Lov na praistoriju: Da li su drevna čudovišta nalik dinosaurusima uopšte izumrla? Puno svjedočenja kaže da nisu

U maju 1972. godine, grupa profesionalnih ribara je na ušću jedne riječice, istočno od australskog grada Darwina, vidjela dvadesetak metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blještavim krljuštima. Je li moguće da su se praistorijska čudovišta, zahvaljujući nekim čudnim prirodnim okolnostima, mogla zadržati do današnjih dana?

To je zanimljivo pitanje. I moglo bi se reći da je i danas podjednako aktuelno na mnogim geografskim širinama. To potvrđuju i česti izvještaji iz mnogih krajeva svijeta, gdje se već decenijama, pa i vijekovima, navodno, pojavljuju nevjerovatna bića, najčešće nalik izumrlim dinosaurusima.

Postoje li, dakle, čudovišta? Jesu li, možda, neke vrste praistorijskih nemani preživjele do današnjih dana?!

Osamdesetih je godina 20. vijeka holivudski kamerman Charles Muller sa suprugom Leonom, provodio godišnji odmor na živopisnom i neistraženom ostrvu u Papui Novoj Gvineji. Nije baš slučajno izabrao to tajanstveno, prostrano, drugo po veličini ostrvo na svijetu. On je, kao pravi avanturista, prije polaska pročitao veliki broj knjiga o prvim istraživačkim ekspedicijama, zanimljive zabilješke prvih katoličkih misionara o brojnim kanibalskim plemenima koja žive na obalama neistraženih rijeka i u dubinama tropskih prašuma, o njihovim neobičnim vjerovanjima, tradicijama i ritualima …

S posebnom pažnjom holivudski kamerman je isčitao sve uzbudljive izvještaje o viđenjima čudnog džinovskog stvorenja u močvarama Papue. Čim je sa suprugom Leonom, koja je takođe bila avanturističkog duha, došao na ostrvo, angažovao je grupu domorodaca koji su ga odveli na cilj. Ulogorili su se u krajnje divljem i neuslovnom ambijentu u kome su ih vrebale mnoge neugodnosti i opasnosti – od dosadnih močvarnih insekata do opakih zmija i krvoločnih papuanskih krokodila.

Tako je započela avantura koju holivudski bračni par nikada neće zaboraviti.

– Kasno jedne noći – prisjeća se Muller – začulo se pljuskanje vode, a potom se iznad blatnjave vode pojavilo ogromno stvorenje žućkastobraon boje, sa zastrašujućom glavom i razjapljenih čeljusti. Dok je čudoviste šištalo i ispuštalo prodorne urlike od kojih se ledila krv u žilama, pomišljao sam da je to moj kraj!

Domoroci su se istog časa panično razbježali, a sirota se Leona onesvijestila, dok je Muller kratko vrijeme uspio sačuvati hladnokrvnost i dobro osmotriti močvarsko čudovište. Životinja, koja je ličila na praistorijskog reptila, zastrašujuće je klaparala golemim čeljustima i mahnito udarala snažnom repinom na sve strane, a zatim je, pošto je Charles u strahu, ipak, ispalio nekoliko metaka u njenom pravcu, nestala pod vodom.

– Bio je to doživljaj kojeg je riječima teško dočarati – sjeća se Muller. – Odjednom, učinilo mi se kao da sam se našao u praistoriji, u vremenu u kome su našom planetom gospodarila ogromna čudovišna stvorenja …

Potraga u Kongu

Iako mnogi novinari u svojim tekstovima nisu krili sumnje u istinitost doživljaja holivudskog kamermana, ostaje činjenica da su njegovu priču potvrdili i papuanski domoroci.

U jednom drugom dijelu naše planete, u nepreglednim močvarama kongoanske provincije Ubangi, sudeći prema brojnim izvještajima pripadnika lokalnih pigmejskih plemena, živi nepoznata neman po imenu – M’kele M’bembe.

Mnogi istrazivači i kriptozoolozi, koji su tragali za njom, smatraju da se radi o pretpotopnom stvorenju čudovišnih tjelesnih karakteristika. Oni koji su ga navodno vidjeli slažu se da je veličine dinovskog slona, da ima dug, smeđesiv i savitljiv vrat i da mu se tijelo završava dugim mišićavim repom, nalik krokodilskom, ali mnogo većim i znatno pokretljivijim.

U avgustu 1981. godine, engleski biolog dr Roy P. Mackal je bio na čelu naučne ekspedicije, koja se odvažila krenuti u potragu za kongoanskim čudovištem. Ekspedicija nije ispunila očekivanja. Tačnije, M’kele M’bembe nije viđen, ali su snimljeni brojni zagonetni tragovi po kojima se moglo zaključiti da u prašumskim močvarama postoje dvije džinovske nemani – jedna, koja bi mogla biti praistorijski saurus i, druga, koja bi mogla biti džinovski gmaz nevjerovatnih dimenzija!

Iz istorije traganja za misterioznim džinovskim životinjama koje žive u nepristupačnim predjelima Afrike, saznajemo da dr. Mackal nije jedina osoba, koja se upustila u avanturu zvanu M’kele M’bembe. Za njim je 1919. godine tragao i veteran brtanske armije Laster Stevens, koji je smatrao da se u močvarama Konga skriva – brontosaurus! U svoju nevjerovatnu avanturu, Stevens je krenuo sa psom Ladyem i grupom unajmljenih nosača. No, ubrzo je nestao i o njemu se više nikada ništa nije čulo.

U posljednjem izvještaju kojeg je poslao, veteran britanske armije kaže da je vidio neobičnu močvarnu životinju, koja je ‘deset puta veća od slona’, te da ju je uspio snimiti. Šta se dalje dešavalo s nesretnim Stevensom, nikada nije razjašnjeno.

M’kele M’bembe, po svoj prilici, nije usamljena pojava na Crnom kontinentu. Nekoliko godina nakon nestanka Lastera Stevensa, stanovnici jedne nepristupačne oblasti u Kamerunu, obavijestili su vlasti da ih teroriše neko čudovište, koje je ‘jednim udarcem džinovskog repa u stanju da ubije odraslog nilskog konja’.

Posljednjih su godina monstruozne nemani viđene i u drugim krajevima svijeta. Kinezi izvještavaju o pojavi grozomornog vodenog monstruma u jezeru Tung-Ting, koje je do sada odnijelo više života, kao i o viđenju ‘najmanje dvije džinovske zmije’ na površini jezera Tjanzi, blizu koreanske granice. Oba jezera su kraterskog porijekla i na nekim mjestima su duboka više od dvjesto metara.

Na tibetanskoj visoravni, koja se prostire na nadmorskoj visini između tri i četiri hiljade metara, bezbrojna jezera još uvijek nisu naučno istražena. Gore, na njihovim obalama, ne postoje gradovi i luke, a njihovom mirnom površinom ne jedre jedrenjaci, niti plove brodovi. Sve je pusto već hiljadama godina i samo, ponekad, na njihove obale navraćaju tibetski nomadi sa svojim stadima golemih jakova. Upravo su oni 1991. godine i obavijestili kineske vojne vlasti da se u jednom od jezera pojavilo čudovište ‘veliko kao kuća’. Čudovište ima dugačak vrat i zmijoliku glavu. Krajnje je agresivno i već je jednom napalo nomade, ubivši nekog Tibetanca i odvukavši u jezerske dubine jednog jaka.

I australijsko jezero Baters ima svoju neman, koja se viđa još od daleke 1821. godine. Neman je dobila ime Bunyip, a obično je opisuju kao veliku dlakavu životinju dugog vrata, glave slične psećoj, živahnih očiju i zakržljalih ušiju. Godine su 1847. domoroci Marambidži, koji nastanjuju to područje, pokazali naučnicima lobanju, tvrdeći da je pripadala jednom od čudovišta iz jezera Baters. Analiza, međutim, tu tvrdnju nije potvrdila, jer su eksperti utvrdili da se, možda, radi o glavi ždrijebeta ili, pak, o deformisanoj glavi nekog teleta!

S vremenom je Bunyip postao ime za sva čudovišta koja su se pojavljivala u jezerima, rijekama i močvarama Australije. Čak i za monstruozno stvorenje ‘s glavom mačke, vratom kornjače i repom koji podsjeća na bodlje bodljikavog praseta’, što je 1960. godine viđeno u jednom od parkova Sidneja. Hronika pojavljivanja australijskih čudovišta, međutim, znatno je duža i dramatičnija …

Godine 1848. u rijeci Eumerala, u Viktoriji, viđeno je stvorenje, koje je imalo glavu kengura i dugačak vrat s ogromnom grivom. Domoroci su kazivali da čudovište posjeduje natprirodne moći i da svoje žrtve hipnotizira i uvlači u usta kao ‘pećina velike čeljusti’.

Na norveškom sjeveru, nedaleko od Narvika, prostire se duboko i hladno jezero Sandnesvatnet, za kojeg Norvežani vjeruju da je nepoznatim podzemnim kanalima povezano sa Sjevernim morem. Najstariji ribari tvrde kako se u jezeru, najčešće u avgustu, pojavljuje čudna životinja zastrašujućeg izgleda. Ona je u junu 1976. godine prevrnula jedan ribarski čamac, ali nesretni ribari izuzev ‘ljutitih očiju velikih kao činije i krupne mrke glave’, nisu vidjeli o kakvoj se nemani radi. Ni kasnija naučna istraživanja nisu dala nikakve rezultate.

Švicarski list ‘Blic’ je 1977. godine objavio opširnu reportažu o postojanju čudovišta u jezeru Uri. Neman je, navodno, slična mitološkom zmaju i ljutito frkće kada izroni. ‘Blic’ navodi i riječi jednog očevica:

– Iznenada sam u vodi ugledao jedan oblik oko 15 metara dugačak i dva metra visok. Prvo sam pomislio da se radi o avionu, koji se srušio u jezero, ali nisam čuo nikakav zvuk. Kada se taj predmet pojavio i drugi put jedva da sam povjerovao svojim očima. Vidio sam glavu vodenog monstruma, kao i neobičnu grbu na njegovim leđima. Džinovsko je stvorenje ličilo na dinosaurusa!

U avgustu 1983. godine cjelokupna je svjetska štampa objavila senzacionalnu vest iz britanske pokrajine Devon čiji su stanovnici pet mjeseci živjeli u strahu od nepoznatog čudovišta, koje se pojavljivalo noću i napadalo stada ovaca. Prateći njegove tragove, ustanovljeno je da misteriozni monstrum, ‘koji žrtve ne jede već im samo isisava krv’, živi u neistraženoj Exmoorskoj prašumi.

I vijesti koje su posljednjih decenija pristizale s peruansko-bolivijske granice gdje se prostire Titicaca, najpoznatije jezero Južne Amerike, govore o ponovnom viđenju legendarnog jezerskog čudovišta o kome su izvještavali još i prvi španski osvajači.

Jezero Titicaca okružuju brojne misterije. To je jezero na najvećoj nadmorskoj visini na svijetu, a zbog veličine ga mnogi nazivaju morem. Tu su se, na njegovu površinu, kako pričaju stare legende, u davnoj prošlosti spustili misteriozni ‘sinovi Sunca’ – misionari iz svemira, koji su podigli blistavu civilizaciju Inka. Upravo su oni jezeru dali ime – Titicaca! Zasto? To niko nije znao sve dok američki sateliti iz svemira nisu snimili jezero. Tek je tada sve postalo jasno. Obrisi jezera liče na ‘mačku u skoku’, a riječ ‘titicaca’ upravo to znači – ‘Mačka u skoku’!

Nemani iz praistorije

Nauka još uvijek traži odgovor: da li na našoj pleneti u današnjem dobu žive preistorijske nemani?

Najpoznatija čudovišta koja i dalje raspiruju maštu su:

Nessie (škotsko jezero Loch Ness);
M’kele M’bembe (živi u močvarama kongoanske provincije Ubongi);
Manipogo (kanadsko jezero Okangana);
Champ (jezero Champlain na granici Kanade i Sjedinjenih Država);
Selma (norveško jezero Seljord);
Issie (Japansko jezero Ikeda);
Kusie (japansko jezero Kucharo);
Alakali (američko jezero Alkali);
Illiamna (jezero Illiamna na Aljasci);

Na čemu švedski naučnik Jan Sundberg zasniva svoje uvjerenje da u škotskom jezeru Loch Nessu egzistira nepoznata vrsta velike jegulje?

Ribe u tom jezeru su malobrojne, pa naučnici smatraju kako ne mogu izdržati proždrljivog grabežljivca vrlo vjerovatnog težeg od dvije tone. Pa, i pored toga, naklapanja o mogućoj prirodi jezerskog monstruma variraju od objašnjenja o džinovskoj vidri do mogućeg preživjelog dinosaura.

Nessie se obično opisuje kao zastrašujuća nakaza – pola zmija, pola dinosaurus!

Zahvaljujući hipotetičkoj, ali u svijetu sve popularnijoj Nessie, škotsko jezero Loch Ness, postalo je prava turistička atrakcija. Na njegovim nepristupačnim obalama podignuto je mnogo turističkih objekata i pansiona, ali je zasigurno najpoznatija građevina – srednjovjekovni dvorac Urquhart smješten negdje, na sredini sjeverne obale. To nije nikakvo čudo, jer su se upravo iz Urquharta najčešće prijavljivala viđenja tajanstvenog jezerskog čudovišta.

Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba