Jugoslavija pravila vrhunske vakcine, zašto njene bivše republike nisu u stanju?

Nekadašnji giganti iz Zagreba i Beograda su propali, a današnje institucije i kompanije odbijaju mogućnost rada na vakcini.

Razvoj vakcine protiv COVID-19 dočekan je sa olakšanjem – godina iz noćnih mora konačno će otići u prošlost, a planeta će nastaviti normalno živjeti, barem oni koji su imali sreću da iz pandemije izađu nikako ili manje okrznuti.

No, kako su svjetske kompanije počele razvijati sopstvene vakcine, uslijedio je pravi rat za njihovu nabavku. Dok bogate države imunizaciju stanovništva već mjere u milionima, zemlje bivše Jugoslavije, gotovo sve osim Srbije, došle su u situaciju da čekaju hoće li na svjetskog trpezi vakcina ostati nešto i za njih kako bi mogle početi sopstvenu borbu protiv korona virusa.

U ovoj priči o vakcinaškom nacionalizmu koji otkriva sve moralne slabosti današnjeg čovječanstva, postavlja se pitanje zašto na tlu država bivše Jugoslavije, zemlje čiji je pristup razvoju vakcina i imunizaciji izazivao respekt čak i najbogatiji zemalja svijeta, nisu pokrenuti procesi istraživanja, razvoja i proizvodnje vakcine, tim prije što se već zna na kojoj se tehnologiji baziraju postojeće?

Moguć je razvoj vakcine sa adenovirusom

Sudeći prema istraživanju Al Jazeere, razlog je dobro poznat iz mnogih drugih oblasti života postjugoslovenskih država – ono što je nekada izazivalo zavist svijeta, propalo je, razvoja vakcina gotovo da nema, jer su institucije koje su ih prije nekoliko decenija distribuirale po mnogim državama svijeta, na ivici propasti, kao i mnogo šta drugo, pa se današnja bitka s korona virusom, umjesto sopstvenim, mora biti tuđim oružjem – čim nam ga isporuče.

Jedan od sagovornika Al Jazeere, ekspert koji je zamolio da mu ne spominjemo ime, „zbog mogućih neželjenih reakcija“, tvrdi da razvoj vakcine protiv COVID-19 nije komplikovan, makar ne one koja bi se bazirala na tradicionalnim metodama, kakve su, recimo, Sputnjik V ili AstraZeneca.

„Nanotehnologija, ovo što se radi, recimo, u Pfizeru, kod nas je trenutno nedostupna i o tome je nerealno razmišljati. No, vakcine s adenovirusom mogle bi se razviti bez previše problema i ulaganja, kada bi za to bilo želje, jer je to tehnologija koja je dostupna i poznata“, rekao je naš sagovornik, a s tim mišljenjem se slaže i predsjednik Udruženja imunologa BiH Jasenko Karamehić.

„Mišljenja sam da je razvoj vakcine na našim prostorima moguć, prema tradicionalnoj  tehnologiji koju i danas koriste Rusi i Kinezi. To su adenovirusi, a na istoj bazi napravljena je i vakcina Johnson & Johnsona, kao i AstraZenece. Trebalo bi ulagati, istraživati, pripremiti i proizvesti, no, nakon toga se stiče i profit. Ne mislim da je to skup proces, jer to su dobro poznate vektorske vakcine, no, čini se da je ovdje jednostavnije i lakše kupiti tuđu, nego razviti svoju vakcinu“, kaže.

Propast zagrebačkog zavoda

No, šta kažu oni koji bi to trebali učiniti?

Poznato je da je bivša Jugoslavija imala nekoliko instituta svjetskog glasa. Recimo, cijepnim sojem virusa morbila iz zagrebačkog Imunološkog zavoda, nekada davno su vakcinisane stotine miliona djece u tridesetak država svijeta.

Ta ustanova, jedna od dvije takve vrste u bivšoj Jugoslaviji, sa historijom od davne 1893. godine, u nekadašnjoj državi je najviše proizvodila virusna i bakterijska cjepiva.

Popis njenih (nekadašnjih) proizvoda je impresivan, što je svojevremeno prepoznala i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), no, taj zavod danas, praktično, nema pogon za proizvodnju. Nema niti odjel za istraživanje, a jedino što mu je ostalo iz prošlosti su matični sojevi virusa na kojima su proizvedene vakcine protiv morbila, rubeole i zaušnjaka. Iz tog zavoda od 2013. godine nije izašlo niti jedno virusno cjepivo, dok su izgubljene i licence za proizvodnju gotovih cjepiva i lijekova iz ljudske plazme.

I sama Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu, konstatovala je da bi taj zavod, „da nije uništen, mogao imati važnu funkciju u vrijeme pandemije“.

“Godinama se puštalo da ta institucija propada. Trebat će puno energije da se izgrade postrojenja”, konstatovala je Markotić u jednom obraćanju javnosti.

Stoga, upit Al Jazeere o mogućnostima razvoja vakcine protiv COVID-19 od strane ovog zavoda, praktično je bio i nepotreban.

‘Proces nedostižan za regiju’

Najveća farmaceutska kompanija u Hrvatskoj je Pliva, članica Teva grupe, jedne od najvećih farmaceutskih kompanija u svijetu.

Uz naglasak da je farmaceutska industrija pokazala veliko znanje i predanost što je tako razvila vakcinu u procesu za koji je inače potrebno pet godina, iz hrvatske kompanije Pliva rečeno nam je „da su razvoj i proizvodnja cjepiva, kao i bilo kojeg drugog lijeka, podložni strogim te iznimno reguliranim procedurama kako bi se u prvom redu zaštitili ljudski životi te osigurali najviši standardi kvalitete“.

„Što se lokalne proizvodnje cjepiva tiče, Kare Schultz, izvršni direktor Teve, čije je PLIVA članica, izjavio je da kompanija razgovara s izvornim proizvođačima cjepiva o uključivanju u proizvodnju te kako je načelno spremna pomoći da se proizvodni kapaciteti povećaju te ubrza opskrba, no više od toga u ovom trenutku ne možemo komentirati“, rečeno nam je u saopštenju koje je potpisala Tamara Sušanj Šulentić, viša direktorica komunikacija kompanije Pliva Hrvatska.

Cjepivo nema namjeru razvijati niti sarajevski Bosnalijek, čiji predstavnici tvrde da je za kompanije u regiji to „nedostižno“.

„Razvoj sopstvene vakcine je proces u koji je potrebno uložiti jako puno resursa. Za regionalne kompanije je proces razvoja sopstvene vakcine nedostižan, osim u slučaju povezivanja sa kompanijama koje već imaju iskustvo u razvoju vakcina i za koje bi domaće kompanije mogle vršiti dio usluga u procesu razvoja“, tvrde iz Bosnalijeka.

Na naš upit kakvi su resursi i preduslovi potrebni za to, odgovorili su: „Najvažniji su adekvatni resursi, znanje, odnosno obučen kadar i adekvatna oprema“.

„Niti jedna regionalna kompanija nema iskustvo u razvoju vakcina i to je ono što bi bilo neophodno nadomjestiti kroz saradnju sa kompanijama koje imaju znanja iz ove oblasti.

Ulaganje treba i za licenciranju proizvodnju

Količina vremena zavisi od toga na koji način se procesi organizuju, kao i koliko znanja i iskustva imaju partneri koji učestvuju u projektu. Kada je ovaj segment obezbijeđen, potrebno je uložiti ogromna sredstva kako bi se projekat realizovao, jer je potrebno proći sve faze razvoja vakcine od dizajna i eksploratornih predkliničkih istraživanja, preko optimizacije procesa te izvođenja svih ostalih potrebnih pretkliničkih ispitivanja sa fokusom na toksikologiju, zatim sve tri faze kliničkih ispitivanja i na kraju, regulatorne aplikacije i stavljanje vakcine na tržište“, dodali su iz Bosnalijeka.

Na pitanje da li je kompanija razmišljala makar o mogućnosti licencirane proizvodnje neke od trenutno dostupnih vakcina, i da li je to moguće, rečeno nam je da su i za to potrebna velika ulaganja.

„Iako postoji interes sa ovakvu vrstu aktivnosti, potrebna su velika ulaganja u postrojenja za proizvodnju vakcina koja su sama po sebi vrlo specifična. Bosnalijek u svojoj razvojnoj strategiji nije imao ove planove, međutim, dešavanja na tržištu su dosta dinamična i nikada ne isključujemo bilo kakve razvojne projekte, pa ni ovaj, što zavisi od mnogo faktora, u svakom slučaju“, piše u odgovoru Bosnalijeka.

Na drugoj strani bivše države, Institut za virusologiju, vakcine i serume Torlak, institucija sa tradicijom dužom od osam decenija, dičila se širokom paletom cjepiva, među kojima su – BCG, vakcine protiv difterije i tetanusa, velikog kašlja, OPV, vakcine protiv gripe, no, stručnjaci u Srbiji složni su da je stanje u toj ustanovi takvo da trenutno ne može proizvesti ni vakcine jednostavnije od onih protiv COVID-19.

U Srbiji bez planova

Kako je nedavno za Danas istakao Dragoslav Popović, konsultant za javno zdravlje, taj institut danas može jedino prepakirati i puniti nečije drugo vakcine, ali je i to upitno.

Dok na naš upit niko iz Instituta Torlak nije odgovorio, nekoliko većih farmaceutskih kompanija sa područja Srbije jeste, a iz njihovih odgovora je jasno da nijedna od njih ne planira razvijati cjepivo protiv COVID-19.

Dok je srbijanska „Galenika“ u jednoj rečenici odgovorila da „ne planira proizvodnju vakcine“, Katarina Arambašić-Pivić, PR menadžer druge srbijanske kompanije Hemofarm, napisala je da proizvodnja vakcina ne predstavlja primarnu djelatnost te kompanije.

„STADA grupa, u okviru koje posluje i Hemofarm, predstavlja pre svega proizvođača generičkih lekova, odnosno lekova kojima je istakla patentna zaštita. Hemofarm je jedna od retkih kompanija u regionu koja poseduje tehnologiju za proizvodnju i punjenje vakcina, ali imajući u vidu našu primarnu delatnost, u ovom trenutku ne razmatramo tu mogućnost, već smo fokusirani na redovno snabdevanje bolnica i pacijenata širom sveta lekovima za terapiju kako COVID-19 tako i za druge bolesti“, rekla je.

Izvor: balkans.aljazeera.net