Kako majmuna nagovoriti da se vrati u zoološki vrt? Teško …

Čimpanze su vrlo društvene životinje koje žive u velikim zajednicama, a koje mogu brojati i više desetaka članova. Uz to imaju vrlo složene društvene odnose.

Danas ćemo ispričati priču o Samiju najpoznatijem majmunu beogradskog Zoološkog vrta. Ova priča pruža uvid u neobične stvari koje se događaju u zoološkim vrtovima, ali je ujedno i tužan podsjetnik na vrijeme u kojem životinje na ovim mjestima izlaganja nisu imale adekvatne uslove za iole normalan život.

Samijev prvi bijeg

Sami je postao poznat po svojim pokušajima bijega iz malog kaveza u kojem je bio zatočen u beogradskom Zoološkom vrtu. Rođen je u zatočeništvu, a čini se da je iz nekog njemačkog zoološkog vrta preko onog osječkog došao u Beograd u januaru 1988. godine. U tom je trenutku imao, navodno, 12 godina.

Po dolasku je bio smješten u mali kavez, i uz to je bio potpuno sam. Vrlo brzo se odlučio na svoj prvi bijeg, a ko bi mu zamjerio. Desilo se to 21. februara 1988. godine u večernjim satima kada je  uspio izaći iz kaveza i prošetati se središtem Beograda. Kažu da je prvo došao do kina Balkan gdje su prolaznici ostali u najmanju ruku šokirani. Policija je brzo locirala “bjegunca” i počela usmjeravati njegovo kretanje prema Kalemegdanu, a potom ga je stjerala u ugao na Studentskom trgu. Na mjesto događaja stigao je  legendarni direktor Zoološkog vrta Vuk Bojović. On se kasnije, u svojoj knjizi “Priče iz zoo vrta”, prisjetio tih događaja. Tako je Bojović te večeri mirno gledao televiziju kada je primio telefonski poziv iz kojega je saznao da se Sami šeće gradom. Kaže da se sjetio svih priča koje je čuo o bjekstvima ovih životinja iz zooloških vrtova, a koje su nekada završavale loše po ljude koji su vraćali bjegunce. Prije nego je krenuo po majmuna otišao je do frižidera i uzeo sa sobom omiljenu Samijevu hranu glavicu zelene salate i dva svježa jajeta i krenuo prema svom autu. Uslijedila je mahnita vožnja do središta grada jer je Bojović kao veliki ljubitelj životinja, bio zabrinut da će policija ubiti Samija. Samija je središtem grada pratila policija s puškama, dok se uokolo skupljala znatiželjna publika. Vuk Bojović piše da se dovezao do mjesta gdje je bio Sami i otvorio vrata automobila i pozvao ga po imenu. Sami je reagovao sa zadovoljstvom na njegov glas, što je Bojović kasnije objasnio njegovim umorom i pothlađenošću. Nakon toga Bojović mu je prišao i uhvatio ga za ruku i pitao ga: “Šta si to učinio Sami? Kakav je to način?” Nakon toga mu je otvorio vrata automobila te su krenuli praćeni policijom prema Zoološkom vrtu. Bojović se na povratku nije zaustavljao na crvena svjetla na semaforima jer je znao da čimpanze vole vožnju automobilima, ali ne i zaustavljanja. Nasreću sve je prošlo bez incidenta i Sami je vraćen u svoj kavez, a zatim ga je Bojović počastio hranom koju je imao u džepu. Čimpanze mogu biti vrlo opasne zbog svoje izuzetne snage, pa je Bojović ovim činom uveliko rizikovao svoj život. Policija se kasnije hvalila da bi Samija lagano vratila u Zoološki vrt držeći ga za ruke. Bio je to očit pokazatelj da ljudi potcjenjuju snagu i narav ovih životinja, i da je policija pokušala to učiniti ova priča zasigurno ne bi dobro završila.

Novi bijeg

No već dva dana kasnije 23. februara 1988. samo sada u jutarnjim satima Sami je odlučio ponovno napustiti zoološki vrt. Prilikom bijega Sami je zavirio u prostor namijenjen radnicima zoološkog vrta, a kada su ga oni uočili, počeli su iskakati kroz prozore van. Samiju je to očito bilo neobično, pa je odlučio napustiti prostoriju, nakon čega je naletio na sve one koji su od njega ranije pobjegli. Vjerovatno je scena bila komična kada su se radnici počeli kroz prozore vraćati na mjesto na kojem su prije toga bili. Sami je bio i dalje zbunjen i zaputio se prema centru grada. Tokom kretanja kroz grad zadobio je veliku pažnju građana. Radnici zoološkog vrta su  organizovali lov na Samija te su s mrežama krenuli usmjeravati njegovo kretanje prema dvorištu u Ulici cara Dušana 33 gdje se prvo Sami popeo na jednu voćku, a zatim je očito pomislio da bi bilo pametnije da bude još na višoj poziciji, pa se uzverao na krov garaže.

Podrška Beograđana “bjeguncu”

Beograđani su vjerovatno i sami bili svjesni loših uslova u kojima je ova životinja živjela te su mu počeli davati moralnu podršku skandiranjem, pa i na brzinu sklepanim transparentima, koji su glasili: “Ne daj, se Sami! … Sami mi smo s Tobom! … Sami ne silazi!” itd. Opet je na mjesto događaja stigao Vuk Bojović, ali ovaj put nagovaranja nisu pomagala. Čimpanze su ipak prepametne da bi ih se dva puta ‘preveslalo’ na isti način. Ovaj puta je donesena odluka da se čimpanza uspava, ali kako u Beogradu tada nije bilo puške za uspavljivanje čekalo se da ona bude dostavljena iz Osijeka. Sami je nakon uspavljivanja vraćen u beogradski Zoološki vrt, a oporavio se već kroz nekoliko dana.

Treći bijeg

Treći Samijev bijeg uglavnom je nepoznat javnosti jer je onemogućen još u zoološkom vrtu. Ovaj pokušaj bijega se dogodio kad je jedan od timaritelja nakon čišćenja Samijeve nastambe ostavio u blizini ključeve njegova kaveza, misleći da ih ovaj neće moći dokučiti, a kamoli upotrijebiti. No, Sami je uspio i dohvatiti ključeve i otključati svoj kavez. Beogradski je zoološki vrt u međuvremenu nabavio pušku za uspavljivanje, pa kako je Sami počeo skakati po drugim kavezima i nije pokazivao namjeru da se vrati u svoju nastambu radnici su ga uspavali, a on se kasnije probudio na mjestu s kojega je pobjegao.

Nakon toga Sami je živio  još samo četiri godine, a umro je 1992. U trenutku smrti imao je 16 godina, što je prerani odlazak za pripadnike ove vrste jer ove životinje mogu živjeti i preko trideset godina.

Beograđani su ga nazivali raznim imenima pa je tako prozvan “disidentom, čudakom, idolom”, ali sve to, čini se, Samiju nije poboljšalo kvalitetu života. Pitali smo upravu Zoološkog vrta u Beogradu da li je Sami tokom života dobio prikladniju nastambu i društvo, ali odgovor nismo dobili. Ukoliko je Sami zaista nastavio živjeti u ovakvim uslovima do svoje smrti možemo samo zamisliti kako je otužno izgledala njegova svakodnevnica.

Nakon smrti je pokopan u blizini današnje nastambe za majmune, a tu mu je kasnije podignut i spomenik, koji slavi ovog najpoznatijeg stanovnika beogradskog Zoološkog vrta, no ujedno je i tužan podsjetnik na život ovih životinja u zatočeništvu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr