Podijelilo ju je preko sto hiljada ljudi, komentarisalo dvostruko više, a o tome su izvjestile i mnoge strane medijske platforme. Genijalnost ovog događaja je još jedanput, pokazala da je Roger Moore zaista tajni agent 007.
“1983.g. bilo mi je sedam godina. To je bilo vrijeme kada na aerodromima čekaonice za buissines klasu i onu običnu, ekonomsku, još uvijek nisu bile strogo odvojene. S djedom sam bio u zračnoj luci u Nici i vidio Rogera Moorea kako sjedi i čita novine. Djedu sam rekao da sam upravo vidio Jamesa Bonda i pitao ga smijem li otići do njega kako bih dobio autogram. Moja djed nije imao pojma ko je James Bond, niti Roger Moore, tako da smo krenuli, a on me je postavio ispred Moorea i rekao mu: “Moj unuk kaže da ste poznati. Možete li mu se potpisati na kartu? “
Šarmantno kao što bi se to od njega moglo očekivati, Roger je pitao za moje ime i potpisao se na poleđinu moje avionske karte. Uz potpis napisao je i mnogo lijepih želja. Bio sam u ekstazi. Ispunio mi se dječački san i dobio sam autogram Jamesa Bonda. Međutim, kada smo se vratili na svoja mjesta pogledao sam taj potpis i ništa mi nije bilo jasno. Teško je bilo to dešifrovati, ali sigurno nije pisalo ‘James Bond’. Moj djed je bacio pogled na to i rekao da tu piše: ‘Roger Moore’. Nisam imao apsolutno pojma ko je to i moje srce se slomilo na pola. Rekao sam djedu da se Bond pogrešno potpisao, da je napisao neko krivo ime, a djed je držeći potpisanu kartu u ruci ponovno otišao do njega.
“Moj unuk kaže da ste se potpisali s pogrešnim imenom”, rekao mu je te nastavio,”Kaže da je Vaše ime James Bond.”
Na licu Rogera Moorea pojavio se širok osmijeh. Pozvao me da dođem do njega i posjeo me na svoje krilo. Pogledao je prvo lijevo, zatim desno, te kada se uvjerio da nas niko ne prisluškuje podignuo je jednu obrvu i tihim glasom šapnuo mi da se mora potpisivati kao Roger Moore jer bi inače njegov protivnik ‘Blofeld’ mogao saznati da je ovdje.
Zamolio me da nikome ne kažem da sam upravo vidio Jamesa Bonda i zahvalio mi se što ću čuvati njegovu tajnu.
Nakon toga vratio sam se do naših sjedala, osjećajući pri tome nevjerovatno uzbuđenje. Djed me pitao je li se sada potpisao kako treba, kao: “James Bond”, a ja sam mu rekao da nije.
“To nije bio on!”, rekao sam odlučno i dodao: “Pogriješio sam!
Sada sam, naime, radio s Jamesom Bondom.
Mnogo, mnogo godina kasnije, bio sam zaposlen kao scenarista na snimanju koje je uključivalo UNICEF, a za koji je Roger Moore tada radio kao ambasador. Dok su snimatelji postavljali kamere, pitao sam ga smijem li mu se obratiti te sam mu nakon njegova dopuštenja prepričao onaj događaj iz zračne luke u Nici kada smo se upoznali.
Bio je sretan što je to čuo, nasmijao se, i rekao: “Pa, ne sjećam se, ali drago mi je što ste upoznali Jamesa Bonda.”
To je bilo baš nekako lijepo.
A, onda je učinio nešto što je baš – sjajno!
Nakon snimanja prošao je pored mene u hodniku i krenuo prema svom automobilu, ali onda je zastao, pogledao lijevo pa desno, te kada se uvjerio da nas niko ne prisluškuje podignuo je jednu obrvu i tihim glasom šapnuo mi da se naravno sjeća našeg sastanka u Nici.
“Nisam ništa rekao, jer oni snimatelji …”, rekao je te tiho dodao,”bilo ko od njih bi mogao raditi za Blofelda.”
Bio sam podjednako oduševljen sada s 30 godina kao što sam to bio onda sa sedam.
Kakva je samo faca bio taj Roger Moore!”
Izvor: wall.hr
