrčali u dvorište, ali nikako nisu uspjevali da ustanove iz kog pravca dopire dječakov glas, jer se činilo kao da dolazi sa visine?! Glas je bivao sve slabiji i slabiji, dok konačno nije utihnuo. Šta je još neobičnije u cijelom slučaju, Oliverovi tragovi u snijegu vodili su stotinjak metara od kuće i na jednom mjestu su se jednostavno prekinuli – kao da je dijete nešto uhvatilo, podiglo u vazduh i nestalo!

Organizovana je potraga i pretražena je čitava okolina, ali od malog Olivera više nije bilo ni traga. Pričalo se da su to posla nečastivog i događaj je više puta navođen kao neobjašnjiva misterija koja ni poslije toliko decenija nije razriješena.

Da neko može bukvalno da propadne u zemlju na otvorenom prostoru pred očima svoje žene i djece, a da pri tome na tlu ne postoji nikakva rupa, niti bilo kakav trag koji bi otkrio šta se sa čovjekom dogodilo, zaista je tvrdnja koja budi maštu. Čovjek kome se to dogodilo bio je David Lang, a zna se čak i tačan datum događaja – 23. septembar 1880. godine, kao i mjesto događaja – farma Langovih kod Nashvillea, u SAD.

Šta se dogodilo? Gospođa Lang sjedila je na trijemu ispred kuće, na poljani se igralo dvoje njihove djece, a glava porodice David Lang koračao je preko polja u susret gostima, jer se farmi približavala kočija u kojoj su bili lokalni advokat August Peck i njegov šurak. U tom trenutku začuo se vrisak sa trijema, a ljudima u kočiji je bilo jasno šta je bio razlog jer su i oni vidjeli isto što i gospođa Lang – njen muž David je, po sunčanom danu i na čistini, usred koraka, jednostavno iščezao u vazduhu!

U potpunoj nevjerici, dva čovjeka i Langova supruga, pošli su da traže i dozivaju nestalog čovjeka, da pretražuju tlo u uvjerenju da je upao u neku rupu za koju nisu znali da postoji, ali ni njega, ni rupe nije bilo! Sljedećih dana je sprovedena obimna istraga, međutim, bez ikakvog rezultata. Pričalo se da je na mjestu nestanka Davida Langa uočen čudan krug od par metara u prečniku i da tu nikada ništa nije raslo, i da mu čak ni životinje, niti insekti nisu nikada prilazili. Navodno, jedno od Langove djece jednom je zalutalo u krug i čulo vapaj svog oca, koji kao da je dolazio iz neke druge dimenzije! Gospođa Lang se nikada nije oporavila od šoka, i nešto kasnije, sa djecom je napustila farmu.

Tajanstveni nestanak, i to više osoba, zabilježen je u Australiji, u blizini Melbournea, na mjestu koje se naziva Viseća stijena, za koju se vezuju jezive priče o čudnim svjetlima i bićima koja se viđaju iznad ovog monolita. Na Dan svetog Valentina, 14. februara 1900. godine, djevojke iz lokalne privatne škole došle su na izlet i pošto je bilo veoma toplo vrijeme, brzo su se umorile i u toku popodneva prilegle su u sjenci stijene. Nešto kasnije, primjetile su da četiri njihove drugarice nedostaju, kao i nastavnica francuskog! Iza stijene se uskoro pojavila jedna od nestalih djevojaka, vrišteći u panici i nepovezano mrmljajući o drugaricama kako ulaze u stijenu na vrhu i crvenoj magli koja ih prekriva. Ni ovoga puta istraga nije otkrila ništa, nikakvog znaka da su djevojke ubijene ili zlostavljane.

Jedna od priča o tajanstvenim nestancima koja je i do danas ostala misterija, govori o izvjesnom Owenu Parfitu, koji je 1763. godine iščezao bez traga, iako je bio gotovo paralisani starac od 70 godina. Parfit je živio u engleskom gradu Shepton Mallet, u kući svoje sestre Suzane. Dane je provodio kao invalid u krevetu ili sjedeći uvijek na istom mjestu ispred kuće. Jednog dana se izgubio kao da ga nikada nije bilo. Obično bi bio ostavljen da sjedi na ulici blizu ulaznih vrata, sa kaputom prebačenim preko ramena, a njegova sestra i komšinica bi, poslije nekog vremena došle i uvele bi ga u kuću. Ali, ovaj put, umjesto starca, tu su bili samo stolica i njegov kaput, a bilo je nemoguće da takav invalid može sam bilo gdje da ode. Osim toga, ulica je u to dobba dana bila prilično prometna, a niko do svjedoka u tom malom mjestu nije primjetio ništa neobično, niti je vidio starog Owena da odlazi. Potraga po okolini nije uspjela!

Ono što se dogodilo na dan Uskrsa 1976. godine na aerodromu u Barceloni, pred očima mnogobrojnih svjedoka, veoma je zanimljiva priča. Toga dana, bračni par sa kćerkom i dadiljom spremao se da putuje na godišnji odmor i muž je ostavio porodicu nakratko da bi otišao da potvrdi karte. Kada se vratio, zatekao je samo svoju suprugu, koja nije znala gdje su dadilja i djevojčica, ali je prtpostavila da su otišle u toalet. Kada se već dugo nisu vraćale, a tamo ih nisu pronašli, alarmirano je aerodromsko obezbjeđenje i policija, koji su odmah pretražili aerodrom. Nikakav trag nestalih osoba nije otkriven!

Uplakane roditelje okružila je masa svijeta, iz koje se izdvojila jedna starica skromnog izgleda, pristupila uznemirenoj majci i posavjetovala je da se moli za nestalo dijete. Istog trenutka desile su se dvije nevjerovatne stvari: starica je iščezla, a na sjedištu do majke bile su dadilja i djevojčica! Ono što je isto tako bilo čudno jeste da je dijete bilo prosto fizički pričvršćeno za dadilju, kao da je bilo za nju zalijepljeno, tako da je otac morao da upotrijebi svu svoju snagu da bi je otrgao iz njenih ruku! Tada je primijetio da su ruke dadilje postale neobično crvene.

Dadilja je ispitana i uporno je tvrdila da se svo vrijeme nije nigdje mrdala i da je sjedila na tom mjestu sa djevojčicom. Poslije razjašnjavanja, porodica se ipak ukrcala u avion i krenula na odmor, ali je na pola puta morala da se vrati jer je dadilja dobila histerične napade i stanje joj se pogoršalo. Nakon što su se vratili kući, nesretnu ženu su smjestili u bolnicu, a klinički hipnotizer Francisco Rovati primijenio je svu svoju vještinu da bi saznao gdje su se dadilja i djevojčica nalazile u vrijeme svog misterioznog nestanka. Ispostavilo se da je dadilja neposredno prije toga čula neki neprijatan muški glas koji ju je pozivao po imenu dok je sjedila pored djetetove majke na aerodromu. Hipnotizerovi napori da sazna nešto konretnije, kod dadilje su samo izazivali nekontrolisanu histeriju.

Iskusni hipnotizer je primijetio da dadilja ima jaku post-hipnotičku blokadu kada u priči dođe do trenutka kada je vidjela crveno svjetlo na podu, i zaključeno je da bi dalja nastojanja da se hipnozom otkrije šta se dogodilo ugrozila njen život, pa se od njih odustalo.

Izvor: conopljanews.net