‘MALA LAŽ ZA ČOVJEKA, A VELIKA ZA ČOVJEČANSTVO’: Neviđene scene spuštanja na Mjesec
Već pola vijeka niko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo
Ta fotografija obilježila je epohu, možda čak cijeli 20. vijek. Ali, neko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim istorijskim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?
(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)
Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. jula 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.
A ni tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, tačan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka …”, a najmanje 600 miliona ljudi širom svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.
Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sistema u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, istorijsko.
“Ček’ tren! Šta je ono tamo?”
Ipak, kad su se po novinama širom svijeta počele na naslovnicama objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.
I decenijama poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografisao Aldrina?
Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istom snimku u tim trenucima i jednog i drugog. Pola vijeka smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.
Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do maja 2019 godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U maju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. godišnjice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.
Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovu 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što niko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su taj snimak gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.
Polako ga je stao pregledavati i … tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografisati.
Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasan, normalan snimak na kojem se vide obojica.
Ovako su se osjećali ljudi 1969.
Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao šta je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.
To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađeni snimak, te na kraju snimak s objašnjenim trenucima koja je istorijska fotografija nastala u tačno kojem trenutku.
Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola vijeka i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opšte i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.
Na snimku s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno grupno: “Aaaaaah …” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola vijeka starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.
Izvor: express.hr
