Kako je Pavelić prodao Dalmaciju Italijanima

Godina je bila 1941. i sredinom maja ustaški poglavnik Ante Pavelić je otputovao u Rim kako bi s Benitom Mussolinijem dogovorio neke sitnice koje se tiču novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. A te sitnice su se ticale nekih “manjih” dijelova teritorije te “manjeg” broja stanovnika. Ubrzo su se dvojica patriota dogovorila i potpisani su Rimski ugovori.

Dana 18. maja 1941. godine, tačno u 12:30 je Pavelić potpisao ugovore kojim se praktički čitava Dalmacija te neki drugi dijelovi primorja daju Italiji. Tim ugovorom je pod italijanskom upravom završilo oko 400.000 Hrvata. A bio je to tek prvi od niza ugovora kojima će NDH praviti sve veće i veće ustupke italijanskim “saveznicima”. Drugim rimskim ugovorom uspostavljena je Druga zona, demilitarizovana, u kojoj NDH nije smjela imati bilo kakve vojne objekte niti graditi ratnu mornaricu, a kontrolu su preuzeli Italijani. Poslano je oko 200.000 vojnika, a s njima su došli i italijanski policajci i civilni službenici kako bi držali pod kontrolom sve što se u toj zoni događa. Ogroman trošak alternativne državne uprave nije snosila Italija kako bi se očekivalo od, de facto, okupacione vojne sile, već je Pavelić izdvajao iz državnog budžeta nezamislive svote novca kako bi Italijani bili novčano podmireni. U trećoj zoni italijanskog uticaja, najudaljenijoj od mora, NDH je imala potpunu samostalnost, ali samo na papiru.

Čak i prije potpisivanja tih ugovora nacistički ambasador u Zagrebu Siegfried Kasche poslao je opširni izvještaj 3. maja 1941. “Neprekidno se čuju žalbe na držanje italijanskih trupa. One još i sada uveliko plijene grupno i pojedinačno; plijene namirnice koje pristižu i nastupaju osorno i često silovito. Mnogi italijanski komandanti proglašavaju izrazito hrvatske krajeve za italijanski osvojeni teritorij. Češće dolazi do nanošenja uvreda hrvatskoj zastavi”, stoji između ostaloga u njegovom izvještaju nadređenima u Berlinu, a prenosi Bogdan Krizman u svojoj knjizi “NDH između Hitlera i Mussolinija”.

Tek nekoliko dana nakon potpisivanja tih ugovora Pavelić je morao stati pred hrvatski narod i opravdati teritorijalne i druge ustupke italijanskoj strani. Kako Krizman prenosi iz tadašnjih materijala, objava Rimskih ugovora djelovala je porazno na narod. Pojavila se prava mržnja prema novim hegemonima te razočarenje njemačkim posmatranjem sa strane. “Kuda god čovjek dođe, čuje prijetnje na račun Italijana”, napisao je u telegramu nadređenima general Edmund Glaise von Horstenau.

U tako nemirnoj atmosferi je Pavelić stao pred okupljeno mnoštvo i dugim govorom branio svoju odluku. Između ostaloga, rekao je “Braćo! Mi smo u tome doprinijeli i koju žrtvu. Nu narod, koji nije kadar podnijeti žrtve, nije kadar niti živjeti”. Kad se malo sagleda uticaj Rimskih ugovora, nevjerojatno je da je Pavelić rekao “koju žrtvu”, kao da je predaja ogromnog teritorija i plaćanje stotina hiljada tuđih vojnika tek sitnica.

Teško se je dotaći svih zvjerstava okupatorskih vojnika. Dovoljno je podsjetiti da je osnovan koncentracioni logor na Molatu gdje je ubijeno 500 ljudi, a zabranjeni su i svi hrvatski simboli. Zatvarane su škole, zabranjen je jezik, a i sportska društva su raspuštana. Npr. Hajduk je bio prisiljen nastupati u italijanskoj ligi, ali vodstvo kluba je to odbilo.

Nakon italijanske kapitulacije 1943. godine Pavelić se malo uzoholio i jednostrano potpisao raskid svih ugovora. Koliko ozbiljno su ga shvatili Italijani svjedoči činjenica da ni nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu odustali od pretenzija na dalmatinsku obalu Jadrana. Kako je to u svom radu napisao dr. sc. Vladimir-Đuro Degen, profesor emeritus Pravnog fakulteta riječkog univerziteta: “U Mirovnom ugovoru potpisanom u Parizu 10. februara 1947., članovima 27. i 33. Italija je priznala i obavezala se da će poštivati suverenost i nezavisnost Albanije i Etiopije. Članom 35. priznala je zakonitost svih mjera etiopske vlade poduzetih u poništenju italijanskih mjera u toj zemlji nakon 3. oktobra 1935. Član 31. još je direktniji jer je njime ona priznala da su svi sporazumi i aranžmani između Italije i vlasti ustanovljenih u Albaniji, između 7. aprila 1939. i 3. septembra 1943., ništavni i nepostojeći. Sličnih odredbi u tome Mirovnom ugovoru uopšte nema u pogledu Nezavisne Države Hrvatske.”

Izvor: express.24sata.hr