Ko je bio najbolji jugoslovenski fudbaler?

December 10, 2017 Internet, Zanimljivosti

Fudbal sam počeo da pratim prije oko 40 godina. Vječita tema, ko je bio najbolji jugoslovenaski fudbaler?

Odrastao sam među navijačima Crvene Zvezde i Partizana i obično i jedni i drugi favorizovali bi svoje. Ipak ako bi se izbor odnosio na period do današnjeg dana Luka Modrić je bez konkurencije.

Ipak besmisleno je koristiti naziv jugoslovenski, kada Jugoslavije nema. Zato ću se baviti samo onima čija je karijera trajala ili počela u vrijeme Jugoslavije.

Partizanovci su govorili o Stjepanu Bobeku, Zvezdaši o Rajku Mitiću, Hajdukovci o Bernardu Vukasu. Svi su bili veliki majstori ali njihove karijere su prošle bez internacionalnog trofeja. Sam fudbal je vremenom i napredovao i dolazili su mlađi.

Opet Zvezdaši se hvataju za Šekija (Dragoslava Šekularca), Partizanovci za Plavu Čigru (Miloša Milutinovića). Opet veliki majstori ali jednog je poremetila nedisciplina, drugog zdravstveni problemi, opet bez internacionalnih trofeja i opet vrijeme donosi novi kvalitet.

Pojavljuju se veliki igrači: Sarajevo će pamtiti i Ivicu Osima i Asima Ferhatovića. Mostar svoj čuveni tandem BMV (Bajević, Marić, Vladić), Novi Sad, Tozu Veselinovića, Zagreb Rudija Belina. U Beogradu su navijači Partizana govorili o generaciji Beba (generacija koja je bila finalista Kupa Šampiona), a Zvezdaši o svom Džaji.

Dragan Džajić je bio zaista nešto novo. Moderno lijevo krilo, treća Zvezdina Zvezda, igrač koji je ostavio ozbiljan trag igrajući za reprezentaciju. Postavio je rekord u broju nastupa za reprezentaciju i taj rekord je srušen tek poslije više od dvadeset godina.

Zvezdaši su ga obožavali, svi protivnici su ga poštovali, u svoje vrijeme sigurno igrač broj jedan.

Za njegovu karijeru dva faktora su bila velike kočnice. Prvo kad je imao ponudu madridskog Reala Fudbalski Savez ga nije pustio da ode u inostranstvo. Drugo u vrijeme kada je bio na vrhuncu igračke snage, u sezoni 1970/71 u četvrtfinalu Kupa Evropskih Šampiona isključen je u utakmici protiv ekipe Carl Zeiss Jene i nije imao pravo nastupa u polufinalu. U gužvi koja je nastala među igračima dva tima sasvim drugi igrač Zvezde je napravio prekršaj, međutim sudijskom greškom crveni karton je dobio Džajić. On je stoički podnio tu pogrešnu odluku, ali u polufinalu, u Beogradu Zvezda je pregazila atinski Panatinaikos (4:1). Nažalost u Atini bilo je 3:0 za domaće. Vječite dileme: Šta bi bilo da je Džaja igrao? Da li bi Crvena Zvezda već tada postala prvak Evrope?

Nažalost popravnog nije bilo, Džajić nije imao baš bogatu internacionalnu karijeru, neke nove zvijezde izbile su u prvi plan. Godine koje su došle donele su mnogo kvaliteta.

U Hajduku su najprije Buljan i Šurjak, kasnije Zlatko Vujović bili zaista veliki. Sarajevo i Željo će pamtiti Rada Papricu, Seada, pa Safeta Sušića, Predraga Pašića, Edina Bahtića, Mirsada Baljića, Mostar je imao najprije Blaža Sliškovića (kasnije prešao u Hajduk), Semira Tucea, Seada Kajtaza, Predraga Jurića. U Zagrebu su dominirali Velimir Zajec, Zlatko Kranjčar, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić (kasnije prešao u Hajduk). U Zvezdi su bili Pižon i Dule Savić. Partizan je imao Bjekovića i Vukotića, kasnije Mancea. U velikom medijskom fokusu bili su oni koji su prelazili iz jednog kluba u drugi, prije svih Milko Đurovski i Bora Cvetković.

Sredinom osamdesetih pojuvljuju se Fadilj Vokri, Srećko Katanec, Dragan Stojković Piksi, Darko Pančev, Dejan Savićević, Aljoša Asanović, Nenad Gračan …

Ipak krajem osamdesetih dolazi jedna nova generacija koja na sebe skreće pažnju osvajanjem juniorskog svjetskog prvenstva u Čileu 1987. godine.

Najbolji strijelac prvenstva bio je Zvonimir Boban. Najbolji igrač Robert Prosinečki. Pored njih istakli su se Davor Šuker, Predrag Mijatović, Robert Jarni, Branko Brnović, Gordan Petrić. U toj reprezentaciji nisu igrali, ali su kasnije eksplodirali, Siniša Mihailović, Slaviša Jokanović, Vladimir Jugović, Džoni Novak, Alen Bokšić. Nikad toliko asova iz iste generacije. Njima uz rame već tada veliki asovi Piksi i Savićević.

Nažalost, raspad Jugoslavije spriječio je da takva jedna reprezentacija nadmaši sve prethodne generacije. Ipak 1998. Hrvatska reprezentacija u kojoj su nosioci bili Boban, Šuker, Jarni, Bokšić, Prosinečki napravila je istorijski uspjeh na svjetskom prvenstvu u Francuskoj (osvojeno treće mjesto).

Reprezentacija tadašnje zajednice Srbije i Crne Gore nije se proslavila na tom prvenstvu, ali je već naredne u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo eliminisala istorijsku hrvatsku ekipu.

Skoro svi navedeni igrači imali su velike internacionalne karijere.

Pitanje glasi ko je bio najbolji?

Moj izbor su petorica: Dejan Savićević, Predrag Mijatović, Zvonimir Boban, Davor Šuker i Alen Bokšić.

Ko je od njih na prvom mjestu?

Status glavnog igrača u svom klubu imali su Savićević, Mijatović i kasnije Boban. Naravno misli se na klubove u kojima su rezultati najveći.

Savićević i Mijatović su Milanu i Realu donijeli evropske titule u finalnim utakmicama bili su strijelci, a tokom sezone glavni igrači.

Obojica su dobili srebrne lopte, i obojici je zamalo izmakla zlatna lopta.

Ko od njih dvojice?

Dejan Savićević je 1991. sa Zvezdom postao prvak Evrope i na neobjašnjiv način nije dobio zlatnu loptu. Ona je dodijeljena francuzu Papenu koji je igrao za Olimpik (koga je Zvezda pobijedila u finalu). Dvije godine kasnije, Savićević je u Milanu dokazao da je bolji i velikom treneru Kapelu pokazao da mora imati prednost u odnosu na Papena (Kapelo je na početku forsirao Papena). Kasnije, 1994. godine Dejo je ponovo briljirao, sa Milanom se popeo na vrh Evrope, a u finalu je bio i strijelac i najbolji igrač utakmice. Ipak te godine je bilo svjetsko prvenstvo u fubalu i Brazil je postao prvak. Zlatnu loptu je dobio Romario (igrač Barcelone, koju je Milan pobijedio u finalu).

Savićevićevoj državi nije bio dozvoljen nastup na prvenstvu i on nije mogao ni da potvrdi ono što je dokazao u klubskom fudbalu.