Kako bi spriječili Ruse i dalaj lamu da se udruže, Britanci su pokrenuli invaziju na Tibet: Kako je okončan ovaj sukob?

Početkom 20. vijeka, Britanci su izvršili invaziju na Tibet kako bi spriječili 13. dalaj lamu da se udruži sa Rusima i na taj način ugrozi njihovu koloniju Indiju i trgovačke puteve ka Kini.

Rusija širi svoj uticaj i prijetnje Britanaca

Kada je lord George Curzon, 1899. godine došao u Indiju da preuzme dužnost vicekralja, prvo što je morao da uradi jeste da se izbori sa rastućim ruskim ekspanzionizmom. Naime, Rusija je upravo tada anektirala regione Merv i Pamir na granici Afganistana sa Persijom i Indijom.

Ruski uticaj je polako prodirao i do Tibeta, i to zahvaljujući budističkom monahu i agentu ruskog cara, koji je uspio da zadobije povjerenje 13. dalaj lame Tubten Gjatsoa i uspostavi dobre diplomatske odnose. Britanci po ovom pitanju u prvom trenutku nisu mogli ništa da urade, jer su vodili rat protiv Bura u Južnoj Africi sve do 1902. godine. Međutim, japanskom objavom rata Rusiji, iskoristili su povoljan trenutak i lord Curzon šalje pismo dalaj lami sa zahtjevom da prekine diplomatske odnose sa Rusima. 

Uprkos prijetnjama britanskog lorda, Tubten prezrivo odbija da se pokori. Vicekralj je zatim poslao ambasadora da se sastane sa božanskim tibetanskim kraljem, ali je on zaustavljen na granici i poslat nazad u Indiju.

Napad na Tibet

Pošto su pregovori propali, 1903. godine je organizovana ekspedicija pod vodstvom generala Jamesa McDonalda i pukovnika Francisa Younghusbanda. Cilj je bila invazija na kraljevstvo i prisiljavanje dalaj lame da svoju vlast stavi pod britansku upravu.

Poslije nekoliko graničnih okršaja, Britanci su zašli na teritorije Tibeta u decembru 1903. godine. Sa samo 3.000 vojnika i pratnjom od 6.000 ljudi, činilo se da je ova grupa nedovoljna za zauzimanje jednog ogromnog regiona, ali ubrzo je njihovo moderno oružje počelo da pravi razliku.

Međutim, prije ispaljenog metka, prvi neprijatelj sa kojim su okupatori morali da se suoče na tibetanskoj zemlji su bili surovi uslovi, marš na temperaturama ispod nule i na zemljanim putevima prekrivenim slojem leda i snijega, koji je vijugao između planina je predstavljao ozbiljan problem. Kombinacija hladnoće i nedostatka kiseonika pokazala se previše za McDonalda i on je insistirao na tome da se vrate i sačekaju proljeće, ali kako njegovo mišljenje nije dijelio Younghusband – marš je nastavljen.

Put u srce kraljevstva

Nakon najgoreg dijela puta, Britanci su se u prvi okršaj sa Tibetancima upustili 31. marta 1904. godine na prolazu Guru. Domet i vatrena moć britanskiog naoružanja je bila toliko silovita u odnosu na zastarjele muškete koje su korsitili lokalni stanovnici, da je grupa od 3.000 ljudi brzo potučena.

Ostavljajući iza sebe oko 1.000 mrtvih na snijegom prekrivenom putu, Tibetanci su se povukli prema glavnom gradu Lasi. Napredovanje se nastavilo tokom aprila mjeseca.

U junu su Britanci stigli do tvrđave Gjance, posljednje prepreke koju su morali da savladaju prije nego što uđu u prijestonicu Tibeta. Izgrađen na vrhu strmog stjenovitog brda, u ovaj zamak iz 14. vijeka je bio smješten garnizon od nekoliko stotina Tibetanaca opremljenih sa nekoliko željeznih topova.

Nasuprot njih, neprijatelji su iskoristili najsavremeniju artiljeriju, čije granate su za svega par dana probile zidove. Ovom pobjedom put za Lasu je bio rasčišćen, a Britanci su ušli u prijestonicu 3. avgusta – samo da bi otkrili da je dalaj lama pobjegao u Mongoliju. Proćiće šest godina dok se opet ne vrati na Tibet.

U nedostatku najvišeg autoriteta, Younghusband je ratifikovao konvenciju koja je kraljevstvo stavila pod britanski uticaj. Pored zabrane kazne od sedam miliona rupija, Tibetanci su ukinuli i sve poreze na britanske proizvode ali su se obavezali i da neće uspostavljati diplomatske odnose sa drugim stranim silama. Da bi se osiguralo poštovanje sporazuma, jedan britanski garnizon je stavljen na dužnost u zamak Gjance.

Izvor: nationalgeographic.rs