Misteriozna priča: Čudan putnik u metrou

Moj prijatelj Aleksej, nazovimo ga tako, živi u Moskvi. Ono što mu se dogodilo prije oko tri godine, još uvijek ne može da zaboravi.

Jednog dana se, sa kolegama na poslu, prepirao oko neke teme u vezi sa drugim svijetom. Moram da kažem da je Aleksej do tada bio vrlo skeptičan prema različitim manifestacijama svega toga (duhovi, demoni, zli duhovi – sve je to plod naše mašte – tako je vjerovao do nekog vremena).

Dakle, ono oko čega su se tada svađali više nije važno, samo zapamtite ove Aleksejeve riječi:

“Volio bih da mogu da vidim nekog đavola. Onda bi ovakvi razgovori imali više smisla.”

Sjećam se da je neko tada prokomentarisao da ne bi trebalo da ga priziva, na šta je odgovorio:

“Ma dajte, nisam ga vidio u životu. Svake večeri gledam horor priče i dobro spavam. Moj nervni sistem je jak, nije poput nekih.”

Razgovor je završen i vrlo brzo zaboravljen. Od tada prolaze otprilike dvije nedjelje.

Aleksej se kući vraćao kasno uveče. Metro je i dalje radio. Istina, gotovo bez putnika. Možda samo nekolicina putuje u to doba. Sjeo je i počeo da čačka telefon. Vozio se nekoliko stanica.

Svi su izašli, nakon čega je ostao sam. Vozio se još pet stanica. Sjedio je tako, kako kaže, listajući Instagram. Oko njega nije bilo nikoga.

U jednom trenutku podiže pogled i u momentu se, kako kaže, trgne od iznenađenja. Čovjek sa štapom sjedio je nasuprot.

Očigledno je ušao na stanici, mada je imao osjećaj da niko nije ušao. Teško je ne primijetiti ljude koji ulaze i izlaze, čak iako ste udubljeni u čitanje.

U svakom slučaju. Spustio je pogled na telefon, sjedeći i dalje. I dalje je razmišljao kako ga nije primijetio, mada sve je moguće. Listao je Instagram i dalje, ali znatiželja je bila jača.

“Ne, ne, da,  pogledaću ga. Metro je prazan, ali je sjeo nasuprot. To je čudno. I nekako čak i neprijatno. Činjenica je da me gleda”, mislio je u sebi Aleksej i podigao pogled.

Po izgledu čovjek je bio sasvim običan. U crnom odijelu, okovratnik je zakopčan svim dugmadima. Samo lice djeluje nekako blijedo. Beretka je povučena do samih obrva i, kao što je već primijetio, držao je štap u ruci.

Prošli su dvije stanice. A on je samo mislio o saputniku prekoputa: “Kad bi bar izašao. Ili bih možda trebalo da promijenim sjedište. Ali bilo bi neprijatno. Shvatiće da bježim od njega. Neću obraćati pažnju. Kako ne obratiti? Gleda pravo, ni ne pokušavajući da sakrije pogled. Bulji u prazno.”

I ja sam, kaže, konačno odložio telefon. I počeo sam da ga gledam. A činilo mi se (mada se možda samo činilo) da on nikada, čak ni u jednom trenutku dok sam ga gledao, nije ni trepnuo.

Sjedim, a strah počinje da me obuzima. Neopravdani strah. Mislim, da li je živ? Šta mi samo za ovo vrijeme nije provalilo kroz glavu. Ostala je samo još jedna stanica. Jedva sam čekao da ustanem i pobjegnem.

A onda me ‘ubio’.

Sjedi, sjedi. Zagledao se u tišini. A onda je rekao:

– Htio si da me vidiš.

Suh glas, ali savršeno jasan. Nije bilo jasno: da li je to pitanje ili konstatacija?

Upravo u tom trenutku, rekao sam, sjetio sam se svog razgovora prije dvije nedjelje na poslu.

Noge su mi se skoro oduzele kad sam shvatio KO TO MOŽE BITI.

Srećom, metro je počeo da usporava, došao je do moje stanice. Ćuti, čeka odgovor. Ili reakciju. Ali reakcija je brzo usljedila kada su se otvorila vrata vagona.

“Nikada ranije nisam trčao ovako”, kaže Aleksej. Srećom, nije vikao, iako je želio. Trčao sam peronom do pokretnih stepenica ne osvrćući se, zastrašujući rijetke putnike u metrou. Tek kod kuće sam došao sebi.”

Eto priče. Vjerovali ili ne. Aleksej se od tada zakleo da neće u razgovoru spominjati zle duhove. Inače, ne pije, ne puši, a sada više ni ne psuje.

Izvor: webtribune.rs