Misterija Mjeseca riješena: “Čovjek se nikada nije popeo preko 1.600 km nadmorske visine, osim … kada je otišao na Mjesec, nekih 380.000 km od Zemlje”

Zapadni istraživači još jednom skreću pažnju na činjenicu da je NASA priznala da su američka slijetanja na Mjesec bila falsifikovana.

Umorni od brojnih zahtjeva da se analiziraju “originalni zapisi o slijetanju na Mjesec”, kancelarija je morala da proglasi da su … izgubljeni. Zvaničnici NASA-e su objasnili da se, kako kažu, osoblje često mijenjalo, mladi i neiskusni zaposleni su slučajno pomiješali etikete na kutijama (700 kutija!).

Plima se tada okrenula i oni su izjavili da ovi “originalni snimci” više nisu dostupni zbog smanjenja budžeta. A Amerikanci još ne mogu da se vrate na Mjesec, jer … tehnologija je takođe izgubljena …

Zapadni istraživači pišu: “Nikada se nijedna osoba nije podigla iznad 1.600 kilometara nadmorske visine. Osim kada smo ‘otišli ​​na Mjesec’, koji je navodno udaljen 380.000 kilometara, zar ne?”

I pogodite šta, to smo navodno uradili 1969. godine, kada je računar sa računarskom snagom grafičkog kalkulatora bio veličine kuće. Još nismo imali tehnologiju za mikrotalasne pećnice i video-rekordere u javnom vlasništvu, ali smo letjeli na Mjesec. OK.

Brzo premotajte do danas, više od 50 godina kasnije, kada iPhone-12 ima više procesorske snage od svih računara na Zemlji 1969. zajedno. A sada NASA kaže da ne možemo da se vratimo na Mjesec jer smo “izgubili tehnologiju”.

Da bi donekle uljepšala negativan efekat ovakvih priznanja, NASA je krajem marta ponovo počela da odugovlači sa “lunarnom temom”. Prema izvještajima medija, Nokia već ove godine namjerava da postavi svoju 4G (LTE) mobilnu mrežu na Mjesecu – za korištenje NASA-ine misije Artemis-1, čija je svrha “da uspostavi prisustvo osobe na Mjesecu”.

Pravi cilj je, očigledno, nešto drugo. Prvo, u samoj PR kampanji Nokije, koja je nakon kolapsa na tržištu mobilnih komunikacija spremna da pohrli u bilo kakve avanture i sada se pozicionira kao proizvođač telekomunikacione opreme i transnacionalna IT kompanija. Drugo, ovo je nova runda lunarno-svemirskog “ispiranja mozga” Amerikancima.

Činjenica je da SAD još uvijek nemaju superteške lansirne rakete sposobne da isporuče ljudsku ekspediciju na Mjesec, bez kojih nijedna ekspedicija u principu ne može postojati. Falcon Heavy još ne može da leti na Mjesec, čak ni teoretski, jer je NASA odustala od upotrebe ove rakete.

Misija Artemis-1 će poslužiti za vraćanje Amerikanaca na Mjesec “u nekoliko faza” do 2024. godine objavile su SAD prije oko pet godina. Prema misiji NASA Constellation koju su usvojili savezna vlada i Kongres 2005. godine , slijetanje Amerikanaca na Zemljin satelit trebalo je da se dogodi već 2018. Naravno, danas su svi, uključujući i NASA, zaboravili na ovo.

Nekoliko jasnih primjera kako nezemaljska NASA PR-fizika funkcioniše protiv zemaljske logike.

Vjeruje se da je slijetanje Neila Armstronga na Mjesec dokumentovalo sve, uključujući i dimenzije stepenica i rastojanja između prečki. Poznavajući dužinu merdevina, dobijamo pravi lenjir po kome možemo odrediti visinu astronauta. Prema NASA-i , između prečki je bilo 9 inča, odnosno 22,86 cm. Dva raspona – oko 45,5 cm. Sada možemo lako izračunati visinu “lunarnog astronauta” a ona je – 140 cm. Samo što je Armstrongova visina 180 cm.

Više o fotografiji navodnog lunarnog traga N. Armstronga. Vjeruje se da ga je ostavio muškarac težak 77 kg. Dodajte ovome i težinu odijela A7L, paketa sistema za održavanje života, koji je, prema različitim izvorima, težio od 48 do 54 kg, dobijamo ukupnu težinu od 120-131 kg. Gravitacija Mjeseca je 6 puta manja nego na Zemlji, što znači da će težina astronauta u odjeći biti samo oko 20 kg.

Mjesečevo tlo, u kome je navodno nastao ovaj otisak, sastoji se od regolita: “Neslojnog, rastresitog, neravnozrnastog sloja detritalne prašine, koji dostiže debljinu od nekoliko desetina metara. Sastoji se od fragmenata magmatskih stijena, minerala, stakla, meteorita šok-eksplozivnog porijekla, cementiranog stakla.”

Radoznali istraživač je kod kuće sproveo eksperiment na sličnom tlu i njegova težina od preko 90 kg ostavila je otisak od samo nekoliko mm. Da biste cipelom gurnuli nekoliko centimetara regolita, morate biti slon ili stajati u sloju nekog polutečnog rastvora. Samo u regolitu nema vode …

A evo i fragmenta samog Mjesečevog tla, koji su sa neba doneli astronauti Apola 11 i poklonili premijeru Holandije. Kao rezultat toga, ispostavilo se da je to … komad okamenjenog drveta. Skandal je zvanično objavio BBC News 2009. godine: “Stručnjaci su posumnjali u autentičnost kamena još 2006. godine, a analiza je potvrdila sumnju. Vlada SAD još nije komentarisala situaciju.”

Vjeruje se da je američki Apolo donio ukupno 382 kilograma zemlje za 6 misija, a 3 sovjetske samo … 324 grama! Amerikanci su obećali da će svoje lunarno tlo distribuirati širom svijeta. Ali tada su rekli i da će se čuvati u posebnim kontejnerima dok se ne pojave “precizniji instrumenti za analizu”. Tada su uzorci ipak podijeljeni: Rusima je dato 2 g, a Kinezima – 1 g, na neko vrijeme i uz uslov obaveznog vraćanja bez gubitka mase uzorka.

Generalno: gledajte, proučavajte, ali ne dodirujte. U međuvremenu, Kina je rasporedila svoj lunarni program i isporučila svoje uzorke tla. Istina, sada se Kinezi žale na “neviđeni pritisak NASA-e sa zahtjevima da se “hitno daju uzorci tla u okviru međunarodne naučne razmjene”. Da li su Amerikanci već proučili svoja 382 kg?

Prema zvaničnoj verziji, od 1969. do 1972. godine američki astronauti su izvršili 6 slijetanja na Mjesec. Kada je kineski lunarni rover Yutu-2 sletio na Mjesec, stručnjaci iz NRK-a su se suočili sa određenim problemima. Najsavremenija tehnologija morala je da se stavi u režim mirovanja zbog pada temperature od 300°, jer to jednostavno ne može da izdrži. U vezi sa ovim otkrićem, kineski naučnici postavili su Amerikancima neprijatno pitanje: čak i naša tehnologija gvožđa pati od drastične promjene temperature: podijelite tajnu, kako su vaši astronauti tamo preživjeli?

Takođe zanimljiva činjenica: šta je NASA mislila kada je lansirala astronaute u odijelima bez zaštite od zračenja kroz Van Allenov pojas ? Zaista, 6 letova/slijetanja na Mjesec, zahvaljujući kojima je grupa od 12 ljudi navodno lutala po njemu godinama, ali NASA nije shvatila šta se dešava sa ovim zračenjem?

Neil Armstrong je navodno kročio na Mjesec 1969. godine u svom čuvenom super-odijelu. Ono je, prema zvaničnoj verziji, zaštićeno od zračenja, imalo je dovod vazduha, nije se pregrijavalo, nije se previše ohladilo. Međutim, 1982. godine, NASA-ini astronauti su počeli da testiraju odijelo za izlazak na površinu Mjeseca kompanije Grumman. Ali ako već imate super-odijelo, zašto ponovo ‘izmišljati točak’?

U 21. vijeku SAD su priznale da nemaju svemirska odijela, tehnologije su izgubljene, kopije unikatne … Odijelo iz 1982. nije imalo svoj sistem za održavanje života, dobijalo je energiju i vazduh za disanje iz lendera (čitaj: treba ti crijevo). Izgled takođe postavlja pitanja. Poslije modernog i manevarskog odijela, pretvaranje astronauta u Gromozeku iz naučnofantastičnih knjiga Kira Bulycheva, nespretnog i lišenog nezavisnog sistema za održavanje života, djeluje kao degradacija.

U opisu slijetanja, posada Apola 15 pominje smiješnu anegdotu: “Nakon uklanjanja svemirskih odijela, astronauti su otkrili da je mikrobiološki filter na rezervoaru za piće popustio i da je 10 litara vode iscurilo na pod. Filter je bio uklonjen, rupa je zapečaćena.” To jest, dok su NASA astronauti hodali po Mjesecu, u lunarnom modulu voda je tekla skoro u kantama.

U isto vrijeme, kada su astronauti izašli na površinu Mjeseca, ostavili su otvor otvoren i sav vazduh iz kabine je pobjegao. Vraćajući se nazad, zatvorili su otvor, zapečatili kabinu i napunili je smješom za disanje. Ali voda ne može postojati u vakuumu. Ili proključa i odmah ispari, ili se pretvori u led i takođe ispari. Nakon što su astronauti hodali 6 sati po Mjesecu, rezervoar sa pijaćom vodom morao je da bude prazan. Ili su astronauti zaboravili školski kurs fizike i ponašanje tečnosti u vakuumu?

Zanimljivo je da je američka svemirska agencija, izgubivši originale “snimka o slijetanju na Mjesec”, otkrila i naučne podatke o brzini taloženja lunarne prašine koji su takođe izgubljeni (prije 40 godina!) Ispostavilo se da se lunarna prašina akumulira na površinama 10 puta brže nego što se mislilo.

Ovdje vrijedi citirati transkript komandanta Apolo 12 C. Conrada sa sajta NASA: “… podigli smo ogromnu količinu prašine, mnogo više nego što sam očekivao. Izgledalo je mnogo gore nego u filmovima o slijetanju.”

Neil: “Imali smo prašinu do 300 stopa (oko 90 metara). Supstanca je odletjela do horizonta … Gasni mlaznici podižu prašinu, koja se potom taloži i lijepi se za strukturne elemente svemirske letjelice.”

A na fotografijama “poslije slijetanja” možete vidjeti kako ova prašina zasjenjuje sve okolo, a zatim se lijepi za šta stigne. Ali, lunarni moduli su sjajni kao potpuno nova kuhinjska tava i jednako čisti. Pa gdje je prašina?

Valery Ilyn

Prevod i adaptacija: webtribune.rs