Ko je napravio drevnu biblioteku sa metalnim i kristalnim knjigama u tunelima ispod Južne Amerike?

Vjeruje se da sistem tunela i pećina ispod Ekvadora i Perua čuva tajnu drevnog blaga, uključujući dvije biblioteke, od kojih jedna sadrži metalne knjige a druga kristale.

Erich von Däniken je 1973. godine, na vrhuncu svoje slave, tvrdio da je uspio da uđe u džinovske podzemne tunele u Ekvadoru, za koje je naveo da se prostiru duž čitavog kontinenta. Da li je to dokaz da su naši preci bili mnogo napredniji?

Vjeruje se da se u strukturi skriva biblioteka u kojoj se nalaze knjige napravljene od metala, što je čudno jer se u toj oblasti nalaze samo “primitivna” plemena koja nemaju pisani jezik. Da li bi biblioteka mogla biti dokaz o izgubljenoj civilizaciji?

Priča se vrtila oko János Juan Moricza, aristokratskog argentinsko-mađarskog preduzetnika koji je tvrdio da je pronašao niz tunela u Ekvadoru sa “Metalnom bibliotekom”.

U potpisanom pismenom iskazu 8. jula 1969. godine, on je naveo da se sastao sa ekvadorskim predsjednikom, kada mu je omogućeno  da fotografiše dokaze o svom otkriću i obezbijedi svedoke koji će potvrditi otkriće. Novine su izvještavale o ekspediciji koju je organizovao Moricz.

Moricz se 1972. godine sreo sa Dänikenom i odveo ga do tajnog sporednog ulaza kroz koji su uspjeli da uđu u veliki hodnik lavirinta. Von Däniken na kraju nije uspio da vidi biblioteku, već samo sistem tunela, a svoj doživljaj je zabilježio u knjizi “Zlato Bogova”:

“Svi hodnici formiraju savršene prave uglove. Oni su negdje uski, a negdje široki. Zidovi su glatki i izgledaju kao da su uglačani. Tavanica je ravna i izgleda kao da je prekrivena nekakvom glazurom … Moje sumnje o postojanju podzemnih tunela su odjednom nestale i osjećao sam se nevjerovatno sretno. Moricz je rekao da se hodnici, poput ovih kroz koje smo prošli, prostiru stotinama kilometara ispod Ekvadora i Perua.”

Međutim, jedno od potencijalno najvećih otkrića na svijetu nije imalo sretan kraj. Novinari Der Spiegel-a i Stern-a su intervjuisali Moricza, koji je negirao da su on i von Däniken ikada bili u pećini, što je srozalo Dänikenov kredibilitet.

Za mnoge, incident je dokazao da je von Däniken izmišljao laži. Niko nije uzeo u obzir činjenicu da von Däniken, ako je stvarno lagao, ne bi omogućio da se to tako lako otkrije.

Mogao je da kaže da ne smije da otkrije svoj izvor, a Der Spiegel i Stern tu ne bi mogli da učine ništa. Umjesto toga, izgleda da je pogriješio u vezi Moricza, dospjevši u međunarodnu kontroverzu iz koje se nikada nije izvukao.

Postoji nekoliko nepodudarnosti u cijeloj priči. Prvo, Moricz je negirao samo da je von Däniken bio u pećini, ali ne i da mreža tunela postoji. Der Spiegel je Moricza 19. marta 1973. godine upitao ko ga je odveo do biblioteke, na šta je on odgovorio da to ne smije da otkrije.

Moricz je takođe naveo da je biblioteku čuvalo jedno pleme.

Ukratko, Moricz je rekao von Dänikenu da je otkrio pećine i pokazao mu ih je. Zatim je tvrdio da je vidio pećine, do kojih ga je neko, koga ne može da identifikuje, odveo, ali je negirao da je von Däniken bio sa njim.

Logičan zaključak bi bio da je Moricz pokazao nešto von Dänikenu, zahvaljujući kome su svi saznali šta je uradio, pa se postarao da onaj koji mu je pokazao pećine i koji vjerovatno nije htio da iko drugi sazna za to ne bude kivan na njega.

Mali korak za Armstronga, veliki korak za čovječanstvo

Do 1975. godine, karijera čuvenog autora je potpuno zgasnula. Da li je moguće da bi neko i uprkos tome krenuo njegovim stopama? Moguće je. U pitanju je Neil Armstrong, prvi čovek na Mjesecu. On je želio da prava istina o kontroverzi metalne biblioteke izađe na vidjelo.

Tu se pojavljuje još jedna osoba, Stenley Hall, koji je pročitao fon Dänikenovu knjigu, a zatim se sprijateljio sa Moriczom. Ovaj mu je potvrdio da je upoznao Dänikena 1972. godine i da ga je odveo od Guayaquila do Cuence, gdje su se susreli sa ocem Carlom Crespijem i vidjeli njegovu kolekciju misterioznih artefakata.

Nije bilo dovoljno vremena da Dänikena odvedu na “pravu lokaciju”, pa su mu umjesto toga pokazali malu pećinu na 30 minuta od Cuence, tvrdeći da je povezana sa mrežom tunela. Čini se da je to riješilo kontroverzu između Dänikena i Moricza, ali ne i kontroverzu oko same biblioteke.

Gdje se biblioteka nalazi? Moricza je ekspedicija 1969. godine odvela do ‘Pećina uljašica’ (Cueva de los Tayos), za koje je on naveo da vode do Metalne biblioteke.

Međutim, Metalna biblioteka nije otkrivena 1969. godine. Zato je Hall odlučio da organizuje ekvadorsko-britansku ekspediciju koja će istražiti ‘Pećinu uljašica’, čisto u naučne svrhe.

Ekspedicija se desila 1976. godine, u vrijeme kada je von Dänikenov ugled već bio uveliko oštećen, a Hall je namjeravao da stane uz Moricza.

Šta je Hall želio? Ako stvarno postoji Metalna biblioteka izgubljene civilizacije, prvi korak bi bio da se mapira nalazište. To je bio glavni cilj ekspedicije, a ne lov na blago.

Hall je iskoristio svoju profesionalnu stručnost kako bi istražio ovu poznatu pećinu, koristeći vojsku Velike Britanije i Ekvadora, tim geologa, botaničara i drugih specijalista.

Kako se Neil Armstrong umiješao u sve to?

“Ekspediciji je bio potreban poznati vođa”, rekao je Stanley Hall. “Prvo je predložen princ Charles, koji je tada bio diplomirao na arheologiji, ali je bilo lakše doći do Neila Armstronga, pošto je, kao i ja, škotskog porijekla. On je bio više nego zainteresovan da se pridruži ekspediciji.”

Kada se ekspedicija privodila kraju, 3. avgusta 1976. godine, Armstrong je ušao u sistem tunela. Iako je nisu tražili, članovi tima nisu naišli na Metalnu biblioteku. Da su uspjeli da je nađu, promijenila bi se čitava perspektiva čovječanstva o istoriji i porijeklu.

Za Armstronga bi to bio drugi veliki doprinos čovječanstvu.

Ipak, tim je zabilježio 400 novih biljnih vrsta, ali i grobnicu unutar pećine. Grobnica potiče iz 1500. godine prije nove ere, a vjeruje se da je Sunce u vrijeme ljetne dugodnevice osvjetljavalo ovu grobnicu.

“Ne treba očekivati savršenstvo. Ja u to nikada nisam vjerovao, već sam pokušavao da sagledam istinu kroz jednostavnost, jer je jednostavnost suština istine. Pokušao sam da ostvarim ovo znanje, ne zato da bi zaradio za život, već da bih zaradio život vrijedan življenja” – Stanley Hall.

Treći čovjek

Sve se vrtilo oko Juana Moricza, ali je on u stvari bio pogrešno težište. On nije uspio da pronađe Metalnu biblioteku od 1969. godine do 1991. godine, kada je umro.

Bilo je jasno da Moricz nije bio izvor priče, kao što je to i von Däniken napomenuo na 53. strani svoje knjige. On je takođe za Der Spiegel potvrdio da ga je neimenovana osoba odvela do pećine. Ko je to učinio?

Nakon što je Moricz umro, Hall je odlučio da pronađe ovog “trećeg čovjeka”, koji kao da je propao u zemlju. Hall je imao samo ime tog čovjeka– Petronio Jaramillo, i to je bilo sve.

“Moricz je umro u februaru 1991. godine”, rekao je Hall. “Imao sam samo ime i dograbio sam telefonski imenik, ali u Kitou je bilo jako puno Jaramilloa. Uspio sam da pronađem njegovu majku. Bio je septembar 1991. godine kada mi je ona dala broj svog sina. Nazvao sam ga. Želio je da se sretne sa mnom i rekao da možemo da se vidimo za tri dana.”

Jaramillo je potvrdio da je Moricz stigao u Guayaquil 1964. godine, zajedno sa advokatom dr Gerardom Pena Mateusom. Moricz je Mateusu ispričao svoju teoriju da mađarski narod predstavlja korijen civilizacije.

Kroz poznanike, Andresa Fernandes-Salvador Zaldumbidea i Alfreda Mobiusa, Moricz se sreo sa Jaramillom u Mobiusovoj kući, gdje je čuo Jaramillovu priču. Hall je bio bijesan što nije uspio ranije da se sastane sa Jaramillom.

Njih dvojica su došli do zaključka da bi, da nije bilo Moricza, koji je usmjerio pažnju na ‘Pećinu uljašica’ (gdje se zapravo nije nalazila biblioteka), ekspedicija 1976. godine napravila otkriće vijeka, uzdižući Armstronga do nebesa. Ipak, to je mač sa dvije oštrice, jer da nije bilo Moricza, priča se ne bi ovako završila.

Hallova najveća želja jeste da se vrati u prošlost i da sjedne i popriča sa Moriczom i Jaramillom. On je shvatio da je Moricz od samog početka namjeravao da se proslavi pomoću Metalne biblioteke.

Kada je Hall pokazao Moriczu rukopis o ekspediciji iz 1976. godine, Moricz je odbio da ga vrati. To je prekinulo njihovo prijateljstvo, ali Hall nije shvatio zašto do 1991. godine, kada je ustanovio da se Jaramillo pominje u rukopisu.

To je bilo ime koje Moricz nikada nije hteo da objavi i čovjek kojeg je spomenuo u intervjuu za njemačke novine 1973. godine. Moricz je bio nevjerovatno tvrdoglav, ali i jednako toliko odan. Ipak, on se očigledno prevario kada je pomislio da bi mogao da napravi otkriće vijeka.

Podzemna blaga

Jaramillo i Hall su postali prijatelji, iako su se obojica složili da Jaramillo ne otkrije lokaciju prije vremena. On je ipak bio voljan da razgovara o sadržajima nalazišta i drugim temama koje su zanimale Halla.

Hall je od Jaramilla naučio cijelu priču o biblioteci, koja se uopšte ne nalazi u ‘Pećini uljašica’. Jaramillo je rekao da je prvi put bio u biblioteci 1946. godine, kada je imao 17 godina.

Njemu je biblioteku pokazao ujak, čije ime nije zabilježeno, ali je bio poznat kao “Blanquito Pelado”.

On je očigledno bio u prijateljskim odnosima sa lokalnim stanovništvom Šuar, koji su ga pozvali da vidi tajnu kao vid zahvalnosti za svoju ljubaznost i dobrotu koju je pokazao plemenu.

Jaramillo je poslije toga bio u sistemu tunela bar još jedanput. Tada je vidio da se biblioteka sastoji od nekoliko hiljada velikih, metalnih knjiga, poredanih na police, pri čemu je svaka težila oko 20 kilograma.

Postojala je i druga biblioteka, koja se sastojala od malih, glatkih, providnih kristala, užljebljenih paralelnim kanalima i poredanih na kosim policama.

Tamo su se nalazile i zoomorfne i ljudske statue, metalne rešetke različitih oblika, ali i zaključana “vrata”, najvjerovatnije grobnice, prekrivene mješavinom obojenog dragog kamenja.

Tu se nalazio veliki sarkofag, izvajan od teškog, providnog materijala, koji je sadržao pozlaćeni skelet velikog ljudskog bića. Ukratko, nevjerovatno blago se nalazilo sakriveno, kao da je sačuvano za neku nadolazeću katastrofu.

Jaramillo je jednom prilikom uzeo sedam knjiga sa polica kako bi ih proučavao, ali zbog njihove težine nije mogao da ih vrati.

Jaramillo nikada nije predstavio fizičke dokaze za svoje tvrdnje, što bi moglo da objasni zašto nije želio da se zna o čitavoj priči.

Hall ga je pitao zašto nikada nije napravio fotografije, na šta je Jaramillo rekao da to ne bi dokazalo ništa.

Druga otkrića, poput čuvene ‘Pećine jazbina’ u SAD, dokazuju da vidjeti nije isto što i vjerovati.

Ipak, Jaramillo je rekao da je ostavio svoje inicijale u sedam knjiga, tako da se jednog dana može dokazati da je on bio tamo, ako se biblioteka pronađe.

Planovi i prepreke ekspedicije

Jaramillo i Hall su se dogovorili da udruže snage kako bi pokušali da dođu do biblioteke.

Prvo je uspostavljen kontakt sa različitim ambasadorima i političarima, a onda je uključena i naučna zajednica.

Plan je bio da Jaramillo odvede tim do nalazišta, gdje bi oni oko 3-4 mjeseca bilježili sadržaj nalazišta.

Izvještaj sa preporukama je sve što bi bilo dobijeno ovom ekspedicijom, u koju se umiješao i UNESCO. Međutim, peruanski avioni su 1995. godine bombardovali ekvadorsku vojnu bazu, te je projekat morao biti odložen.

Hall je 1997. iskoristio veću antropološku konferenciju kako bi promovisao ideju o ekspediciji. Šest antropologa je bilo zainteresovano.

Međutim, iste te godine, došlo je do promjene političkog režima u Ekvadoru (po Hallovom mišljenju nagore). Hall je zaključio da njegova porodica ne može da živi u toj novoj političkoj realnosti, zbog čega se vratio nazad u Škotsku. Ipak, i pored toga, planiranje ekspedicije je nastavljeno.

Ekspedicija je na prvu veću prepreku naišla 1998. godine. Hall je primio telefonski poziv od Jaramillove majke, koja mu je rekla da je Petronio ubijen. Da li je moguće da je ubijen zbog planova o ekspediciji?

Južna Amerika je veoma siromašna, što zna svako ko je ikada živio tamo. Jednoga dana, Jaramillo je nosio puno novca sa sobom i opljačkan je na ulici, nedaleko od svog doma. Nasumično nasilje je spriječilo jedno od najvećih otkrića na svijetu.

Izgleda da sudbina nije željela da Jaramillo i Hall pronađu misterioznu pećinu.

Lokacija

Umrli su i Moricz i Jaramillo, Ostao je samo Hall, koji je imao šezdesetak godina. Da li je trebalo da ode sam da pronađe Metalnu biblioteku? Hall nije želio blago. Ipak, prema navodima Jaramilla, biblioteka je bila puna blaga i zlata.

Moricz takođe nije bio zainteresovan za blago, već za istorijski značaj biblioteke.

Međutim, mnogi lovci na blago su pokušali da dođu do pećine. Grof Pino Turola je došao u kontakt sa Jaramillom šezdesetih godina na isti način na koji je Moricz došao do njega.

Turola je bio opsjednut ‘Hodnikom zapisa’ (Hall of Records) o kojem je pričao američki vidovnjak Edgar Cayce, a Metalna biblioteka bi u potpunosti potvrdila njegova predviđanja.

Međutim, Turola nije uspio da se složi sa Jaramillom, pritiskajući ga da mu pruži detalje koje Jaramillo nije želio da otkrije. Tako je Turola pošao da traži oko Pećine uljašica i nije našao ništa.

Jedan od najaktivnijih istraživača današnjice je Sten Grist, koji je takođe poznavao Juana Moricza. On je 2015. godine napisao:

“Dok pišem ove riječi, pregovaram sa narodom Šuar koji se nalazi blizu Pećine uljašica, čija mi je dozvola potrebna da bih istražio pećine. Planiram da pokrenem ekspediciju narednih mjeseci kako bih našao tajni ulaz koji vodi do Metalne biblioteke.”

“Mnogi ljudi su ušli u pećinu putem poznatog vertikalnog ulaza pri vrhu planine. Međutim, ja sam zaključio da je gotovo nemoguće doći do Metalne biblioteke tim putem. Jedini tajni ulaz preko kojeg je to moguće jeste ulaz pod vodom!”

Hall je na Gristovu izjavu rekao da je Jaramillo uvijek tvrdio da se ulaz nalazi ispod rijeke.

Međutim, ta rijeka nije blizu Pećine uljašica. Ta rijeka je Pastaca.

Iako Hall nikada nije otkrio pravu lokaciju od Jaramilla, on je nakon njegove smrti organizovao put sa Mariom Petroniom, Jaramillovim sinom, ne bi li njih dvojica zajedno iskoristili sve poznate informacije o nalazištu. Nažalost, put je morao biti otkazan.

Hall se još jednom vratio 2000. godine

On je naveo da mu je Jaramillo rekao da se, iako se ulaz u pećinu nalazi ispod rijeke, neće pokvasiti.

Hall je nakon smrti dva ključna protagonista nekoliko puta išao u Amazon da istražuje, a jednom je čak mogao i da izgubi život.

Potreba za saradnjom

Šta se dalje desilo? Hall je imao 64 godine kada je posljednji put otputovao u region i polako je počeo da vjeruje da nikada neće saznati epilog cijele priče.

Ipak, on nije želio da napravi istu grešku kao Moricz, pa je 17. januara 2005. godine obavijestio ekvadorske vlasti o lokaciji pećine koja odgovara Jaramillovom opisu, u nadi da će ekspedicija nešto pronaći.

Za sve koji su zainteresovani, koordinate lokacije su 77° 47′ 34“ zapadno i 1° 56′ 00“ južno. Svoju radoznalost u potpunosti možete zadovoljiti upotrebom GoogleEarth-a. Međutim, znati gdje se nešto nalazi nije isto što i naći to nešto.

Hall smatra da će proći decenije dok ljudi ne uspiju da pronađu ovo mjesto. On navodi da je ekspedicija 1976. godine uspjela samo zato što je na vlasti bio vojni režim:

“Demokratska birokratija će spriječiti ekspediciju i prije nego što se približe rijeci.”

Potreban je osećaj za saradnju i otvorenost. Previše ljudi je pokušalo da iskoristi biblioteku kao dokaz za svoje teorije, bilo da one uključuju vanzemaljce, Mađare koji osvajaju svijet ili ‘Hodnik zapisa’ Edgara Caycea.

Vjerovatno su zato ekspedicije osuđene na propast. Moguće je da se svi odgovori vezani za biblioteku nalaze u samoj biblioteci. Zato se i zove biblioteka.

Izvor: arheo-amateri.rs