LETEĆI TANJIRI: Od Hitlera do današnjih dana – najstrožije čuvana tehnologija izrade

“Moja mašina za letenje neće imati ni krila, ni propelere. Možete je vidjeti na zemlji i da nikada ne pogodite da je to letjelica. Biće u stanju da se kreće po volji kroz vazduh u svim pravcima savršeno bezbjedno”. Ovo je izjavio Nikola Tesla za “The New York Herald Tribune”, 15. oktobra 1911.

Da li je to bio Teslin opis letećeg tanjira? Na kom principu bi mogla da leti takva mašina? Tesla je vjerovatno imao neke ideje, nacrte, zabilješke o tome. Gdje su ti dokumenti završili? Da li je neko po njegovim idejama kasnije tako nešto i napravio?

Teško je povjerovati da ozbiljnih pokušaja da se napravi leteći tanjir nije bilo. Sam fenomen čigre koja kada se jako zavrti savladava Zemljinu gravitaciju, dovoljno je izazovan. Isto je i sa popularnim “frizbijem” koji je dobio naziv po svom izumitelju.

Konačno, u periodu od 1920. do 1970 prijavljen je najveći broj čudnih letjelica kada su očevici tvrdili da su na nebu vidjeli nešto što je bilo u obliku letećeg tanjira ili izduženog valjka i kretalo se veoma brzo, uz jak sjaj, čak mijenjajući i oblik i boju. Najviše ih je bilo iznad SAD, ali i u Evropi. Nikada nije identifikovan ni jedan takav objekat kao leteći tanjir, pa se i danas vode kao neidentifikovani leteći objekti (NLO).

Popularni magazini vole da ove pojave tumače kao vanzemaljske, pripisujući vanzemaljcima veoma naprednu tehnologiju. Čak su se pojavili i “insajderi” iz FBI i CIA, nekadašnji tajni agenti, koji su tvrdili da američka vojska sakriva vanzemaljske letjelice koje su se, navodno, srušile na Zemlju. Pod oznakom “top secret” proučava se njihova moćna tehnologija izrade letećeg tanjira.

Da li se, ipak, sve ovo plasira namjerno kako bi se zamaskirala istina – da su mnogi modeli letećih tanjira već odavno napravljeni i testirani i to korištenjem tehnologije ovozemaljskih naučnika, a koja javnosti još nije predstavljena?

Danas se najviše spekuliše sa time da je tehnologija izrade letećeg tanjira zataškana i čuva se kao najstrožija tajna, jer bi komercijalizacija ovakvih letjelica ugrozila profit automobilske i avio industrije, kao i trgovaca naftom. Letećem tanjiru nisu potrebne ogromne količine nafte kao današnjim avionima. Kao što ćemo vidjeti tehnologija koju je prihvatila današnja civilizacija u potpunoj je suprotnosti sa prirodnim zakonima i današnji avioni i rakete moraju da savladaju ogroman otpor.

Tehnologija izrade letećeg tanjira koristi princip potpune usaglašenosti sa prirodnim zakonima i leteći tanjir, ne samo da ne savladava prirodne sile kao što je na primjer gravitacija, on ih koristi kao silu potiska, a energiju za napajanje koristi iz etera (jonosfere).

Danas je poznato i da su Nijemci neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata eksperimentisali sa potpuno novim konstrukcijama letjelica, pa postoje i podaci da su pokušavali da naprave leteći tanjir.

Da je ovu tehnologiju prisvojila američka vojska, ali i Sovjeti i da se i dalje čuva kao tajna, postoje takođe spekulacije onih koji su ovu materiju proučavali. Više nije tajna da su najveći njemački istraživači baš ovih projekata, nakon rata krišom prebačeni u SAD tajnom operacijom “Paperclip”. Nalog za ovaj transfer dao je predsjednik Truman. Cilj je bio da se iz njemačkih mozgova izvuku sva moguća znanja za izradu najmoćnijeg oružja.

U američkoj vojnoj bazi Fort Bliss u Teksasu radilo je u jednom trenutku čak 118 njemačkih raketnih stručnjaka, kao i inžinjera koji su radili na letećim tanjirima.

Ipak, ono što će najviše iznenaditi sve one koje tragaju za istinom o letećim tanjirima je fizički princip koji ove letjelice koriste za letenje, jer se on bazira na potpuno drugačijem tumačenju i primjeni prirodnih sila.

Najveća maska za istinu je i Einsteinova teorija relativiteta i njegovo vjerovanje da je svjetlost najbrža i nedostižna, te da su vrijeme i prostor zakrivljeni. Nobelova nagrada i mediji načinili su od njega genija, iako je on u naučnim krugovima oduvijek smatran običnim šarlatanom. Einstein se klonio od najvećeg broja naučnika toga vremena vješto izbjegavajući svaku naučnu raspravu. Njegovo ime i ideje isticali su drugi.

“Na pragu smo 21.vijeka, ali naše razumijevanje porijekla inercije, mase i gravitacije i dalje ostaje isto kakvo je bilo vijekovima – jedna velika zagonetka”, napisao je decembra 2000. Veselin Petkov u svom radu: “Da li fizika 20. vijeka ima načina da otkrije prirodu inercije i gravitacije?”

Ovi fizički principi su većini ljudi, čak i fizičarima, i danas zagonetni. Razlog za ovo je višedecenijsko skretanje pažnje naučnika, koji proučavaju fundamentalne prirodne zakone, na sasvim suprotnu stranu. Razlog je – politika kontrole uma. Jer, ukoliko se neka tehnološka rješenja zataškaju, a teorijske postavke fundamentalne fizike namjerno iskrive, čitave generacije naučnika praktično uče fiziku na pogrešnim temeljima tako da nikada ne uspjevaju da uhvate pravu nit koja bi sve lako povezala.

Tako pravo znanje imaju samo odabrani – Iluminati (prosvjetljeni).

Leteći tanjir kao moćno oružje

Američki civilni pilot Kenneth Arnold je leteći iznad Pacifika iz pravca sjeverozapada vidio 1947. neobičan leteći objekat. Nakon što je sa svojim avionom aterirao, skicirao je objekat sa kojim se susreo. Niko do tada nije vidio ništa slično. Mnogo godina kasnije ispostavilo se da je Arnoldov crtež po sjećanju bio prilično vjerna ilustracija letjelice sa jednim krilom u obliku slova “V” njemačkih dizajnera braće Horten nazvana Horten parabola. Ali, ova letjelica sigurno nije bila vrhunac njemačke vazduhoplovne tehnologije. Vrhunac je mogao biti samo leteći tanjir. Navodno, jedan od saradnika braće Horten, koji je ostao anoniman i nakon rata otišao u SAD, otkrio je i skicu jednog njihovog projekta – letjelice u obliku diska. Ova skica, međutim nema nikakve potpunije tehničke detalje.

O tajnim njemačkim projektima na izradi letećeg tanjira prvi je pisao Rudolf Lusar u svojoj knjizi “Njemačka tajna oružja Drugog svjetskog rata” iz 1950. Lusar je bio major u njemačkoj vojsci u tehničkoj jedinici. Na osnovu njegovih podataka i mnogi drugi autori su kasnije pokušali, na osnovu parcijalnih informacija, da dokuče nešto više o tome. Iz svih ovih izvora danas znamo da su najveći njemački mozgovi angažovani na tome bili braća Horten, Rudolf Schriever, Richard Miethe, Viktor Schauberger, Joseph Andreas, Arthur Sack …

Neki su bili samo idejni tvorci, a neki su projekte razvijali dalje, a postoje i informacije, veoma šture, o uspješnim testiranjima. Ali, do preciznih podataka je i nakon 70 godina od rata nemoguće doći. To je i danas, izgleda, najčuvanija tajna na svijetu. Ali, ima mnogo spekulacija.

Još prije dolaska Hitlera na vlast pojedina njemačka tajna društva kao “Thule”, “Vril”, “Gestaltisti”, “Ljudi Crnog Kamena”, svi koji su zapravo i učestvovali u stvaranju nacističke ideologije, bili su opsjednuti pravljenjem superiorne letjelice koja bi radila na principu implozije – drevnog učenja o sili koja je čisti dar prirode i u potpunom skladu sa njom.

Vodeći nacistički lideri su bili pripadnici katoličke crkve, dok su stvarni nacionalisti i patriote koji su uvučeni u ovu perfidnu ideologiju Trećeg Reicha, stradali. Posebno oni protestantske vjere. Dakle, Treći Reich nije bio projekat njemačkih nacionalista, već internacionalista u cilju rušenja Njemačke i stvaranja Novog Svjetskog Poretka. Nakon rata oni su se prebacili u SAD, koloniju katoličke crkve.

Hitler je doveden na vlast kao član društva “Thule” i neka saznanja o ovim tajnim učenjima je očito imao. Prije nego što je doveden na vlast, kao i sve političke marionete, bio je na obuci u Londonu, gdje je vjerovatno podučen u držanju primamljivih političkih govora. Zato se veoma zainteresovao za jednog umnog i radoznalog prirodnjaka, filozofa i izumitelja koječega, Austrijanca, Viktora Schaubergera.

Upravo za njegovo ime se vezuje i ideja za prvu uspješnu konstrukciju letećeg tanjira nazvanog Repulsin.

Napravljena su dva prototipa Repulsin A i Repulsin B.

Repulsin Viktora Schaubergera

Schauberger je bio neobično sličan Tesli u svojim, za to vrijeme, veoma originalnim razmišljanjima koja su osim poznavanja prirode, jer je poticao iz porodice gdje su vijekovima svi bili šumari, bio veoma samouvjeren i sklon tumačenju svijeta – jednostavno posmatranjem prirodnih fenomena. Prirodu je smatrao savršenom kreacijom.

Posebno ga je fascinirala voda o kojoj je razvio zanimljivu teoriju razlikujući naelektrisanu – živu vodu i vodu bez elektriciteta koju je smatrao – mrtvom. Iz ovih razmatranja proističe i kasnije otkriven efekat Kvanda (Coanda), po kome se voda savija oko zaobljene površine po kojoj teče. Recimo, mlaz iz česme pod koji stavimo ispupčeni dio kašike, zaokrenuće se u pravcu zakrivljenosti kašike, umjesto da nastavi da teče u pravcu zemljine teže.
Schauberger je slijedio ideje Johannesa Keplera i znao je za tajna učenja koja su mogli znati samo “odabrani”. To je bilo znanje o korištenju implozije, umesto eksplozije (na kojoj je bazirana današnja savremena tehnika). Eksplozija oštećuje prirodu i razara je, dok je princip implozije zasnovan na izvlačenju sile iznutra iz postojeće materije i energije i njeno djelovanje na spoljni svijet.

Kod eksplozije energija se oslobađa i izlazi, dok se kod implozije energija pokreće, ali se ne oslobađa.

Sve ovo moramo napomenuti da bi se shvatio princip rada letećeg tanjira kada je prvi put konstruisan. Vizionarstvo, ali i sudbina Schaubergera je skoro identična Teslinoj. I o jednom i o drugom geniju tek danas se otkrivaju neki detalji.

Tesla i Schauberger su bili praktičari i eksperimentatori, a ne samo teoretičari i obojica su doživjeli težak sukob sa interesima korporativng biznisa koji koristi svoje tajne službe i špijune da bi se dočepao tehničkih inovacija. Izumitelji koji se ne potčine i ne rade isključivo u njihovu korist – bivaju odbačeni, opljačkani, čak i ubijeni.

Schauberger je kasnije napisao i knjigu “Naš besmislen mukotrpan rad – izvor svjetskih kriza”. Ova knjiga već u samom naslovu govori o tome kako je današnji svijet razvijen sa pogrešnim umovima, pogrešnim shvatanjem svemira, materije, energije, prirode … što se, logično, odražava i na ljudsku zajednicu koja, vjerovao je on, mora biti u skladu sa principima na kojima je organizovan čitav svemir da bi funkcionisala. Brojni ratovi su dokaz da je ljudska zajednica u suprotnosti sa prirodnom harmonijom. Čini se da jedina harmonija već vijekovima postoji samo kod vladara iz senke.

Hitler je pozvao Schaubergera 1934. u Berlin gdje ga je primio u namjeri da mu ponudi da radi za Treći Reich.

Razgovoru sa Hitlerom je prisustvovao i proslavnjeni naučnik Max Planck, koji se smatra ocem kvantne fizike. Kada je Schauberger izložio svoju filozofiju da nauka uvijek mora biti usklađena sa prirodom, uključujući i opasku da Geringova ideja o pokoravanju svijeta od strane Velikog Trećeg Reicha može biti veoma kratkog vijeka umjesto da traje hiljadu godina, Hitler se unervozio, a dva SS agenta su Schaubergera vidjela kao neprijatelja. Stanovište Max Plancka je bilo da “nauka nema nikakve veze sa prirodom”.

Schaubergera to nije uplašilo i vratio se u Austriju bez namjere da sa Trećim Reichom na bilo koji način sarađuje.

Međutim čim je Austrija anektirana (marta 1938.) SS je riješio da se Schaubergeru osveti. Mobilisan je u vojsku iako je tada imao 58 godina i natjeran je da radi na razvoju novog oružja – zapravo letećeg diska.
Njegov rad je nadzirao lično Himler.

Tako je 1940. Schauberger počeo da radi u Beču na konstrukciji Repulsine, diskoidnog motora, uz pomoć austrijske Kertl kompanije.

On je patentirao to kao svoju ideju 4. marta 1940. Prijavljen je zbog toga SS-u i smješten u ludnicu. Tada je prinuđen da radi za “Messerschmitt” na vortex tečnom rashladnom sistemu za avionske motore i kompaniju “Heinkel”.

Da napomenemo i da je čuveni Ernst Heinkel, koji se smatra izumiteljem mlaznih motora, na prevaru stekao uvid u nacrte za mlazni motor koje je pravio Schauberger, i koji je o tome pisao u jednom pismu svom sinu. Heinkel je kasnije te ideje tehnički razvijao i dorađivao, ali nikada nije otkrio odakle mu početna ideja. Tako je pravi “otac” tehnologije mlaznih motora u stvari Schauberger, koji je ideju dobio proučavajući mlaz vode. Prvi prototip mlaznog motora Heinkela eksplodirao je jer on, vjerovatno, nije najbolje shvatio do kraja ideju.

Schauberger je još prije Drugog svjetskog rata izjavio da izuzetno brz supersonični avion treba da bude oblikovan kao tijelo ribe iz dubokog mora. Danas ovaj oblik podržavaju američki “stealth” avioni. B2 upravo nalikuje modelu poznatom kao Horten parabola.

Prvi model letećeg tanjira “Repulsin A” bio je napravljen od bakra prečnika 2.4 metra. Kada je prvi put pokrenut njegov motor, tanjir je naglo poletio, udario u krov hangara i razbio se.

Njemačka tajna policija SS, smatrala je da je Schauberger namjerno sabotirao stvar.

Obustavili su dalje eksperimente i otpustili Schaubergera, a agenti su pokupili svu tehničku dokumentaciju i odnijeli je na neko drugo mjesto radi daljeg proučavanja.

S obzirom da je iz istorijske revizije Drugog svjetskog rata danas vidljivo da su Hitlera i čitav nacistički aparat finansirali američki i internacionalni bankari pod kontrolom katoličke crkve odnosno jezuita i porodica Rockefeller, Schiff, Rothschild … vjerovatno je da su i SS agenti radili direktno pod njihovim instrukcijama, te je i ova dokumentacija nakon rata dospjela preko agenata CIA do jezuita i Pentagona.

Nakon rata Schauberger je namamljen, preko agenata CIA, u SAD. Tu je prinuđen da potpiše ugovor sa jednom američkom kompanijom.

Ugovor je bio na engleskom jeziku (iako je on znao samo njemački) po kome kompanija preuzima sva autorska prava za nazive njegovih izuma, nacrte i dizajn za leteći disk. Onda je vraćen u Austriju i tu je, nakon nekoliko mjeseci, 1958. umro.

Godine 1942. napravljen je novi model Repulsin B sa motorom koji je SS htio da koristi za svoju bio-podmornicu koju je Schauberger nazvao “Forelle” (pastrmka), jer je po obliku djelovala kao pastrmka sa otvorenim ustima. Ovaj model je vjerovatno uspješno i testiran 1942.

Isti tajanstveni izvor, koji je tvrdio da je radio sa braćom Horten, otkrio je da je testiranje jednog modela letećeg tanjira obavljeno 1942. godine na poligonu kod Praga. On je to samo čuo od onih koji su tamo bili. Pretpostavlja se da je to bio model Repulsin B.

Do podataka o ovome je nemoguće doći jer je u vrijeme testiranja čitava okolina bila strogo pripremljena i niko ko je bio u blizini baze, ni vojnici, ni civili, nije mogao da gleda. Prozori na svim objektima bili su zasjenčeni. Nije bilo izuzetka, pa tako nije bilo ni svjedoka, osim nekolicine ljudi na testu.

Po svjedočenjima ovog anonimnog izvora mogao se čuti samo zaglušujući izuzetno jak rad motora, jer je letjelica imala 5 motora – tri za podizanje i dva za pogon unaprijed.
Pomenuti disk je, navodno, izvršio uspješno uzlijetanje i slijetanje.

Rad na Repulsinu B nastavljenjen je i nakon 1942. pri tehničkom koledžu za Inžinjering u Rosenhügel u Beču.

Kada je shvaćeno da Schaubergerov motor sa turbinama može ubrzavati cijelu mašinu, kako se ona penje više i više u vazduhu sa potiskom od 10.000 (KS) jednostavno kretanjem vazduha, SS je odbacio ideju da Schaubergerov motor primjeni na bio-podmornicu. Pokazalo se efektnije da se njime poboljša rad na tajnom Flugkreiselu na kome je od 1941. radio Rudolf Schriver.

Repulsin B je radio, ali je letjelica bila nestabilna. Ovaj problem je trebao da riješi tim koji je perdvodio Richard Miethe i to ugradnjom dijelova koji su se oslanjali na mlaznu tehnologiju. Radovi su obavljani na poligonu sa ljudima iz Heinkel – BMW kompanije 1942. i 1943. Vjeruje se da je Miethe samo unaprijedio Repulsin tip letjelice.

Inače, svi njemački projekti i informacije o njima pokupljeni su još 1945. Od tada im se gubi svaki trag.

Najznačajniji projekat je bio, vjerovatno, konstrukcija takozvanog diskaviona.

Najbolja evidencija koja se odnosi na postojanje ovih disk aviona je konstrukcija letjelica “Versuchs 7” i “Versuchs 8” (V7/V8), o čemu je pisao i nemački magazin “Flugzeug”, februara 1989. Tu su opisani detalji koji se odnose na ove disk-avione po svjedočenju jednog očevica na aerodromu Gbel.

Ovaj poligon kod Praga su Sovjeti zauzeli oko 10. maja 1945.

Malo se zna o visokim performansama ovih letjelica, na osnovu izjava svjedoka, osim onoga što je javno iznio vazduhoplovni kapetan Rudolf Schriver u nekoliko njemačkih novina 1950.

“Schriver kaže da su nacrti bili ukradeni za napravu koju je on nazvao ‘leteća čigra’ prije propasti Njemačke i tvrdi da bi naprava bila u stanju da leti brzinom 2600 mph (milja na sat) u radijusu od 4000 milja. U članku se kaže da bi on bio spreman da izgradi jedan za američke potrebe u roku od 6 do 9 mjeseci”, piše u knjizi “UFO Crash At Aztec” autora Billa Steinmana (1987).

Šta se sa ovim dogodilo nakon rata? Vjeruje se da su Rusi i Amerikanci imali dogovor da ne obaraju ni jedan disk i da ne bombarduju njemačke pogone za istraživanje, jer navodno, nisu perdstavljali prijetnju, za razliku od pogona u Pinemunde gdje su se konstruisale i sklapale njemačke rakete i gdje je radio Wernher von Braun.

Zapanjuje činjenica da su sve bilješke o ovim istraživanjima tako dobro sakrivene od obje strane da predstavljaju tajnu i 70 godina nakon rata. Nije li to samo dokaz da obje strane kontrolišu isti mozgovi? Ni danas nije poznato kakvu je ulogu u ovome odigrao baron Victor Rothschild, koji se veoma zanimao za naprednu tehniku i za koga se vjeruje da je bio agent KGB-a. Ova služba i danas upravlja Rusijom.

Tehnologija izrade letećeg tanjira je vjerovatno dalje usavršavana. Sa tim su išle i brojne probe, koje su očevici tumačili kao NLO fenomen.

Tako je i američki pilot, Milton Torres otkrio višedecenijsku vojnu tajnu, da je u vrijeme “Hladnog rata” iznad Engleske, kao pilot RAF-a imao susret sa jednim NLO i da mu je naređeno da puca.

Bliski susret se dogodio maja 1957. “Meta je bila ogromna, skoro kao nosač aviona i veoma laka za gađanje”, prisjeća se Torres. On je sa svojom eskadrilom uzletio nakon alarma sa namjerom da leteći objekat istraže i unište. Ali, NLO ga je po indikaciji koju je imao na radaru pretekao brzinom od oko 900 milja na sat. Torres kaže da je prema toj letjelici on putovao brzinom vozića koji tegli ugalj. I, naravno, pobjegao mu.

Kasnije mu je naređeno da o incidentu nikome ne govori.

Dr. Richard Meithe i njegov tim došli su nakon Drugog svjetskog rata u Kanadu. Tamo su radili na dizajnu letećeg tanjira za kompaniju “A.V. Roe” na združenom američko – kanadskom projektu koji je zvanično proizvodio samo funkcionalne “hovercraft tanjire”. Mnogi istraživači NLO smatraju da je ovaj projekat imao za cilj samo odvraćanje pažnje od onogo što se stvarno negdje na drugom mjestu u tajnosti pravilo.

Pretpostavlja se da je Meithe u stvari trebalo da napravi letjelicu za vertikalno podizanje i spuštanje VTOL (Vertical Take Off and Landing) u obliku diska baziranu na njegovim njemačkim radovima na mašini nazvanoj “mašina radijalnog protoka”, označenoj najprije kao super tajni projekat nazvan “PROJEKAT SREBRNA BUBA” ili “PROJEKAT Y”. Cilj je bio da se za vojne potrebe napravi izuzetno brz disk presretač. Otkriveni papiri o tome datirani su na 1955. godinu.

Brzina koju leteći tanjir može da dostigne i za današnju poznatu tehnologiju je zaista nepojmljiva.

Haunebu I model je prvi njemački tanjir koji je, navodno, testiran još 1934. Poletio je 60 metara u vazduh, da bi ga pilot onda jedva spustio i uspio da pobjegne prije nego što se tanjir potpuno raspao. Kasnije je napravljen Haunebu II i to je do 1944. najviše testiran njemački tanjir.

Model Haunebu III je, navodno, napravljen u veličini od 70 metara u prečniku. Nije poznato šta je sa njim bilo.

Iz ovih modela su dalje razvijane Vril letjelice, takođe testirane.

Gdje su nestali svi ovi modeli i gdje se danas čuvaju, javnosti nije poznato.

Izvor: revelationtoday.ucoz.com