Koplje Longina: Misteriozno koplje sudbine čovječanstva

Sveto koplje, takođe poznato kao “Koplje sudbine”, “Longinovo koplje” ili “H(K)ristovo koplje” je naziv za koplje kojim je, prema jevanđelju proboden Isus za vrijeme raspeća. Misteriozni artefakt za koga se navodi da je bio upravo to koplje se prvi put u istorijskim izvorima spominje 570 godine

Prema legendi, ovim kopljem je rimski kapetan Longin probo Isusa na krstu i o ovome postoji zapis u Svetom Pismu (Jovan 19:33-37). Koplje, umočeno u Isusovu krv postaje uz Sveti Gral objekt legendi, narodnog predanja, sve do današnjeg dana, vezujući se za mnoge istorijske ličnosti od doba Josifa preko Justinijana, kralja Artura i vitezova okruglog stola, Karla Velikog, Barbarose, do vladara iz Habzburške dinastije, zaključno sa drugim svjetskim ratom. Evidentno je da su ovi vladari u čijem posjedu je bilo koplje u jednom trenutku svog života vladali svijetom i crpili svoju snagu iz koplja.

Vraćamo se sada u vrijeme Isusa iz Nazareta i rimskog vojnika Gaja Kasija Longina koji je po nalogu prokonzula Poncija Pilata već dvije godine pratio aktivnosti dotičnog Isusa koji je za sebe tvrdio da je Mesija i koji je prijetio da će potkopati autoritet Rimljana. Nije mogao a da se ne divi hrabrosti, ponosu i ponašanju Nazarećanina kada su ga legionari razapeli na krst.

Isaija je prorekao o Mesiji: ‘Nijedna kost mu se neće prelomiti’. Ana, stari savjetnik Sinedriona i Kajafa, Prvosveštenik, namjeravali su da iskasape tijelo Hrista i pokažu masama da Isus nije Mesija, već jedan heretik i potencijalni uzurpator njihove vlasti. Sati su brzo prolazili a Zakon određuje da niko ne može biti pogubljen na Sabat. Zbog toga su Prvosveštenici uputili peticiju Pontiju Pilatu da dozvoli da se polome kosti razapetog čovjeka kako bi umro prije zalaska sunca, u petak popodne (5. april 33. godine naše ere).

Vod garde Hrama je poslat sa ovim ciljem na Golgotu. Na čelu voda jedan kapetan nosio je Koplje Heroda Antipasa, kralja Jevreja koje je bilo simbol vlasti, koje je još od Fineasa, drevnog Proroka, simbolizovalo magične moći sadržane u krvi od Boga izabranog Naroda.

Koplje je bilo stari talisman moći. Još je Džošua njime dao znak svojim vojnicima da velikom vikom sruše zidove Jerihona. To isto koplje je kralj Saul u trenutku ljubomore bacio na mladog Davida. Herod Veliki je držao ovo koplje kao simbol moći nad životom i smrću ljudi, kada je naredio pokolj nevine dece u Judeji kako bi ubio dijete po imenu Hrist koje će porasti i postati ‘Kralj Jevreja’. Sada su koplje nosili u ime njegovog sina kao simbol izvršne vlasti spremni da polome kosti Isusu.

Kada je vod garde Hrama stigao na mjesto raspeća, rimski vojnici su okrenuli leđa sa gađenjem. Jedino je Gaj Kasije ostao kao svjedok masakru Gestasa i Dismasa, lopova razapetih sa obje strane Isusa. Bio je toliko zgrožen prizorom strašnog kasapljenja tijela dvojice lopova i toliko dirnut Hristovim poniznim i neustrašivim prihvatanjem surovog raspeća da je odlučio da zaštiti tijelo Nazarećanina.

Mamuznuo je konja prema visokom centralnom krstu i zabio koplje u Isusov desni bok, probivši mu grudi između četvrtog i petog rebra. Ovaj način probadanja je bio običaj među rimskim vojnicima na bojnom polju kada bi željeli da provjere da li je ranjeni neprijateljski vojnik još živ; jer krv ne ističe iz beživotnog tijela.

Ipak, , ‘odmah poteče krv i voda’, i u trenutku čudesnog isticanja krvi, Gaj Kasije potpuno povrati vid koji mu je bio oslabio zbog katarakte. Nije ostalo zapamćeno da li je Gaj Kasije zgrabio talisman moći iz ruku jevrejskog kapetana, ili je ovaj spontani čin izveo svojim kopljem. Nema istorijskih dokaza koje od ovih oružja je ispunilo prorčanstvo Jezekilja: ‘Gledaće na onog koga su proboli’.

Gaj Kasije, koji je izvršio ovo djelo iz saosjećanja da bi zaštitio tijelo Isusa, postao je poznat kao Longin Kopljaš, preobratio se u hrišćanstvo i smatran je velikim herojem i svecem prve hrišćanske komune u Jerusalemu, i kao glavni svjedok prolivanja Krvi Novog Zavjeta za koje je Koplje postalo simbol.

Otkrivanje legende

Za trenutak, Longin je držao sudbinu cijelog čovječanstva u svojim rukama. Koplje kojim je probo Hrista ostalo je jedno od velikih blaga hrišćanstva, a legenda koja je oko njega narasla dobijala je na snazi kroz vijekove. Ko god da ga posjeduje i shvata snage kojima ono služi, drži sudbinu čovječanstva u svojim rukama, bilo u dobru bilo u zlu.

Ova legenda koja se održavala kroz dva milenijuma hrišćanstva, svoje najstrašnije ispunjenje je doživjela u XX vijeku. Čovjek koji će odigrati ključnu ulogu u otkrivanju legende o Svetom Koplju se zvao Walter Johannes Stein (1891-1957), doktor filozofije rođen u Beču, koji je za vrijeme II svjetskog rata bio povjerljiv savjetnik Winstona Churchilla po pitanjima načina razmišljanja i motivacija Adolfa Hitlera i ostalih vodećih članova Nacističke partije.

Propust Nirnberškog procesa da identifikuje okultizam Nacističke partije i zlo na djelu iza spoljne fasade nacionalsocijalizma naveli su Steina i engleskog okultistu Ravenscrofta da napišu knjigu u kojoj razotkrivaju apokaliptičko shvatanje civilizacije koja se digla u Njemačkoj između dva svjetska rata – civilizacije bazirane na magičnom Weltanschaungu koji se nalazio u direktnoj suprotnosti sa humanizmom i karteuijanskim sistemom zapadnog svijeta. Još kao student na univerzitetu u Beču, Stein se zainteresovao za misteriju Svetog Grala i Koplja Longinusa, a istraživanja ovih legendi će ga odvesti do poznanstva sa Adolfom Hitlerom, u to vrijeme beskućnikom koji se u Beču izdržavao slikanjem akvarela.

Svi Hitlerovi biografi se slažu da je period od 1909. do 1913. godine bio najnegativniji period njegovog života u kome se on jedino brinuo kako da obezbjedi egzistenciju, živeći u jeftinim pansionima i prodajući razglednice na ulicama. Sa druge strane, Adolf Hitler je kasnije u svojoj autobiografiji Mein Kampf, napisao da su ovo bile njegove vitalne godine u kojima se formirao i u kojima je naučio sve što je trebalo da zna, i da mu je to pomoglo da preuzme vođstvo u Nacističkoj partiji. Ovo je potvrdio i doktor Stein, jer je bio prisutan u vrijeme kada je Hitler dostigao viša stanja svijesti upotrebom droga i napisao izvanrednu studiju o srednjevjekovnom okultizmu i ritualnoj magiji. Hitler i Stein raspravljali su čitav niz tema iz oblasti politike, istorije i filozofije, kroz koje je Hitler kasnije formulisao nacistički pogled na svijet.

Tragajući za Kopljem vijekovima unazad, procjenjujući slavne ličnosti i moćne dinastije iz niza ljudi koji su ga posjedovali i tvrdili da su upravljali njegovim moćima, Hitler je sa uzbuđenjem otkrio da se u svakom vijeku zapanjujuća legenda o Koplju ispunjavala u dobru i u zlu.

Mauricijus, komandant Tebanske legije, do svog zadnjeg daha čvrsto je držao Koplje u rukama, kada ga je rimski tiranin Maksimilijan umorio mučeničkom smrću zbog odbijanja da se moli paganskim bogovima Rima. Tebanska legija je bila uhvaćena u klopku kada se iz Egipta po naredbi Dioklecijana vratila da prisustvuje masovnom skupu rimske vojske kod Le Valea, 285. godine naše ere, gdje se održavala paganska svetkovina žrtvovanja da bi se povratio oslabljeni žar legije prema Panteonu rimskih bogova. Mauricijus, manihejski hrišćanin, ustao je protiv Maksimilijanove prijetnje da će desetkovati njegovu legiju zbog hrišćanske vjere i kao krajnji gest pasivnog otpora, sam je kleknuo pred strojem svojih vojnika i ponudio svoju glavu umjesto njihovih. Posljednje zabilježene riječi su mu bile: ‘Za Isusa umirem’.

Veterani Tebanske legije, podstaknuti ovim primjerom, izabrali su da umru sa svojim vođom umjesto da se vrate obožavanju rimskih bogova u koje više nisu vjerovali. Maksimilijan je donio užasnu odluku da masakrira čitavu legiju i ponudi je kao žrtvu svome bogu, što predstavlja najstravičniji primjer žrtvovanja ljudi u istoriji starog svijeta.

Mučenička smrt Tebanske legije omekšala je dušu paganskog svijeta i prokrčila put meteorskom usponu Konstantina velikog i preobraćanju Rimskog carstva u hrišćansko. Konstantin Veliki, jedna od najzagonetnijih ličnosti svijeta, tvrdi da je držeći Koplje Longina bio vođen kroz ‘Proviđenje’ u bici kod Milvijanskog mosta u predgrađu Rima. Ova bitka riješila je pitanje vlasti Rimskog carstva i direktno dovela do proglašenja hrišćanstva kao zvanične religije Rima.

Prva zloupotreba koplja sudbine

Lukavi Konstantin raspolažući ‘zmijskim’ moćima koplja, držao je sveti talisman moći i otkrovenja na grudima pred okupljenim crkvenim ocima na Prvom ekumenskom koncilu kada je , kao ‘Trinaesti Apostol’ obučen u carsku crvenu boju, imao smjelosti da obznani Dogmu Svetog Trojstva i nametne je crkvi. U starosti, gradeći novi Rim u Konstantinopolju – tvrđavu koja će izdržati sve napade u toku od više od hiljadu godina – Konstantin je sa kopljem ispred sebe izašao izvan granica novog grada govoreći: ‘Idem Njegovim stopama, onoga koji ide ispred mene’.

U postepenom opadanju Rimskog carstva tokom narednih vijekova koplje je odigralo značajnu ulogu, kako u odolijevanju najezdi sa sjevera i istoka, tako i u preobraćanju varvara na novu vjeru. Nizali su se ljudi kao Teodosije koji je porazio, zahvaljujući koplju, Gote 385. godine naše ere, pa zatim Alarik Smjeli, divlji preobraćenik u hrišćanstvo koji je preuzeo koplje pošto je opustošio Rim 410. godine naše ere, zatim Ecijus, ‘poslednji Rimljanin’, zatim moćni Vizigot Teodorik, koji je uz pomoć koplja ujedino Gale da bi suzbio varvarske horde kod Troja i suzbio napade svirepog Hunskog vođe Atile 452. godine.

Justinijan, apsolutista i vjerski fanatik, koji je ponovo osvojio teritoriju starog Rimskog carstva i svom narodu dao čuveni ‘Codex Juris’ prepustio je s povjerenjem svoju sjajnu sudbinu Koplju. Visoko je podigao Koplje kad je naredio zatvaranje ‘Atinske škole’, protjerujući slavne grčke naučnike iz svog carstva. Bila je to fatalna odluka koja je lišila srednjevjekovnu Evropu grčke misli, mitologije i umjetnosti, dajući joj posebnu odliku mračnjaštva i predrasuda, koja se hiljadu godina kasnije raspršila u briljantnom svjetlu italijanske renesanse.

Vijek vidovitih

U osmom i devetom vijeku oko koplja se i dalje obrću istorijski procesi. Mistični talisman postao je stvarno oružje u rukama franačkog generala Karla Martela kada je poveo svoju vojsku u čudesnu pobjedu nad ogromnom arapskom vojskom kod Poatijea 732. godine. Poraz u ovoj bici bi značio pad cjelokupne zapadne Evrope pod vlast Islama.

Karlo Veliki (800.godina) prvi Sveti Rimski car, zasnovao je svoju dinastiju zahvaljujući posjedovanju koplja i njegovoj legendi o istorijskoj sudbini svijeta – legendi koja je privukla najveće učenjake iz cijele Evrope da služe civilizaciji kaja je vodila ostvarenju franačkog cilja. Karlo Veliki je bio u 47 pohoda vođen uvjerenošću u pobjedničke moći koplja. I više od toga, koplje je dovođeno u vezu sa njegovim nevjerovatnim vidovitim sposobnostima pomoću kojih je otkrio grob Svetog Jakova u Španiji, i njegovom tajanstvenom moći predviđanja budućih događaja, što mu je dalo oreol svetosti i mudrosti. Kroz čitav život ovaj legendarni car živio je i spavao u neposrednoj blizini svog voljenog Talismana, i kada ga je slučajno ispustio iz ruku, vraćajući se iz svog pobjedonosnog pohoda, njegovi podanici su to ispravno shvatili kao predskazanje tragedije i bliske smrti.

Ukupno 45 careva, od krunisanja Karla Velikog u Rimu, do starog Germanskog carstva tačno 1000 godina kasnije, posjedovalo je Koplje Sudbine.

Pet saksonskih careva koji su naslijedili ovaj Talisman moći vodili su sjajan život od svjetskog istorijskog značaja. Ipak, maštu Adolfa Hitlera najviše su pobudili sedam nevjerovatnih Hoenštaufena iz Švabije uključujući tu i legendarnog Fridriha Barbarosu i njegovog unuka Fridriha II.

Ovo su zaista bili Germani neuporedive veličine. Fridrih Barbarosa (1152-1190) je u svojoj krvi imao sjedinjeno viteštvo, hrabrost, neiscrpnu energiju, avanturizam, inicijativu i, iznad svega, izvjesnu grubost koja mu je omogućavala da istovremeno plaši i šarmira. Barbarosa, koji je zamislio da ponovo osnuje Rimsko Carstvo bez rimskih legija, osvojio je cijelu Italiju, čime je dokazao da je veći čak i od rimskog Pape; porazio je Rim i lično vodio napad na Vatikan kojim je izgnao Papu iz Rima. Kasnije je u Veneciji klečao sa kopljem u rukama pred tim istim Papom ljubeći mu nogu, koristeći to samo kao lukavstvo da ponovo osvoji Italiju. Barbarosa je na kraju umro prelazeći potok na Siciliji, a koplje mu je ispalo u samom trenutku smrti.

Fridrih II Hoenštaufen (1212-1250) je čak zasjenio veličanstvenog Barbarosu, i uzdigao se kao blistava kometa u evropsku istoriju i zaljuljao je do samog temelja. Čovjek harizmatske prirode, rijetke genijalnosti i legendarnih okultnih moći, tečno je govorio 6 jezika i bio hrabri vitez i lirski pjesnik. Neuporedivi Fridrih je, takođe, bio zaštitnik umjetnosti, vješt i hrabar komandant na bojnom polju, državnik beskrajne suptilnosti i zagonetne duše, pola svetac i pola đavo.

Vaspitan na Siciliji koja je tada bila dio prostranog Njemačkog carstva, ovaj princ švapske krvi, govorio je arapski sa svojim saracenskim vojnicima, imao veliki harem, napisao prvu naučnu tezu o lovu sa sokolovima, vjerovao u astrologiju i bavio se alhemijom. Cijeneći posjedovanje koplja iznad svega, učinio ga je središnjom tačkom čitavog svog života, i pozivao se na njegove moći naročito za vrijeme krstaških ratova i kroz svoje bitke sa italijanskim državnicima i papskim vojskama. Adolf Hitler je naredio svojim trupama da vode krvavu zaštitničku borbu do zadnjeg čovjeka dok su inžinjerci uklanjali Memorijalni spomenik Fridriha II sa bojnog polja u Italiji. Tako je memorijalni spomenik, uz veliku cijenu, donijet u Njemačku.

Najvažnije otkriće mladog Hitlera u traganju za istorijom Koplja Sudbine, nije se ticalo ni careva ni njihovih dinastija. Bilo je to otkriće da je koplje dalo inspiraciju za osnivanje Tevtonskih Vitezova, čija su viteška i hrabra djela, neopozive zakletve i asketska disciplina činila suštinu njegovih dječijih snova. Hitleru se činilo da su se ljudi koji su posjedovali koplje kroz istoriju i ostvarili legendu, uklapali u Hegelov opis svjetskih istorijskih heroja: ‘Heroji koji izvršavaju Volju Svetog Duha, sam plan Proviđenja’. Evo šta je Hitler rekao kada je prvi put ugledao koplje:

‘Odmah sam znao da je ovo bio važan trenutak u mom životu, ali ipak nisam mogao da kažem zašto je jedan hrišćanski simbol ostavio takav utisak na mene. Stajao sam tako i nekoliko minuta netremice zurio u njega potpuno nesvjestan zbivanja oko mene. Izgleda da je nosio neko skriveno unutrašnje značenje koje sam osjećao u sebi znam, a ipak nisam mogao da ga prizovem u svijest. Kroz glavu su mi prošle riječi iz Wagnerovog ‘Majstora pjevača’: I još uvijek ne uspijevam, osjećam ga, a ipak ne mogu da ga razumijem. Ne mogu ga zapamtiti ni zaboraviti, a ako ga zgrabim, ne mogu ga izmjeriti.’

Poslije Aušlusa, Adolf Hitler je zatražio pravo na koplje Longinusa. Drevno oružje ostalo je u Beču još izvjesno vrijeme gdje ga je čuvala specijalno izabrana jedinica SS-ovaca pod neposrednim rukovodstvom Ernesta Kaltenbrunera, esesovskog vođe Austrije. U dugoj razvučenoj proceduri, koja se graničila sa lakrdijom, donešen je poseban zakon kojim je Hitler obznanio istorijsko pravo Njemačke na blago i relikvije Habsburške monarhije. Hitler je lično izabrao mjesto gdje će Koplje Sudbine biti izloženo u Njemačkoj. Ono treba da počiva u holu crkve Svete Katarine u Nurnbergu, gdje je jednom davno održana čuvena ‘Bitka Pjesama’ majstora pjevača pred ovim legendarnim talismanom otkrovenja. U ovom samostanu iz 13. vijeka sada je bila pripremljena postavka Nacističkog ratnog muzeja koja se sastojala od ratnog plijena sakupljenog na pobjedonosnim pohodima.

Poslije pada Staljingrada kada je nacistička Njemačka prvi put okusila poraz, Adolf Hitler je naredio izgradnju tajnog skloništa u kome će se sakriti Talisman Moći i ostale carske relikvije. Ispod Nurnberškog utvrđenja iskopan je tunel dug 300 metara sa skloništem i klimatizacijom i u tom bunkeru su ove dragocjenosti sklonjene.

Ulaz u tunel se nalazio u jednoj kući u starom dijelu grada, a sam bunker su čuvala čelična vrata utisnuta u beton, a šifru su znali samo dvojica najpovjerljivijih ljudi SS-a. Bitka za Nurnberg je bila jedna od najsurovijih bitki II svjetskog rata. Borbe su trajale od 16. do 20. aprila 1945. godine i u uličnim borbama 45. američka ‘Thunderbird’ divizija, sastavljena od veterana, imala je velike gubitke. Tek 30. aprila američki vojni obavještajci su pronašli tajni prolaz i to sasvim slučajno. Sreća je bila u tome što su oba SS-ovca koji su držali po jednu polovinu šifre bili živi zarobljeni. Poslije dugih ispitivanja pristali su da odaju šifru i otvore sklonište. Ujutro, 7. avgusta 1945. bunker je otvoren i blago je bilo spašeno.

Iako se njemačka javnost protivila vraćanju regalija u Austriju, one su vraćene u Habsburški muzej u Beču. Tako je 6. januara 1946. general Klark vratio blago gradonačelniku Beča. Danas je Koplje Longinusa ponovo u Weltliche Schatzkammer u Hofburgu. Talisman svjetske istorijske sudbine leži na crvenom somotskom postolju u otvorenim kožnim koricama na istom onom mjestu u Riznici gdje ga je Adolf Hitler prvi put posmatrao 1909. godine.

Izvor: conopljanews.net