Kad se fašisti blamiraju: Kako je Mussolini pokušao ispraviti čuveni Kosi toranj
Kosi toranj u Pisi jedna je od najprepoznatljivijih građevina na svijetu – svaki nadobudniji turist nužno će “okinuti” nadasve “originalnu” fotografiju na kojoj “gura” ovaj toranj te je podijeliti na društvenim mrežama.
U razdoblju romantizma, kad su sastavljani popisi srednjovjekovnih svjetskih čuda, na većini se – uz Taj Mahal, Kineski zid i Aju Sofiju – našlo i ovo zdanje, koje je zapravo zvonik katedrale u na trgu Piazza del Duomo u Pisi. Riječ je o trećoj najstarijoj građevini u gradu, nakon same katedrale i krstionice. Nalazi se pod UNESCO-vom zaštitom, a istorija mu je vrlo turbulentna, ispunjena mahom neuspješnim pokušajima njegovog ispravljanja.
Sve je počelo davne 1173. godine. Činjenicu da Pisa leži na močvarnom području – sam njen naziv dolazi od grčke riječi u značenju “močvarna zemlja” – graditelji iz dvanaestog vijeka odlučili su u potpunosti ignorisati, pa su toranj počeli dizati na na zemlji čiji je sastav uglavnom glina i fini pijesak. Temelji su se, naravno, vrlo brzo počeli kriviti pod teretom, a zahvaljujući njihovoj grešci svijet je dobio jednu od najpoznatijih turističkih atrakcija.
Identitet izvornog arhitekte Kosog tornja do danas nije poznat. Dugi niz godina, pripisivao se Bonannu Pisanu, umjetniku poznatom po lijevanju bronze. Naime, komad odljevka s njegovim imenom otkriven je u podnožju tornja, no postoji mogućnost da je potpis povezan s bronzanim vratima na pročelju katedrale, koja su uništena 1595. godine. Toranj, koji ima sedam spratova i visinu od pedeset pet metara, dovršen je tek u četrnaestom vijeku.
Zdanje s kojeg je Galileo Galilei svojevremeno iskušavao slobodni pad Mussolini je proglasio nacionalnom sramotom te je naredio da se toranj izravna. Po njegovoj direktivi, izbušeno je stotine rupa u temeljima, koje su potom ispunjene betonom. Na duceovu sramotu, postignut je kontraefekt: teret betona potisnuo je toranj dublje u zemlju, stvorivši još veći nagib.
Tokom Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su posumnjali da Nijemci koriste toranj kao osmatračnicu te su ga, za svaku sigurnost, planirali sravniti sa zemljom. Popularna anegdota govori da ga je od uništenja spasio američki narednik Leon Weckstein: očaran ljepotom arhiteture, navodno nije želio izdati naredbu paljbe!
Budući da se toranj u prosjeku naginjao milimetar godišnje, gradske vlasti su ga – između 1990. i 2001. godine – zatvorile za posjete. U tom periodu, ispravljen je za četrdeset pet centimetara te je ponovno otvoren za javnost. U projektu su sudjelovali ponajbolji svjetski inžinjeri, matematičari i istoričari.
Zanimljivo, toranj ima sedam zvona, koja predstavljaju note muzičke ljestvice, a njihova imena su Assunta, Crocifisso, San Ranieri, Terza, Pasquereccia, Vespruccio i Dal Pozzo. Premda veličanstvena, nisu se oglasila još od početka dvadesetog stoljeća. Razlog? Teška su između 300 i 3.628 kilograma, pa njihovo njihanje predstavlja opasnost za dodatno naginjanje tornja!
Piše: Lucija Kapural
