Miris ćevapa u Sajgonu (FOTO)

Grad Ho Ši Min, poznatiji kao nekadašnji Sajgon, kulinarska je metropola Vijetnama. Nebrojenom nizu sajgonskih restorana prije nekoliko godina se pridružio i jedan lokal u kojem se može uživati u ćevapima i livanjskom siru ali i kobri sa žara.

Sajgon je grad koji ne ostavlja ravnodušnim. Preko osam miliona stanovnika i na desetke hiljada turista ovu metropolu s burnom prošlošću čine gradom koji nikad ne spava. Grad koji nikad ne spava treba i nahraniti a za to se brine četa ugostitelja.

Nedaleko od samog središta grada u četvrti u kojoj se nalaze mnogi hoteli, restorani se nižu jedan za drugim. Ponuda je, osim vijetnamske kuhinje, internacionalna: hamburgeri, pizze, steakovi. No jedan restoran odskače i to prije svega nazivom: Balkan`s Restaurant. Prva nevjerica i pomisao da se radi o još jednom “izvornom” restoranu u kojem su špageti bolonjeze azijski rezanci s kečapom, nestaje bacanjem pogleda na jelovnik: livanjski sir, hurmašice, janjetina s ražnja i ćevapi. Pravi pravcati ćevapi u somunu i to usred Sajgona? I: ko je zaslužan za ovo gastronomsko čudo usred Indokine?

On se zove Adi Babić i rodom je iz Dervente. U moru pitanja koja se postavljaju sama od sebe prvo je: što jedan Dervenćanin radi u Sajgonu i to još za šankom vlastitog restorana? Odgovor je kao i mnoge sudbine osoba koji dolaze s prostora koji se nekad zvao Jugoslavija, povezan s ratom u devedesetima. Adijeva porodica je iz Dervente prvo preselila u Bremen. No Njemačka nije bila zainteresovana za sposobne useljenike s bosanskohercegovačkim pasošem i smislom za ugostiteljski biznis pa su Babići produžili za Australiju.

I dok su se njegovi roditelji i na petom kontinentu snašli, Adiju je Australija bila predosadna, “bez izazova”. Nije pomoglo ni uspješno školovanje na pilotskoj školi. “Ja sam se u Australiji osjećao kao ne nekoj stanici gdje čekam neki autobus ili voz pa da idem dalje. Nikako se nisam osjećao kao da sam došao kući nego da čekam negdje pa da odem kući”, kaže Adi. I dom je pronašao ovdje u Sajgonu i to, kako obično biva u životu, pukim slučajem.

“Imao sam jednog prijatelja kojeg sam upoznao u pilotskoj školi. On je bio Vijetnamac i pozivao me ja da ga posjetim u Vijetnamu. Ja sam odugovlačio ali sam na kraju ipak došao i sedmica se pretvorila u mjesec i tu sam još uvijek”, govori Adi i s ponosom pokazuje na svoj restoran koji je u međuvremenu postao gastronomska atrakcija Sajgona. Iako mu je san nekada bio postati pilotom, kad je počeo letjeti za australsku kompaniju JetStar postao je svjestan da taj posao sa svim svojim strogim pravilima i stresnom svakodnevicom baš i nije po mjeri jednog, kako kaže, “100-postotnog Balkanca”.

“Praktički, kad sam došao tu, onda sam shvatio da je Vijetnam, ako izuzmemo to da se govori vijetnamski i da ljudi izgledaju drugačije od nas, kao Jugoslavija prije rata. Znači onaj socijalistički, komunistički sistem, sistem korupcije, ono kad te policajac zaustavi zbog prekršaja i sve se sredi sa “đe si jarane, pa ‘ajmo na kafu, evo dvaj’st dolara, ‘ajde dogovorit ćemo se”. I sve se završi na tome. Dakle, taj nekakav relaksirani način života i odnosa između ljudi me nekako motivirao da ostanem ovdje gdje se osjećam kao kod kuće“, istakao je Adi.

Izvor: dw.com