‘LETEĆI HOLANĐANIN’: “Ukrao sam avion i odletio iz vojske – samo tako”

“To sam ja”, smije se Van Ejick, sada bijele kose i u dobi od 76 godina, objašnjavajući kako je na toj fotografiji imao tek 21. “Ti arogantni čovječe, dobro da te nisam tada poznavala”, dobacuje mu žena, dodajući mu šoljicu kafe. Tada je Theo Van Ejick bio samo mladić koji je sanjario o letenju. Ustvari, maštao je kako će postati pilot od svoje sedme godine. Nije bio, priznaje, najbolji učenik na svijetu i bojao se da nikad neće imati ocjene potrebne za ulazak u vazduhoplovstvo kao pilot. No tada je čuo za mogućnost ulaska u holandsku mornaricu kao pripravnik električar, a ako bi bio dobar mogao se prijaviti s vremenom na obuku za pilote. S 19 godina i pun entuzijazma, Van Ejick se nije ustručavao, piše BBC. “Oh, počelo je vrlo dobro, odabrali su me da uđem u tu pilot shemu i jako mi se svidjelo”, prisjeća se.

No, početkom 1964., s oko 40 sati letenja koje ima ponosno utisnute u svoju knjižicu, entuzijastični mladi Van Ejick otišao je na zabavu u kasarni u Holandiji te se poprilično napio. Njegov komandant je takođe bio tamo, ništa više trijezan. Predložio je Ejicku da otvoreno razgovaraju o kvaliteti programa obuke pilota (koji su zajednički vodili belgijske vazdušne snage i holandska mornarica), i pozvao je Van Eijcka da bude iskren. Bio je to, uvjeravao ga je, neslužbeni razgovor. Nepravda je uvijek nepravda i tako je, pomalo naivno, 21-godišnji Van Ejick otvoreno govorio. Rekao je kako bi trebao vježbati na pravom avionu, na razaraču podmornice Grumman Tracker koji će biti raspoređen na mornarskim nosačima aviona, a ne na motorima za obuku s dva motora koje su Belgijanci koristili za podučavanje. Avioni na kojima su se učili bili su “sasvim iskreno, sranje”, rekao je.

Do tog je trenutka Van Ejick imao savršene zapise o letenju, ali već je sljedećeg dana nakon zabave njegova izvještajna kartica obilježena narandžastim znakom upozorenja – što je označavalo mogućnost pada obuke. Bijesan zbog te nepravde, napisao je nešto drsko na ploči u učionici vezano za sporost programa treninga, čekajući da dođe instruktor. Zbog tog je poteza bio kažnjen zatvaranjem u baraku za vikend. No, kad je ugledao komadić neba kroz krovnu dasku, uspio ju je odvojiti i uz pomoć nje otvoriti vrata barake, pobjegao je. Kad je to otkriveno, odmah je izbačen s programa obuke.

Van Ejicka su, oduševljeni njegovim žarom, ohrabrili da napiše žalbu na nadređene. No, službenici su mu nehotice dali pogrešne formulare koje je trebao popuniti. Kad je konačno dobio odgovor, tri mjeseca kasnije, rečeno mu je da nije slijedio ispravan postupak i da je sada prekasno za poduzimanje daljnjih mjera. Više se nije školovao kao pilot i morao je odslužiti preostalih šest godina u mornarici kao električar. “Dolazim iz velike porodice, deveti sam po redu od 12 braće i sestara. U porodici se zna šta je pravedno, a šta nepravedno. A ovo je bilo nepravedno”, kaže Van Ejick.

U depresivnom i očajnom stanju zbog srušenih snova o letenju, tražio je otpust iz mornarice, no odbijen je. Stoga je sam počeo smišljati način kako će se izbaviti iz vojske jednom zauvijek. “Nisam nikome ništa govorio. Da jesam, plan ne bi uspio”, i danas se zavjerenički smije na svoj poduhvat. Shvatio je kako je njegova izlaznica samo i jedino – ukrasti avion. Pronašao je priručnik za Grumman Tracker i sakrio ga u ormar. Dok su njegovi prijatelji izlazili piti ili ostajali spavati, Van Eijck je potajno proučavao. Sprijateljio se s kvalifikovanim pilotima i razgovarao s njima o letenju na instrumentima, o pokretanju motora, o polijetanju.

S biciklom na pistu

“Nisu ni slutili zašto sam toliko zainteresovan. No, put iz Holandije nije bio baš lagan zadatak, nisam želio završiti u Istočnoj Njemačkoj sa svim tim političkim problemima. I onda su jednog dana tražili dobrovoljce za odlazak na Maltu s britanskom mornaricom. Odmah sam pomislio kako iz Malte mogu letjeti svugdje”, kaže. Na Malti je Van Eijck visio oko aerodroma i razgovarao s mehaničarima vazduhoplovstva, posmatrajući ih kako rade.

U ranim jutarnjim satima i večeri nastavio je proučavati svoj sada već dobro poznati priručnik. Vikend prije nego što je trebao letjeti kući, pristojno je prisustvovao oproštajnoj zabavi u bazi, ali dok su se njegovi kolege vojnici podvrgavali iskušenjima alkohola, mladi Van Eijck bio je oprezan da ostane potpuno trijezan.

“Obzirom da sam sljedećeg jutra rano ustao, posudio sam bicikl i odvezao se na pistu. Stražaru sam rekao da se zovem Jansen, pa nije imao pojma ko sam, a čak mi je i pomogao da otvorim vrata hangara.”

Van Ejick je svoju krađu pažljivo planirao, pa je čak i zaključao pištolj stražara i njegov motor, ali je i uklonio i mikrofone iz telefona u uredu kako bi sebii obezbijedio vrijeme za bijeg. “Upalio sam motor, upalio radio i kontrolni me toranj pitao ko sam, kuda idem, šta radim. Šutio sam i onda, više me nije bilo”, teatralno je trljao ruke pokazujući otvorene dlanove poput mađioničara koji je uživao u izigravanju trika nestajanja. No s njim je nestao i avion naoružan s dva torpeda u smjeru Južne Afrike.

Kružio iznad piste da potjera ovce

“Nisam se nimalo brinuo zbog torpeda, no nisam se brinuo jer sam se samo želio maknuti iz vojske. Nije bilo šanse da me dobiju nazad”, kaže Ejick. Leteći 1500 metara iznad Mediterana kako bi sačuvao gorivo, Van Ejick je bio potpuno sam na nebu.

“Znam kako se odbjegli Meyer sigurno osjećao, jer to je ono što sam ja osjećao. To je najbolja stvar ikad, radiš nešto za što su ti svi rekli da ne možeš, a ipak si uspio. Samo si ti unutra u toj ogromnoj mašini i moćniji si od svega, sam na velikom nebu. Niko ti to nikada ne može oduzeti, bilo je tako čarobno i moćno”, sjećanje mu i danas izaziva suze na licu.

Punih pet i po sati Van Ejick je letio pitajući se gdje bi to moglo biti najsigurnije mjesto za sletjeti. U Tripoliju je još uvijek bilo Britanaca, pa je odlučio odletjeti u Bengazi, kad je vidio pistu s nekoliko koliba sa svake strane. Pista je bila puna ovaca, pa je morao kružiti iznad nje nekoliko puta da bi ih potjerao.

Njegovo je slijetanje, s ponosom se prisjeća, bilo bezgrešno i uživao je u pomisli da će to biti prijavljeno njegovim komandantima. “Pomislio sam kako ću im napokon dokazati da znam letjeti.”

Začudo, prvi čovjek koji mu je pristupio na pisti bio je holandski emigrant, koji je bio zapanjen i poprilično uznemiren kad je na svojoj pisti vidio vojni avion. Van Ejick mu je ispričao svoju priču. Međutim, kako je povezivao svoje planove za budućnost – puštanje iz mornarice, novi civilni život, dobar posao – primijetio je da se njegov sunarodnjak namrštio i počeo shvatati da možda svoj plan nije osmislio do kraja. Holanđanin ga je upozorio da je u velikim problemima i da će, ukoliko se vrati u Evropu, sigurno otići u zatvor. Po njegovom savjetu, predao se libijskoj policiji, za koje se sjeća da su jurili pistom u svojim Harleyima, oduševljeni što mogu holandskog otmičara odvesti u svoj pritvor.

Van Ejick je, opet po savjetu zemljaka, tvrdio kako je pobjegao iz Evrope jer se usprotivio njenim liberalnim pogledima na homoseksualnost i žene. Kad je došla holandska vojska po svoj avion i svog pripadnika – nije ih želio vidjeti. Još uvijek mu se na licu pojavi osmijeh kad se prisjeća kako je izigrao one koji su izigrali njegove snove.

Nakon sedam dana pregovora s holandskim ambasadorom, Van Ejick je pristao na dogovor. Vratio se u Holandiju (kao putnik, ne pilot) i odslužio je kaznu od 12 mjeseci zatvora zbog dezerterstva – a zauzvrat je dobio častan otpust iz mornarice.

“Dobio sam sve što sam htio, i ni dan danas ne žalim zbog toga.” Kad je izašao iz zatvora, kvalifikovao se kao privatni pilot te je letio po Sjevernoj Africi, gdje je jedno vrijeme i živio. “I dalje nekad ne mogu vjerovati da sam to prokleto napravio, ali jesam. Moj Bože kako je to bilo dobro”, završava svoju priču.

Izvor:express.24sata.hr