Kad mrtvac oživi na autopsiji: “Jedna stvar me je prestravila: Kako mogu da postojim kada sam mrtav?”

George Rodonaia, rođen je 1956. godine u Sovjetskom Savezu.

Bez roditelja je ostao sa samo sedam mjeseci, jer su stradali u komunističkim pogromima. Djetinjstvo je proveo kod staratelja u Gruziji, koji su mu pružili svu ljubav i uslove za obrazovanje, ali su i oni rano umrli, pa je dječak već od 12 godine bio primoran da se sam brine o sebi. Vrlo mlad upisao je medicinu na Univerzitetu u Moskvi, a zbog svojih stručnih sposobnosti dobio je poziv da studira na Univerzitetu Yale u Americi. Kako su se američka vlada, pa i sam državni sekretar Henry Kissinger u to vrijeme uključili u kampanju da mladić dobije izlaznu vizu, vlast nije mogla da takav zahtjev odbije, ali se pred odlazak u SAD tajna policija KGB-a, pobrinula da dođe do ‘nesretnog slučaja’ koji Rodonaia neće preživjeti!

O tom događaju on je ispričao: “Jednog dana pred moj planirani odlazak u Ameriku, KGB je pokušao da me ubije. Čekao sam taksi na trotoaru u Tbilisiju, kada sam vidio kola kako iskaču na pločnik, zaobilazeći drveće i jureći pravo na mene. Zatim sam osjetio udarac. Sve se desilo veoma brzo. Procjenjujem da sam letio najmanje deset metara i pao licem nadole, a onda su kola još prešla preko mene. Od tada mora da sam bio bez svijesti, jer se ne sjećam više ničega sa mjesta nesreće, niti šta se zatim tamo događalo.

Prva stvar za koju znam u vezi mog iskustva bliske smrti jeste da sam se našao u potpunoj tami. Nisam imao fizičkih bolova, ali sam još uvijek nekako bio svjestan svog postojanja. Sve je oko mene bilo tamno, crnje od crnila. Bio sam prestrašen. Nisam bio pripremljen za takvu situaciju. Bio sam prilično šokiran otkrićem da još uvijek postojim, ali ne znam gdje se nalazim. Jedna misao mi je prolazila kroz um i to me je jako brinulo. Kako mogu da postojim kada sam mrtav? Zašto sam u toj tami? Šta treba da radim? A onda sam se sjetio čuvene Decartesove izreke: ‘Mislim, dakle postojim’! Sada sam bio siguran da sam još uvijek živ, mada očigledno u sasvim drugoj dimenziji. Zašto to ne bih prihvatio? To je ono što mi je došlo u glavu.”

Uskoro se pojavila blistava, bijela svejtlost. George Rodonaia je doživio iskustvo bliske smrti, u velikoj mjeri tipično za stanje kliničke smrti, koje je kod njega, međutim, trajalo puna tri dana, jer su ljekari konstatovali smrt i tijelo je bilo smješteno u rashladni uređaj u mrtvačnici, da sačeka autopsiju.

Na pomisao kako može da odredi šta je dobro za njega, kada se nalazi u potpunom mraku, Rodonaia je ugledao svjetlo, čije je blještavilo u prvi mah bilo za njega gotovo bolno, ali je ubrzo počeo da se opušta i osjeća toplinu i prijatnost.

On nastavlja svoju priču: “Sljedeća stvar koja se dogodila bilo je da sam vidio sve te molekule kako lete okolo: atome, protone, neutrone, na prvi pogled potpuno haotično. Ali ono što mi je pričinilo veliku radost bilo je shvatanje da taj haos ipak ima sopstvenu simetriju, koja je bila lijepa i cjelovita. Vrijeme kakvo sam znao se zaustavilo. Prošlost, sadašnjost i budućnost bili su nekako spojeni u bezvremenskom jedinstvu.

Na toj tački sam doživio ono što se naziva životnom retrospektivom, koja je nalikovala holografskoj slici, ali ne da počinje mojim rođenjem i nastavlja se studiranjem, već se sve to pojavilo odjednom. To je bio moj život. Nisam iskusio nikakvo osjećanje krivice ili kajanja za stvari koje sam uradio.”

Rodonaia je odrastao u okruženju u kojem je ateizam bio nešto što se podrazumijevalo samo po sebi, pa i njegovi staratelji nisu bili naročito pobožni ljudi. Iskustvo je, međutim, uticalo da poslije ovog događaja položi još jedan doktorat, iz psihologije religije, i da se do kraja života, 2004. godine, posveti pastorskoj službi u Prvoj ujedinjenoj metodističkoj crkvi u Nederlandu u Texasu. O svom religioznom opredjeljenju i raširenom vjerovanju da je svjetlo koje se pojavljuje u toku iskustva bliskog smrti zapravo Bog, Rodonaia je izjavio: “Mnogi me često pitaju. Jedino što mogu da kažem jeste da sada vjerujem u Boga univerzuma. Za razliku od mnogih drugih, ja nikada Boga nisam zvao svjetlom, jer je Bog iznad naših moći shvatanja. Bog je, vjerujem, mnogo više nego svjetlo, On je sve što postoji, tako da ja ne vjerujem u Boga hrišćana, jevreja ili Indusa, ili u bilo koju religioznu predstavu o tome šta Bog jeste a šta nije. Sve je to isti Bog, i taj Bog mi je pokazao da je univerzum u kojem živimo lijepa i veličanstvena misterija koja nas povezuje zajedno i zauvijek.”

Kada je proglašen mrtvim 1976 godine, Rodonaia je bio oženjen i imao je dvoje djece koja još nisu bila u stanju da shvate da im je otac poginuo. U knjizi ‘Transformisan svjetlom’, autori doktor Melvin Morse i Paul Perry, navode kako je George po sopstvenoj tvrdnji, u vremenu dok je bio mrtav u svojoj bestjelesnoj formi posjetio porodicu, pa i komšije, i tom prilikom se desilo nešto što je čitavoj njegovoj priči dalo toliko potrebnu autentičnost: Za vrijeme dok je bio mrtav, George je mogao da ode i posjeti svoju porodicu. On je vidio svoju ožalošćenu ženu i njihovu djecu. Zatim je posjetio komšije. Oni su imali novorođenče od samo nekoliko dana. George kaže da su bili pogođeni time što se njemu desilo, ali i posebno uznemireni činjenicom da njihovo dijete ne prestaje da plače. Bez obzira šta su radili, ono je nastavljalo da plače. Kada bi dječak zaspao, bilo je to nakratko a zatim bi se probudio ponovo plačući. Odveli su ga ljekarima, ali oni nisu ništa ustanovili i poslali su ih kući u nadi da će se dijete smiriti.

Dok je bio u bestjelesnom stanju, George je otkrio nešto: “Ja sam mogao da razgovaram sa djetetom. To je bilo zadivljujuće. Sa roditeljima nisam mogao da komuniciram, ali sam mogao da govorim sa dječakom koji je upravo bio rođen! Pitao sam ga šta nije u redu. Nismo razmjenjivali riječi, to sam ga pitao telepatski. On mi je rekao da mu je ruka povrijeđena. I kada mi je to rekao, bio sam u stanju da vidim da mu je kost uvrnuta i slomljena.”

Dijete je imalo naprslinski lom, vjerovatno prouzrokovan uvrtanjem ruke tokom porođaja. Sada su George i dijete znali šta je posrijedi, ali nije bilo mogućnosti da se to saopšti roditeljima.

Konačno je doktor iz Moskve došao da obavi autopsiju na Georgeu. Kada mu je zasjekao stomak, George je otvorio oči. Ljekar ih je zatvorio, misleći da je u pitanju automatska reakcija. Kada se to dogodilo treći put, odskočio je uplašen. Onda ga je poslao u hiruršku salu i na reanimaciju.

George je pričao porodici o svojoj smrti, ali su mu malo vjerovali dok nije počeo da navodi detalje. Pored ostalog, da je razgovarao sa bebom i otkrio da ima povrijeđenu ruku. Roditelji su ponovo dijete odnijeli ljekaru i na rendgenu je utvrđeno da je Georgeova dijagnoza bila tačna!

Doktor Rodonaia je konačno 1989. godine uspio da se sa porodicom preseli u Ameriku gdje se posvetio proučavanju duhovnosti. Umro je od srčanog udara 12. oktobra 2004. godine na putu za Dallas, gdje je trebalo da snimi intervju za televizijsku mrežu o svom iskustvu bliske smrti.

Izvor: conopljanews.net