Kazna za kukavice: U slučaju izdaje legionari su morali da izvlače kamenčiće koji su odlučivali njihovu sudbinu
Najpoznatiji primjer decimacije se dogodio nakon Spartakovog ustanka, kada je veliki broj rimskih vojnika pobjegao sa bojnog polja.
Svanulo je u jednom od logora koji su rimske legije podigle duž rijeke Majne u Germaniji. Ispod olujnih oblaka okupljeni su dezerteri iz bitke koja je vođena protiv varvarskih plemena sa granica Carstva. Među njima se nalazio i Rutilio, legionar koji se molio bogovima da mu vode ruku u trenutku kada mu centurion bude pružio vreću sa šarenim kamenjem. Kiša je počela da pada, i to baš u trenutku kada je komandir izašao iz šatora i spremao se da posmatra jednu od najgorih smrtnih kazni na koju je rimski vojnik mogao da bude osuđen.
Jedan od deset
Red i disciplina su oduvijek bili jedan od glavnih stubova rimskih legija. A mnogi danas smatraju da je slijepa poslušnost njihovih vojnika predstavljala razliku koja im je garantovala uspjeh. Međutim, nekada se dešavalo da čast legionara bude dovedena u pitanje. Stoga je osmišljen način da se kazne svi oni koji su se usudili da dezertiraju i napuste svoje drugove na bojnom polju ili oni koji su se usudili da dovedu u pitanje neređenje koje im je izdato i zvala se – decimacija ili prevedeno na naš jezik “desetkovanje”.
Ona nije bila uobičajena kazna poput javnog bičevanja u slučajevima kada bi neki od stražara zaspao, a bila je gora i od missio ignominiosa-a koji je podrazumijevao gubitak penzije nakon 20 godina službe u vojsci. Bila je surova i njen primarni cilj je bio da zastraši sve one koji i pomišljaju da izdaju Rim.
A izgledala je ovako – nakon što se oforme kohorte, između grupe od deset dezertera je bacana vreća puna bijelog i crnog kamenja. Žrijebom je odlučivano kog čovjeka iz grupe ostatak mora da pretuče ili kamenuje na smrt, dok su oni sretniji kažnjavani tako što bi dobijali lošu hranu i tako što su morali da spavaju izvan palisade. Ukoliko neko iz grupe nije želio da izvrši naređenje, ubijan je na licu mjesta.
Prvi tragovi o upotrebi ovakvog vida kažnjavanja se nalaze u izvorima koji izvještavaju o Samnatskim ratovima iz 294. godine p.n.e. iako je do danas najpoznatiji primjer ove okrutne prakse događaj iz 73. godine p.n.e. – kada je Marko Licinije Kras naredio da se na ovaj način kazne svi vojnici koji su pobjegli sa bojnog polja tokom Spartakovog ustanka.
Rimski ponos
Paradoks je da su ove vrste ekstremnih mjera izazivale animozitet vojnika prema njihovim komandantima, što je na kraju imalo više štete nego koristi. Krivica je uvijek prebacivana na trupe, dok su se generali u većini slučajeva izvlačili za svoje pogrešne taktike. Stoga ne čudi da je prestala da se upotrebljava već u Galbino vrijeme tj. oko 68. godine n.e..
I šta se na kraju dogodilo sa protagonistom priče sa početka? Кada je na njega došao red da izvuče kamenčić koji će odlučiti o njegovoj sudbini, Rutilio je pogledao u nebo i još jednom promrmljao molitvu bogovima. Zatim je rukom posegnuo u torbu i izvukao kamen – bijele boje. Sa usana mu se oteo uzdah olakšanja. Uspio je. To nije mogao da kaže i vojnik koji je stajao s njegove lijeve strane jer je izvukao crni kamen koji je zapečatio je njegovu sudbinu.
Izvor: nationalgeographic.rs
