Ljudi koji su živjeli 1000 godina: Misteriozno kraljevstvo Hiperborejaca na Sjevernom polu
Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postepeno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno degradiralo
Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejce s drevnom rasom “vrlo velikih svijetloputih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su imali na svojoj planeti”.
Kao što je Platon spomenuo egipatsku legendu o potopljenom ostrvu Atlantida, tako je i grčki istoričar Herodot spomenuo egipatsku legendu o kontinentu Hiperboreja na dalekom sjeveru.
Priča se da je, kada je led uništio ovu drevnu zemlju, narod Hiperboreje migrirao na jug.
Švedski autor, Olaf Rudbek je 1679. godine naveo da su Hiperborejci u stvari isto što i proto-Atlantiđani, rekavši da naseljavaju sjeverni pol.
Prema grčkoj mitologiji, narod Hiperborejaca živio je u zemlji “iza sjevernog vjetra”.
Grci su smatrali da je Boreja, bog sjevernog vjetra, živio u Trakiji, čime je Hiperboreja označena kao regija koja se nalazi daleko u smjeru sjeverno od Trakije.
Herodot je zabilježio da su tri izvora spomenula Hiperborejce, uključujući Hesioda i Homera.
Ova zemlja je opisana kao savršena, uz sunce koje sija 24 sata dnevno, što ukazuje na mjesto unutar arktičkog kruga.
Kako navodi grčki pjesnik Pindar:
“Muza nikad nije odsutna: čuju se lire i flaute dok djevojke pjevaju. Ni bolesti ni starosti u njihovoj svetoj krvi nema; daleko od rada i borbe oni žive.”
Zajedno sa Tuleom, Hiperboreja je bila jedna od nekoliko nepoznatih zemalja za Grke i Rimljane, u kojoj su, prema Pliniju, Pindaru i Herodotu, ali i Virgilu i Ciceronu, živjeli ljudi od po hiljadu godina u potpunoj sreći.
Hekatej iz Abdere je prikupio sve priče o Hiperborejcima u 4. vijeku prije nove ere i objavio podužu studiju o njima koja je, nažalost, uništena, ali ju je zabilježio Diodor Sikulus:
“U regijama izvan zemlje Kelta u okeanu leži ostrvo poput Sicilije. Ovo ostrvo, navodi se, nalazi se na sjeveru i naseljavaju ga Hiperborejci koji se tako nazivaju jer im se domovina nalazi prilično daleko od tačke gdje sjeverni vjetar (Boreja) puše; ostrvo je i plodno i produktivno za sve usjeve i posjeduje umjerenu klimu.”
Hekatej iz Abdera je takođe napisao da su Hiperborejci posjedovali “kružni hram” na svom ostrvu, a neki učenjaci su pokušali dokazati da je to u stvari Stonehenge.
Ptolomej i Markijan iz Heraklije rekli su da se Hiperboreja nalazi u Sjevernom moru koje su oni nazvali “Hiperborejski okean”.
Takođe, sunce je izlazilo i zalazilo samo jednom godišnje u Hiperboreji, što ukazuje na to da se ona nalazila u arktičkom krugu ili u arktičkim polarnim regijama.
Stari Heleni su smatrali da je jedan od dvanaest olimpskih bogova, Apolon, bio vrlo cijenjen među Hiperborejcima. Čak je i provodio zime s njima.
Drevni grčki pisac Teopomp je u svom dijelu “Filipika” rekao da je Hiperboreju planirala osvojiti velika rasa vojnika s drugog ostrva (neki navode Atlantidu).
Priča se da je plan napušten jer su vojnici shvatili da su Hiperborejci nadmoćniji i da su najblagoslovljeniji od svih ljudi. Ovu neobičnu priču, koju mnogi smatraju mitom, zabilježio je Elijan (Varia Historia).
Grčka legenda tvrdi da su Boreade, potomci Boreja i snježne nimfe Hione, osnovale prvu teokratsku monarhiju na Hiperboreji. Ova legenda je pronađena u zapisima Elijana:
“Ovaj Bog (Apolon) za sveštenike ima sinove Boreje i Hione visoke oko 3 metra.”
Za Boreade se zato smatralo da su to bili divovski kraljevi visoki oko 3 metra, koji su vladali Hiperborejom.
Elijus Herodijanus je u 3. vijeku napisao da su mitski Arimaspi izgledali fizički kao Hiperborejci (De Prosodie Catholica ,1.114), a Stefan Bizantski je u 6. vijelu napisao isto to (Ethnica, 118. 16). Drevni pjesnik Kalimah je naveo da su Arimaspi imali lijepu kosu.
Kada im je predstavljena klasična grčko-romanska kultura Mediterana, sjeverni Evropljani (Skandinavci), poistovjetili su se s Hiperborejcima.
“Bog dima – Putovanje u šupljinu Zemlje”, predstavlja priču u kojoj jedan Norvežanin, Olaf Jansen i njegov otac odlaze na put čamcem u unutrašnjost Zemlje, preko glečera u sjevernoj polarnoj regiji.
Olaf Jansen je rođen 1811. godine i imao je 19 godina kada je krenuo na to sudbonosno putovanje sa svojim ocem negdje između aprila i juna 1829. godine. Kada su došli do zemlje Franca Jozefa, ovo dvoje su odlučili nastaviti još dalje kako bi pronašli zemlju “Odabranih”.
Nakon što su izbjegli opasnu oluju i ledene brijegove, plovili su mirno još jedanaest dana, krećući se sve vrijeme u pravcu sjevera.
Par dana kasnije došli su do obala moćne rijeke koja ih je deset dana nosila u unutrašnjost kopna, gdje su stigli oko 1. septembra. Iskrcali su se na pjeskovitu plažu gdje ih je pozdravilo šest divovskih ljudi.
Prema riječima Olafovog oca, ljudi su imali divne, ogromne kuće, ukrašene zlatom, koje je tamo bilo uobičajen metal. Glavno zanimanje je bila poljoprivreda, posjedovali su vinograde i uzgajali žitarice.
Povrće i voće bilo je sočno, ogromno i nevjerovatno ukusno. Drveća, šume i životinje su takođe bili ogromni, a vazduh je bio osnažujući.
John G. Bennet napisao je rad na temu “Hiperborejsko porijeklo indoevropske kulture” u kojem je naveo da se domovina Indoevropljana nalazila daleko na sjeveru.
Ovu ideju je prije njega dao Bal Gangadar Tilak u svom djelu “Arktički dom Veda” (1903. godine), ali i austrougarski etnolog Karl Penka (Porijeklo Arijevaca, 1883.).
H.P. Blavacki, Rene Ginjon i Julije Evola su takođe vjerovali da čovječanstvo vodi porijeklo od Hiperborejaca.
*Nap.:
U Vedama su opisani veliki svemirski vremenski periodi tzv. yuge, a izmjenjuju se u ciklusima poput godišnjih doba u našoj godini. Svako doba ima svoje posebne karakteristike koje se očituju simptomima unutar ljudskog društva, načinu življenja i kvalitete međuljudskih odnosa.
Satya-yuga ili Zlatno doba: trajanje 1 728 000 g (ljudi su poput polubogova, visoko napredni i moralni, s duhovnim i ektrasenzornim moćima, žive 100 000 godina, visina oko 12 m, nema bolesti, smrt po slobodnoj volji – jer je ovo ipak materijalni svijet).
Treta-yuga ili Srebrno doba: trajanje 1 296 000 g (postepena degradacija morala, vijek 10 000 godina, visina oko 6 m, početak bolesti …, ? dinosaurusi i megalitske građevine iz ovih doba …)
Dvapara-yuga ili Bronzano doba: trajanje 864 000 g (još veća degradacija morala, vijek 1000 godina, visina oko 3 m, sve je više bolesti – jesu li Hiperborejci iz ovog doba ?)
Kali-yuga ili Željezno doba: trajanje 432 000 g – Ovo sadašnje doba, počelo prije oko 5000 godina (moralna degradacija je očita!), vijek maksimalno 100 godina, visina 1,5 – 2 m, razne bolesti, nema svjesnog napuštanja tijela pri smrti.
Unutar Kali yuge je manji ciklus Zlatnog doba koje će trajati samo 10 000 godina (mi smo u njemu trenutno), a zatim dolazi potpuna vladavina Kali-Yuge. Zlatno Doba unutar Kali, a u kojem se trenutno nalazimo već oko 500 godina, se smatra vrlo važnim za napredak, duhovni rast i evoluciju svjesnosti čovječanstva!
Između svake yuge nastupa djelimično uništenje tipa velikog potopa, ledenog doba, vatre i sl. Veliko, ali ne i konačno uništenje je na kraju svake Kali yuge. Tada kreće novi ciklus.
Počevši od najnaprednijeg doba, Satya-yuge, kada su ljudske osobine vrlo uzvišene i napredne u svakom pogledu, razina ljudskih osobina opada sa svakim narednim dobom. Po Vedama, definitivna potvrda da je počelo doba Kali jest ljudsko upuštanje u ubijanje i jedenje mesa krave, životinje koja im ore žitna polja i hrani ih mlijekom. Zbog te djelatnosti ljudi u dobu Kali bivaju “odsječeni od daljnjeg direktnog kontakta s višim bićima.”
Platon: “Sjećate se samo jednog potopa, mada ih je bilo mnogo … Vi i vaši građani potomci ste preživjelih, ali ne znate ništa o tome jer prethodne generacije nisu ostavile pisane tragove.”
“Promjena u izlaženju i postavljanju Sunca i drugih nebeskih tijela, kako su nekada zalazili tamo gdje sada izlaze i kako su nekada izlazili tamo gdje sada zalaze …”
“Od svih promjena koje se odvijaju na nebu, ovaj preokret je najveći i najkompletniji … U to vrijeme došlo je do velikog uništenja životinja, a samo mali broj ljudi je preživio” – Platon (Kritija, 360. godina prije nove ere).
Legende su drevna, zaboravljena istorija.
Izvor: atma.hr