Kako se nekada putovalo: “Ćirom” od Sarajeva do Dubrovnika (FOTO)
Približavajući se Dubrovniku Ćiro je prolazio kroz mjesta Brgat i Ivanjica odakle se pružao veličanstven pogled na Lokrum i na pučinu plavog Jadranskog mora …
Za Dubrovnik se moglo ići autobusom na tri putna pravca, preko Tjentišta, Ljubinja i Neuma, ali je najfamoznije putovanje bilo vozom.
Voz je polazio sa željezničke stanice kod stanične Pošte. Voz je bio uskotračni (76 cm pruga) i vukla ga je parna lokomativa zvana popularno Ćiro. Bila su dva voza (vlaka) za Dubrovnik jedan ujutro oko 8 h i drugi noćni oko 10 sati navečer.
Polazna željeznička stanica Sarajevo (danas gradska autobuska stanica)
Ova priča govori o godinama početkom šezdesetih i voz je izgledao dosta skromno. Iako je bilo mnogo skromnosti u vozu su postojale čak tri klase; Prva klasa sa kupeima sa plišanim sjedištima, Druga klasa sa kupeima u skaju i Treća klasa bez kupea tj.svi su putnici bili zajedno u istom vagonu.
Prije polaska išao je jedan uniformisani željezničar sa metalnim štapom, sa kojim je udarao u svaki točak kompozicije i osluškivao eho, sa ”uhom” poput nekog vrhunskog muzičkog genija. U toj rezonanciji, taj radnik je prepoznavao da li ima u točku neka naprslina.
Kada je to uradjeno i kada bi Ćiro ”pustio” par puta onaj oblak pare na stanici da podesi pritisak,onda bi na glavni peron izašao onaj otpravnik vozova u plavoj uniformi i sa crvenom kapom na glavi.
On bi pisnuo snažno u pištaljku i mahnuo ”komandnom” palicom, a voz bi krenuo prema jugu, tj prema Dubrovniku.
Kada bi voz prošao Jablanicu, onda bi sišao u kanjon nedirnute rijeke Neretve a pruga je bila na dnu današnjih jezera Grabovica i Salakovac u jednom nestvarnom prirodnom ambijentu, sa kristalno čistom zelenom rijekom i visokim liticama. To je bilo uživanje za oči.
Poslije Mostara voz je produžavao do Gabele i tu se jedan krak odvajao za Dubrovnik, a drugi za Metković. Pruga je dalje nastavljala kroz Popovo polje. Približavajući se Dubrovniku Ćiro je stizao u mjesta Brgat i Ivanjica. Sa toga mjesta se pružao veličanstven pogled na Lokrum i na pučinu plavog Jadranskog mora, a pruga se dijelila prema Dubrovniku i prema Zelenici!
Ivanjica je bilo neobično mjesto jer bi se u hercegovačkom kamenjaru odjednom pojavio, pred očima putnika, grad se američkog Divljeg zapada, nešto poput kaubojskih gradova u Teksasu. Tu je sve bilo k’o na filmu saluni, zatvori, korali, šerifova kancelarija i ti si se u čudu ”pitao otkud odjednom ja u Teksasu?”.Radilo se o filmskom kaubojskom gradu,koji je je za potrebe snimanja italijanskih špageti western filmova bio tu podignut. Mi smo u kinu gledali kauboje misleći da se to dešava u Teksasu, a nismo nikada ni pomislili da se to dešava u hercegovačkom kamenjaru.
Silazak sa Ivanjice u Gruž (dubrovačku luku) bio je jedan novi spektakl. Sa druge, kopnene strane, brda Srđ, voz se naglo spuštao, a ti si osjećao miris mora i čempresa. Voz bi sišao polako u Dubrovačku rijeku, a onda bi ”smotao” i polaku ušao u željezničku stanicu Gruž, a ti stigao u grad koji si mnogo volio.
Stanica u Dubrovniku, luka Gruž
Onda je jednog dana ćirina pruga potonula, tj ostala na dnu novo-dignutih jezera, gore visoko je podignuta pruga normalnog kolosjeka Sarajevo-Ploče (koja se uglavnom više ne koristi), a u Dubrovnik se više ne može putovati vozom ili vlakom, ostalo je samo sjećanje i fotografije (dijelom prikazane u ovom tekstu) na neko vrijeme kada se išlo u Dubrovnik brzinom od 40 km na sat, a opet ti je bilo lijepo putovati!
Izvor: mirzahasanefendic.com
){kind=link}