Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr
Poznati kao creepypasta, ovakvi literarni radovi svojevrstan su digitalni folklor, moderan ekvivalent stravičnim pričama uz logorsku vatru starijih generacija. Vjerni suprug koji “skokne” do kioska po cigarete, da se ne bi vratio kući naredne tri decenije; djevojka kojoj su gazirani napici rastočili želudac; demonska djeca s crnim beonjačama što siju bolest i bijedu te poremećeni klaun koji se krije pod krevetima usnulih mališana neki su primjeri ove vrste urbanih legendi.
Prezentovane kao gola istina, praćene izjavama “svjedoka” i montiranim fotografijama, kod mnogih konzumenata, najprije onih mlađih, zamagljuju granicu između fikcije i stvarnosti. Tokom vremena, često se mijenjaju: baš kao u igri pokvarenog telefona, neki se dijelovi nadodaju ili izostavljaju. U njima se često isprepliću elementi horora i humora, uz neizostavan upozoravajući ton u stilu “pazi da se tebi takvo što ne dogodi!”. No, vratimo se legendi o stravičnoj kolibi!
Niko ne zna gdje se tačno nalazi no svi, barem u sjevernoj Louisiani, znaju za nju. Ko je u nju ušao, zauvijek je bio promijenjen: jedni su izgubili dar govora, drugi razum, treći goli život. Duboko u šumi, sakrivena od znatiželjnih pogleda, ugnijezdila se koliba koju lokalni živalj naziva “Đavoljom kutijom igračaka”. Jer, onaj ko je prošao kroz njena trošna vrata te ušao u jednu jedinu prostoriju od koje se sastoji, nedvosmisleno je, na ovaj ili onaj način, postao igračkom sila zla. U toj prostoriji, čiji zidovi, pod i strop su sazdani od ogledala, beskonačno se, u vječnost, odražavaju i umnožavaju patnja, ludilo i smrt. Riječ je, dakako, o fikciji … Ali fikciji u koju mnogi vjeruju.
Prema najčešćoj verziji priče o kolibi smrti, koja je stvorena 2014. godine, podigao ju je stariji bračni par. Predstavili su je javnosti kao neku vrstu cirkuske atrakcije, s osmijehom naplaćujući ulaznice. No, radilo se o nečem puno, puno mračnijem.
Niko od posjetilaca nije uspio ostati u kolibi punih pet minuta. Neki su, po izlasku, povraćali krv, drugi su imali stravične halucinacije. Razumni muževi napuštali su je kao histerične cvilidrete, veseli škorarci zauvijek su se prestali smijati nakon posjete ovome mjestu, a sve više ljudi završavalo je na obližnjoj psihijatriji. Jedni su sebi oduzeli život; drugi su spakovali kofere i pobjegli, nikad se više ne javivši najmilijima. Roger Heltz, “pedesetdvogodišnjak, otac troje djece”, izdržao je rekordne četiri minute i dvadeset sekundi. Nikad više nije izgovorio niti jednu riječ.
Kad su vlasti shvatile da se ovdje događa nešto neobično, kazuje priča, donijele su odluku o zatvaranju “Đavolje kutije igračaka”. Vlasnike su htjeli provesti na informativni razgovor ali su ovi, avaj, nestali bez traga i glasa. Neki vjeruju da ih je stanovnik ogledalne sobe, đavo, odvukao u paklene dubine. Drugi se kunu da se kriju u gustim šumama Louisiane. Spominje se i mogućnost da su, na drugom kraju svijeta, izgradili novu kolibu, čija vrata, poput gladnih usta, vabe posjetioce kako bi im proždrla razum i ljudskost. U verzijama koje skreću u alegoričnom smjeru, koliba zla u svima je nama … Samo mi odlučujemo hoćemo li širom otvoriti njena vrata ili ih pak zauvijek zaključati.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr