Legenda o nastanku Kotora: Kralj Stjepan i vila graditeljica

Zbog važnog strateškog položaja, crnogorski lučki grad Kotor vijekovima je bio meta brojnih osvajača.

Opsjedale su ga najveće vojne sile, tresao ga je razoran zemljotres, a opstao je zahvaljujući svojim monumentalnim zidinama. Građene i dograđivane od devetog do devetnaestog vijeka, jedan su od razloga zbog kojih je Kotor uvršten na listu Svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a. U ovom gradu, starom koliko i pomorska trgovina na Jadranu, cvjetali su diplomatija, pjesništvo, slikarstvo i zanatstvo, a srednjovjekovni Kotorani bili su na glasu kao vrsni oružari i zlatari. Tradiciju pomorstva, jedinstvenu u svijetu, već dvanaest vijekova baštini čuvena Bokeljska mornarica, bratovština s posebnim admiralitetom, nošnjom i tradicionalnim kolom.

Legende o nastanku grada vrlo su uzbudljive. Prema jednoj, Kotor su osnovali Argonauti, u potrazi za Zlatnim runom. Prema narodnoj predaji, Stjepan kralj ga je podigao kod tora za ovce, po čemu je i dobio ime. No, ko je bio taj Stjepan kralj? Legenda ne otkriva detalje. Teorija da je riječ o Stjepanu Miroslavu, hrvatskom kralju iz sredine desetog vijeka, ponešto je šupljikava. Kotor je, istina, bio u njegovoj vlasti, no u njegovo vrijeme je već bio stari grad. Bilo kako bilo, drevna priča o načinu na koji je Stjepan kralj izgradio ovaj grad zanimljiva je i poučna, te je svakako treba ukratko prepričati.

Legenda kazuje da je Stjepan, obilazeći svoju kraljevinu, odlučio podići grad na njenom krajnjem jugu, visoko u vrleti. Taj grad će, planirao je, biti tvrđava i osmatračnica, s koje će njegovi vojnici pratiti kretanje mletačkih, bizantskih i saracenskih brodova. Kraljevi podanici počeše razbijati klisurine no, koliko god se trudili, nailazili su samo na kamen ispod kamena. Prolazile su tako godine a kralj, očajan zbog činjenice da njegovi ljudi nisu uspjeli doći do tla na kojem bi se moglo graditi, uputio se na samotnu šetnju okolicom. Dok je razmišljao o tome da odustane od svoga nauma, pred njim se ukazala prekrasna vila.

“Ovdje nikada nećeš sagraditi grad!”, rekla mu je. “Pa šta mi je onda činiti?”, upita kralj. “Gradi na moru, kralju, dole u zaljevu!”, savjetovala mu je vila.

Kako je vladar objeručke prihvatio njen prijedlog, vila mu odluči pomoći. “Izgradit ćemo grad preko noći, a ujutro će se velemože i vojnici diviti tvojoj moći!”, svečano će vila. Kad je, zbunjen, kralj rekao kako takav pothvat nije moguće obaviti preko noći, vila mu položi ruku na rame: “Usni, kralju, i sanjaj grad! Kad se probudiš, ugledat ćeš ga tamo kod tora!”.

Stjepan upita vilu: “Zašto mi pomažeš?”. Ona će na to: “Zato što si uvijek bio plemenit i skroman, kao da i nisi kralj. Ali, pazi, ako ne budeš i dalje takav, omrznut će ti grad koji ću ti sagraditi!”.

Čitavu noć, Stjepan je sanjao kako vila zida grad. Kad je u praskozorje protrljao oči, pomislio je da i dalje sanja: ondje, kod tora, dizao se sjajni grad! Kraljevi podanici, koji su se polako počeli okupljati, čudom su se čudili blještavim zidinama i velebnim palačama. “Bilo mi je dosta duge gradnje u planini, pa sam, eto, noćas ovdje podigao grad!”, objasni im vladar, sakrivši vilinu ulogu u tom podvigu. Podanici ničice padoše pred kralja, nazivajući ga čudotvorcem i spasiteljem.

Te večeri, vladar je priredio veliku gozbu u svome novom dvorcu. Redala su se birana jela, a sve se zalijevalo opojnim vinom. Baš kad su se počele nizati zdravice u čast kralja i njegova grada, u dvoranu je gracioznim korakom ušetala vila.

“Zaboravio si, kralju, što sam ti rekla: omrznut će ti ovaj grad ako ne budeš onako plemenit i skroman kao što si uvijek bio. Zatajio si da sam ja sazidala grad. Kitiš se tuđim perjem!”, okomila se na vladara.

Dvoranom je zavladala grobna tišina. Shvativši da podanici motre svaki njegov korak, Stjepan nazove vilu lažljivom vješticom te je otjera sa svoga dvora.

“Prijatelji, ne obazirite se na nju. Uzdravlje!”, vikne kralj te podigne pehar, a podanici, povodeći se za njim, iskape svoje čaše. Ali, avaj – miomirisno vino pretvorilo se u tekućinu koja im je palila jezike i nepca, kao da su pili tekući oganj! Svi redom ispljunuše sadržaj čaša te pohitaše prema bokalima s vodom. S užasom, kralj i podanici spoznali su da se voda preobrazila u onu morsku, a tako je bilo i s vodom iz svih gradskih bunara.

U agoniji, kralj pohita u vrlet, do one čije je ime zatajio.

“Uzmi mi grad, vilo, ali oslobodi moje ljude ove strahotne žeđi!”, viknuo je, padajući na koljena pred vilom. “Neka se ja zauvijek mučim, ali njima pomozi – ta nisu ništa skrivili!”. Shvativši da je kralj ponovo skroman i plemenit, kao da i nije kralj, vila mu reče da se slobodno vrati u svoj grad. Kad je stigao ondje, voda je ponovno postala pitka, baš kao i vino. Njegovi ljudi, koli su gotovo bili lipsali od žeđi, pohlepno su hvatali vodu iz bunara, brzo se oporavljajući. Premda su iscrpljenom kralju nudili spasonosnu kapljicu, ovaj je samo odmahnuo rukom. Tek kad se i zadnji njegov podanik dosita napio, nakvasio je svoje izranjavano grlo. Tada, glasom punim poniznosti, priznao je narodu i kraljici da je vila sagradila grad.

Trag vilinske čarolije u Kotoru je, kažu, ostao do dana današnjeg: ljeti, za suše, voda u svim gradskim zdencima pomalo je slana!

Izvor: povijest.hr