MAČKE: Kako da ih bolje razumijemo i ono što žele da nam poruče

Mačke su jedine asocijalne životinje koje smo uspješno pripitomili. Ipak, razočarani smo što se sa njima ne zbližavamo tako lako kao sa psima. Međutim, da li je možda problem u tome što ne razumijemo njihove signale?

Psi djeluju gotovo biološki nesposobni da sakriju unutrašnja raspoloženja – geganje, glasno disanje, mahanje repom su znaci zadovoljstva, nervoze ili čiste, nepatvorene radosti. Suviše lako prepoznajemo sve njihove signale.

Mačke imaju sofisticiraniji govor tijela – njihovo raspoloženje signalizira se preko trzaja repom, nakostriješene dlake i položaja ušiju i brkova. Predenje obično (ali ne uvijek) označava zadovoljstvo. To su obično pouzdane metode da se utvrdi da li je mačka prijateljski nastrojena ili ju je bolje ostaviti na miru.

Iako možemo biti prilično sigurni u vezanost pasa za nas, uprkos hiljadama godina koliko su nam pripitomljene mačke pravile društvo, one i dalje trpe neku vrstu lošeg PR imidža.

Samostalnost koju mnogi doživljavaju kao bonus, drugi doživljavaju kao uzdržanost ili sebičnost. Njihovi kritičari tvrde da one iskazuju nježnost samo kad im je prazna posuda za hranu.

Vlasnici mačaka tvrdiće da su sve to gluposti, naravno, i da je njihova povezanost sa mačkom jednako jaka kao kod bilo kog vlasnika psa. Ali zašto onda i dalje opstaje taj imidž uzdržane, neprijateljski nastrojene mačke? I ima li u tome istine?

U najmanju ruku, imidž „samostalne” životinje, nije mnogo naškodio popularnosti mačaka kao kućnih ljubimaca. Smatra se da samo u Velikoj Britaniji ima čak 10 miliona pripitomljenih mačaka. Nekih 25 odsto domaćinstava ima bar jednu mačku, smatralo se u vrijeme kad je sprovedena studija 2012. godine.

Jedno od vjerovanja moglo bi da bude zasnovano na načinu na koji su one pripitomljene. Bio je to mnogo postepeniji proces nego sa psima – a same mačke su značajno odredile kako se on odvijao.

Najranije pripitomljene mačke su počele da se pojavljuju u neolitskim selima na Bliskom Istoku prije oko 10.000 godina.

Nisu bile zavisne od ljudi – bile su podsticane da hranu love same, čineći usjeve i zalihe hrane bezbjednim od pacova i drugih štetočina.

Od samog početka, naš odnos sa njima je bio na nešto većoj distanci nego sa psima, koji su nam pomagali da lovimo i koji su se pouzdavali u to da će im ljudi dati dio plijena.

Mačka koja bi baš u ovom času mogla da leži sklupčana na vašoj sofi ili zuri u vas sa osmatračnice na vrhu police sa knjigama, zadržala je brojne instinkte iz vremena prije pripitomljavanja – želju za lovom, patroliranje teritorijom, čuvanje teritorije od drugih mačaka; mačke su mnogo bliže precima od pasa. Naše pripitomljavanje mačaka samo ih je djelimično izdvojilo iz divljine.

„Uglavnom se samo radi o našem pogrešnom razumijevanju ove vrste”, kaže Karen Histend, veterinarka i povjerenica Međunarodnog centra za njegu mačaka.

„Psi i ljudi su veoma slični i već dugo žive zajedno. Na neki način, radilo se o ko-evoluciji. U slučaju mačaka, to se desilo mnogo skorije. One potiču od usamljenog pretka koji nije društvena vrsta.”

Afrička divlja mačka od koje smo pripitomili naše kućne mačke, Felis lybica, obično živi usamljeničkim životom, a uglavnom se sastaje s drugim mačkama samo u vrijeme parenja.

„Mačke su jedine asocijalne životinje koje su pripitomljene. Svaka druga životinja koju smo pripitomili ima društvenu vezu sa drugim pripadnicima vlastite vrste”, kaže Histend.

Imajući u vidu da su mačke toliko netipične u odnosu na druge životinje sa kojima živimo, nije ni čudo da smo možda pogrešno tumačili njihove signale.

„Zato što su toliko samoopredeljene i umiju da se staraju same o sebi, mačke postaju sve popularnije”, kaže Histend.

„Ali da li im ovakav način života odgovara sasvim je drugo pitanje. Ljudi od mačaka očekuju da budu kao mi i kao psi. Ali one to prosto nisu.”

Istraživanja o emocijama i društvenosti mačaka odavno su u zaostatku u odnosu na ona o psima, ali se u posljednje vrijeme malko ubrzavaju. Većina njih je još u ranim fazama, ali se već pokazalo da se odnos mačaka prema ljudima kreće prilično komplikovanim spektrom.

„Visoko je promjenljiv, zavisi od genetike i njihova društvenost može da proistekne iz onoga što iskuse u prvih šest ili osam nedjelja života. Ukoliko imaju pozitivna iskustva u ranim fazama života, vjerovatno će voljeti ljude i želiti da se druže sa nama.”

Čak je i pripitomljenost mačaka spektar sam za sebe. Divlje lutalice često se kriju ili bježe od ljudi, ponašajući se mnogo više kao njihovi divlji preci.

Na Mediteranu i u Japanu, kolonije „komunalnih mačaka” rastu u ribarskim selima i dovoljno su prijateljski nastrojene da se sažive sa mještanima koji ih hrane.

U Istanbulu, na primer, stanovnici hrane i paze mačke polu-lutalice. One su postale dio identiteta grada, a nedavno je o njima čak i snimljen dokumentarni film.

Potom su tu mačke koje žive sa nama, ali čak i ta podvrsta je spektar; neke održavaju relativnu distancu, dok druge cvjetaju u ljudskom društvu.

Ukoliko želimo jaku vezu sa našim mačkama, na šta bi trebalo da obratimo pažnju?

Baš kao i psi, mačke komuniciraju mnogo više uz pomoć tijela nego zvukova.

Pogled mačke umije da djeluje hladno i neprijateljski nastrojeno, a dvije mačke koje zure jedna u drugu često su uvod u ozbiljnu kavgu.

Ali pogled sa sporim treptanjem – koji vam mačka vjerovatno upućuje sa drugog kraja sobe – nešto je sasvim drugo; to je njihov način iskazivanja ljubavi. Čak i okretanje glave na jednu stranu nije nužno prezir, već znak da se opuštaju.

Prisiljavanjem mačaka da se ponašaju više kao psi – da nas obasipaju pažnjom – mi pokušavamo da ih udaljimo od njihovog prirodnog ponašanja.

Histend kaže da naša istorijska nemogućnost da temperament mačaka sagledamo drugačije od onog kod pasa zapravo predstavlja dio problema. Čak ni stručnjaci sa godinama i godinama iskustva u ovom polju nisu na to imuni.

„Išla sam na jednu konferenciju 2007. godine i osjećala se tamo kao potpuni idiot”, kaže ona.

„Tu su saopštene osnovne informacije o mačkama koje nisam znala, kao što su da vole da vodu i hranu dobijaju na različitim mjestima. Ova istraživanja prilično su nova, ali jednom kad ste dovoljno skrušeni da se pomirite s tim da je ono što ste znali o njima pogrešno, tad počinjete da saznajete stvari o njima koje su zanimljive.”

Uzmite na primjer način na koji se mačke češu o vlasnike. To se nekada smatralo obilježavanjem teritorije, kao što divlje mačke rade na drveću ili drugim obilježjima teritorije.

Ali kad one to rade na ljudima, to je obično znak vezanosti – mačka prebacuje vlastiti miris na vašu kožu i istovremeno prebacuje vaš na sopstvenu dlaku. To rade divlje mačke sa drugim mačkama sa kojima su u savezništvu. To je način da se stvori „jedinstveni miris” koji razdvaja prijatelja od neprijatelja.

Na kraju, kaže Histend, jedna stvar je ključna – opuštene mačke su mnogo sklonije sklapanju prijateljstva. „One žele vodu, hranu, mjesto za spavanje i kutiju za pijesak tačno onako kako treba, a kad to dobiju, spremne su da počnu da istražuju društvene veze.”

Dakle, kad se sljedeći put vratite kući i zateknete mačku kako vas u tišini proučava sa kauča ili lijeno zijeva dok se gega hodnikom, nemojte biti razočarani. Na vlastiti, povučeni način, one vam saopštavaju da im je drago što vas vide.

Izvor: bbc.com