Mistični brežuljak Glastonbury Tor: Kapija između dvije dimenzije i sjecište moćnih podzemnih geomagnetnih tokova

Uglavnom, priča ide ovako: “Sasvim blizu jugozapadnog kraja Engleske, ispod površine mora, leže ostaci ostrva Lyonesse. Negdje oko 18.000 godina prije nove ere, u doba kada je većina ovdašnje okeanske vode bila dio sjevernih ledenih glečera (tokom poslednjeg ledenog doba), Lyonesse je bio spojen sa Atlantidom. Prolaskom hiljada godina kopno je ustupalo mjesto moru i preživjeli komadi iznad površine mora su nazvani Scilly Isles.

Stanovnici Lyonessea su se preselili na jugozapadni kraj Engleske i osnovali svoje “Sveto kraljevstvo Logres”. Potomci Atlantiđana su tu živjeli stotinama godina. Bili su poznati po svojim tehnikama geomancije (proučavanje Zemljinih energetskih tokova) čime su ostvarivali svoju harmoničnu vezu sa kosmosom. Imajući ogromno tehničko znanje i inžinjerske sposobnosti svojih Atlantskih predaka, oni su formirali zodijake na tlu zapanjujućih dimenzija (Roberts, “Atlantean Tradition in Great Britain”).

Najveća takva zemljana skulptura Logresa se nalazi u kružnoj pedesetokilometarskoj oblasti u blizini gradića Glastonbury. Ona je jasno vidljiva (jedino) iz vazduha. Dvanaest znakova zodijaka su formirani od brežuljaka, rijeka, puteva, šuma, naslaga zemlje i drugih vodenih tokova. Svaka glava figure zodijaka je okrenuta prema zapadu … prema matičnom kontinentu Atlantidi. Zodijak je tako spretno konstruisan da, u vrijeme kada je izgrađen, voda koju je donosila plima, bi do polovine prekrila zodijački znak ribe …

Kako su se priče o herojima iz antičkih vremena prenosile kroz stoljeća, dominantne figure prošlosti bi postajale mitski karakteri ili bogovi. Posljednji kralj Atlantide bio je Votan. Milenijumima nakon nestanka Atlantide, Votan je smatran za boga koji je mogao da upravlja prirodnim silama i koji se borio protiv zmajeva (prema mitovima i legendama iz Velsa, Irske i Engleske). Sa dolaskom katoličke crkve u Britaniju počeo je sukob sa paganskim religijama. Sveti Mihajlo se natura kao zamjena Votanu. Posvuda se sistematski briše Votanovo ime iz legendi, na temeljima starih hramova se podizu crkve u čast kršćanskog sveca. Nekada su, u čast Votanu, bile obilježene energetski potentne tačke u podrucju od 350 km. Dolaskom kršćanstva, na ovim tačkama je podignuto deset crkvi koje danas nose ime St. Michael: u Clifton Hampdenu, preko Glastonburyja do Land’s Enda (Shirley Andrews, “Atlantis, Insights from a Lost Civilization”).

Da bi se definitivno uništilo sjećanje na Votana, kršćani su označili drevnog antičkog heroja zlim. Mihajla su okružili dobrim anđelima koji se bore protiv Votana koji je predstavljen u obliku zmaja. Svetac uništava zmaja koji simbolizuje đavla. Stotine godina intenzivne kampanje, kipovi i slike crkvenih svetaca koji ubijaju zmajeve i sotone, poslužile su za konačni obračun sa sjećanjem na Atlantidu.

Pitomi zeleni brežuljak nadomak gradića Glastonbury, 220 km zapadno od Londona, zove se jednostavno Tor (“vrh”). Putnici iz daleka su dolazili u ovo mjesto, jer legende kažu da je kralj Artur tu imao svoju utvrdu, da je Isusova sveta krigla (“Holly Grail”) tu pohranjena, da je sveti Patrick tu sahranjen, da se tu nalazila prva kršćanska crkva; Tor je bio svetište u doba Kelta i Druida prije 2.500 godina i smatran je za kapiju prema Svijetu Duhova; Tor je, kako kaže oficijelna istorija, bio svet i u megalitska vremena prije 4.000 godina; i, na koncu, labirint Tora je formiran prije 8.000 godina, kako kažu neki noviji izvori. Mitovi i legende govore o trouglu koji formiraju Stonehenge, Avebury i Glastonbury Tor. Kameni monumenti na ova tri mjesta su locirali moćno svjetsko energetsko čvoriste, Planetarnu čakru.

Predanja kažu da je na vrhu Tora nekada bio kameni krug kao i u Stonehengeu. Iz pisane izjave jednog od lokalnih proroka, sredinom 1970-ih, čitamo slijedeće:

“Tor nije isti danas kao što je nekada bio. Jedan dio na vrhu nedostaje na kome je nekada bio izgrađen hram … kao što su bili Grčki hramovi, samo kružni. Unutar je bio prelijepi mozaik na podu koji je prikazivao zodijačke znakove. Unaokolo je bilo podignuto dvanest bijelih kamenih stubova. Ispod poda se nalazila skrivena odaja sa kružnim plafonom. Sedam čuvara u plavim odorama su neprekidno bdjeli. Park i vodeni izvori su ukrašavali ovo sveto mjesto. Prijatni mirisi su se širili tako da je Tor na svakog posjetioca djelovao ljekovito i smirujuće.”

Trideset godina kasnije dolazi do uzbudljivog razvoja. Dvadeset drugog frebruara 2002. godine arheolozi Nancy i Charles Hollinrake objavljuju da su na vrhu Tora pronasli ostatke temelja koji izgledaju kao kružni antički hram!

Najstarija predanja govore o vilama i vilenjacima kao prvim bićima vezanim za Tor. Doduše, u tim vremenima, vile nisu bile ni nalik na naše današnje predstave o njima. Ova bića su opisivana kao visoka rastom, mladolika izgledom uprkos poodmaklom životnom dobu, i – lijepa (“fairies” odnosno “fair” u prijevodu znači lijep). Vilenjaci su tada povezivani sa određenim zvjezdanim konstelacijama: Plejadama, Sirijusom i Velikim Medvjedom (sedam zvijezda).

Predanja dalje govore o ovim bićima koja “donose znanje lokalnim ljudima, a posebno o astrologiji i liječenju.” Slične mitologije susrećemo širom svijeta.

Hiljade godina su prolazile i sjećanja na ova bića postaju dijelom bajkica. Kelti ova bića personifikuju kroz prirodne sile i životinje. Vremenom, sa pojavom kršćanstva, daje im se negativni predznak, a zatim i osuđuje. Inkvizicija ima vodeću ulogu u suzbijanju narodnih predanja. Neke priče su ipak preživjele. Među njima i one o vilinim brežuljcima koji su bili šuplji. Unutrašnji realm je zvan Avalon (odnosno Annwn). Tako se i za Tor tvrdi da negdje postoji prolaz prema Avalonu, koji je nepoznato i magično mjesto.

Predanja dalje kažu da postoji opasnost za one koji pokušaju ući u unutrašnjost Tora. Poseban problem je u postojanju razlike u vremenu između dva svijeta. U Avalonu se može izgubiti i skliznuti u prošlost ili budućnost. Srednjevjekovne hronike govore o iskustvima onih koji su, prema sopstvenim izjavama, proveli po pola sata u unutrašnjosti Tora da bi, po povratku na površinu, shvatili da su prošle decenije u njihovom svijetu. Slijedeća opasnost bila je hrana. Vile su bile ljubazne i nudile su hranu i piće posjetiocima. Ali, oni ljudi koji bi prihvatali ponudu i uzeli hranu, više ne bi dolazili nazad.

Naravno, ovdje bi hranu mogli posmatrati na simboličnoj razini kao magične moći ili napredno znanje savršenije civilizacije. Jer, ko jednom ovlada tim znanjem ne želi da se vraća na stare načine življenja.

Kao sto naše tijelo ima svoje akupunkturne tačke te meridijane koje ih spajaju, tako i naša Planeta ima svoje geomagnetne linije koje spajaju naročito potentne energetske tačke.

Atlantiđani su shvatili važnost i ulogu Planete u njihovom dnevnom životu. Geomagnetne linije su koristili za različite forme putovanja i transporta, za prijenos poruka i komunikacije.

Primjer Britanskih drevnih monumenata je naročito važan: antička mjesta su, u kojima se vidi trag napredne Atlantide, povezana putem ovih energetskih linija. A Tor zauzima posebno mjesto, jer se u njemu te energije sastaju, kombinuju i završavaju. Što se više primiču vrhu tako njihov susret naliči na harmonični kosmički ples koji okončava ujedinjenjem.

Rušenjem antičkih observatorija i hramova i izgradnjom kršćanskih crkvi, potire se pravo značenje kamenih objekata na ovim putevima. Desetine novih crkvi sa imenima svetog Mihajla i djevice Marije doveli su do toga da ove linije dobijaju ime po njima.

Ali, energetski ples se time nije završio. I danas, kao i proteklih milenijuma, misteriozna svijetla i dalje izranjaju iznad Tora; nekad pojedinačna, nekad u grupi, pojavljujuči se i nestajući nepredvidljivo. Ukazuju se pred ljudima u svim bojama, od bijele i crvene do žute i zelene izazivajući interesantan efekat: to više nisu beživotne iskre već svjesna energetska stvorenja.

Gledajući iz vazduhha, brdašce Tor se doima kao netom donešeno na ravnicu Glastonburyja. Liči na brod koji se zaglavio u kopnu i samo traži načina da ode.

Čitavom njegovom dužinom su travnate terase koje se podižu do sedam nivoa. Počinju na dnu i valovito se kreću ka vrhu Tora. Pažljivim proučavanjem da se zaključiti da je Tor gotovo identičan labirintima pronađenim na antičkim novčićima sa Krete i simboličkim slikama Majke Zemlje kod drevnih američkih Hopi Indijanaca.

Geolozi su jedinstveni u zaključku da Tor nije nastao djelovanjem prirode; terase koje formiraju labirintski put su plod inteligencije (pretpostavljaju da je starosti oko pet hiljada godina, jer se ne usuđuju ići dalje). Dva i po sata uspona do srca Tora, i sat i po silaska do njegovog podnožja, je ritual podizanja energetskog nivoa kroz koji su prolazili potomci Atlantiđana.

Za obračun sa takvim moćnim simbolom Atlantide kao što je Tor, kršćanstvo je osulo paljbu iz oružja najtežeg kalibra. I tvrde:

• Isus Krist je, kao dječak, posjetio Glastonbury Tor sa svojim ujakom Josipom od Arimateje i tamo napravio prvu kršćansku crkvu iznad zemljine površine;
• Nakon Isusovog raspeća, Josip se vratio na Tor, donio svetu kriglu iz koje je Isus pio na “poslednjoj večeri” i u njoj sacuvao Isusovu krv sa raspeća; zakopao je ispod Tora na ulazu u “Podzemni svijet”;
• Uskoro je iz zemlje izbio podzemni vodeni izvor crvenkaste boje (zbog Isusove krvi ili zbog jakog prisustva željezne rude?) za koju kažu da donosi vječnu mladost onima koji je piju (čini se bliže istini da su Atlantiđani znali za ovaj izvor hiljadama godina prije);
• U potragu za “Svetim Gralom” (kriglom) se uključio i “drevni kršćanski kralj” Artur poznat po svom štitu sa velikim krstom (u stvarnosti, Artur je ime iz pre-kršćanskih keltskih vremena; još jedan primjer preuzimanja heroja iz narodnih legendi);
• Arturu su se pridružili vitezovi Okruglog stola, njih dvanaest (nažalost, dvanaest je preuzeta simbolika Atlantiđana i dvanaest znakova Zodijaka);
• I da bi priča bila potpuna, Arturu se u njegovim posjetama Toru pridružio (doduše u nekom drugom vremenu) i sveti Patrick, koji je tu provodio mjesece u molitvi i postu, da bi obojica tu bili i pokopani. Drugim riječima, od Tora je napravljeno prvorazredno kršćansko svetilište.

Engleska skulptorica Katharine Maltwood je (nanovo) otkrila postojanje gigantskih zemljanih konfiguracija koje predstavljaju znakove Zodijaka. Objavljujući svoju knjigu “The Glastonbury Temple of Star” 1929. godine, detaljno je opisala raspored i konture pojedinih astroloških znakova. Mary Caine, engleska profesorica umjetnosti je, šest decenija kasnije, dodala bogatsvo novih detalja u opisu Zodijaka.

I ne samo to. Otkrila je slične zemaljske astrološke konfiguracije pokraj gradića Kingston-na-Temzi (Surrey).

Dvanaest znakova Zodijaka su raspoređeni kružno, u pravilnom nizu: od bika, blizanaca, raka preko lava, djevice i vage … U svojoj veličini mogu biti jasno sagledani samo sa visine od sedam hiljada metara! Obim zodijačkog kruga je oko 50 km!

Koliki je to bio građevinski poduhvat pomjerati enormne količine zemlje i graditi vještačka brda, uklapati rijeke, kanale i šume u obrise koji će se moći vidjeti samo sa velikih visina …?

Nakon što su završili sa Projektom Zodijak, Atlantiđani su se upustili u novi: kreirali su kosmičku observatoriju upotrebom kamenih stojećih blokova. Naravno, mogli su predvidjati sunčeva i mjesečeva pomračenja, raspored pojedinih sazvjezđa …

Mnogi od ovih kamenih blokova su nestali do kraja XIX stoljeća. Kada bi zidovi obližnjih crkvi, krčmi i starih kuća mogli pričati, saznali bi ko ih je sklonio sa Tora, zatim razbio u komade i ugradio u nove objekte.

Ipak, jedan od megalita, zvani “Živi kamen” je i dalje na svom originalnom mjestu, na zapadnoj padini Tora. Postavljen je u smjeru istok-zapad. Postoje izvještaji da se, ako ga se dodirne u zoru ili pred zalazak sunca, može osjetiti blago električno strujanje.

Strujanje koje nam pomaže da ne zaboravimo drevna znanja.

Izvor: alternativnahistorija.com