Jugoslavija moje mladosti
Jugoslavija nije ideal, nije ideologija, još manje komunizam, nije politika a ni bratstvo i jedinstvo. Jugoslavija je neponovljivi zbir mirisa, ukusa i uspomena koje nosimo o ljudima koji nisu više sa nama i stvarima kojih više nema. Istorije se falsifikuju, ukusi i mirisi ne mogu
Pripadam posljednjoj generaciji koja je postala punoljetna u SFRJ. Posljednja koja je kompletirala cjeli put, od Titovih pionira i omladinaca do JNA. Nama je zapisano i da budemo posljednji mohikanci velike Jugoslavije, posljednji izvorni jugonostalgičari, čuvari žive a ne knjiške ili fiktivne memorije na zemlju svih južnih Slovena.
Posljednji smo koji će moći da kažu da su živjeli u zemlji od Đevđelije do Triglava i od Đerdapa do Jadrana i nama je zapao usud da zatvorimo vrata i ugasimo svjetlo jugonostalgije, jednom za svagda. Dok bude nas Jugoslavija će biti dio nečijeg sjećanja, biće živa, jer je svako živ dok ga se drugi sjećaju. Poslije nas Jugoslavija će postati samo istorija, lekcija na času, poglavlje u udžbenicima, i motiv poneke knjige ili filma.
Jugoslavija će kako vrijeme bude prolazilo biti sve ljepša u našim očima jer ona za nas nije imaginacija, ideologija ili apstrakcija, romansirana priča o nekim prošlim vremenima. Ona je sjećanje na našu mladost, naša neraskidiva veza sa prvim saznanjima, prvim ljubavima, prvim pobjedama, prvim ushićenjima. U njoj smo prohodali, progovorili, ona je bila naša prva identifikacija. Mi smo znali samo Jugoslaviju osamdesetih, bili smo dovoljno veliki da vidimo sve lijepo i dovoljno mladi da ne shvatamo ili ne uzimamo za ozbiljno sve što je bilo ružno. Mi jesmo bili Jugosloveni, poslije smo postali sve drugo.
Jugoslavija je naša prva otadžbina i kako reče jedan albanski beg Indru Montaneliju između dva svjetska rata: otadžbina se najviše voli kada se izgubi. Naravno, ima i među nama falsifikatora vlastitih sjećanja i onih koji bi da prilagođavaju prošlost sadašnjosti. Moj pradjed je postao punoljetan kada je Jugoslavija stvorena, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u godini kada je SFRJ izbrisana sa geografskih karti, izlaskom Slovenije i Hrvatske, ja sam tek ušao u svijet odraslih. Između naša dva punoljetstva, i četiri generacije, protutnjao je “Kratki vijek”, kako ga je definisao Erik Hobsbom, i sa njim Jugoslavija.
Čitajući, kao tinejdžer, romane Jozefa Rota i Štefana Cvajga, nisam ni slutio da ću se decenijama kasnije prepoznavati u Radecki maršu, Kapućinskoj grobnici ili Jučerašnjem svijetu. Ta povezanost tanke niti bola i sjete za nepovratno izgubljenim stvarima, to paradoksalno stanje u kojem srcem i dalje jako osjećamo svaki otkucaj prošlog dok nam se pogled sjećanja magli prolaskom godina i koprena prolaznosti izbljeđuje nekadašnju stvarnost.
U školi su nas učili da je Austrougarska monarhija bila tamnica naroda, baš kao što već trideset godina od Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i Banjaluke do Beograda, Podgorice, Prištine i Skoplja utiskuju u glavu đacima da je Jugoslavija bila, manje-više, slična kazamat nacija.
Čudio sam se, tih kasnih osamdesetih, zašto neko sa sjetom prepričava putovanja rođaka prodavca kestenja od Slovenije do Galicije (Ukrajine) bez ijednog graničnog prelaza i zbog čega je to bitno, ne shvatajući da je to bila metafora širine i prednosti različitosti. Pitao sam se kako neko može da žali za “tamnicom naroda” i da ima nostalgiju za njom, ne sluteći da će se i nama, ili barem nekima od nas, isto dogoditi, jer smo živjeli u zabludi da svima, ili velikoj većini, kuca srce za sve.
Jugonostalgičari našeg kova nemaju nostalgiju za komunizmom, još manje za služenjem vojnog roka u zabitima i po turobnim kasarnama, ne nedostaje nam sistem, samoupravljanje, partijske organizacije i sastanci, radni i kućni savjeti, špijuni zaduženi za svaku zgradu ili ulicu, uštogljeni političari, dosadni TV dnevnici i sivilo velikih gradova. Za nas Jugoslavija nije ideal, nije ideologija, još manje komunizam, nije ona ni svi Srbi, Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Crnogorci, u jednoj državi, nije politika a ni bratstvo i jedinstvo.
Jugoslavija je neponovljivi zbir mirisa, ukusa i uspomena koje nosimo o ljudima koji nisu više sa nama i stvarima kojih više nema. Istorije se falsifikuju, ukusi i mirisi ne mogu, zato je Jugoslavija naš spomenar i dnevnik odrastanja. Svako od nas ima personalizovani spisak vezan za zemlju koje više nema.
Za mene je Jugoslavija put u Sarajevo sa mojom bakom i tulumbe na Baščaršiji, vožnja zelenim autobusima u Beogradu i video igrica “Snupi” kupljena u komisionu, ljetovanja u Rafailovićima, Lazine mekike (Stigao je Laza i mekika taza) i spuštanje na more Petrovačkim stranama, zimske pripreme u Medulinu (mesto pored Pule gde su se jugoslovenski atletičari pripremali za novu sezonu) i “pozajmljeni” kamenčić iz Arene u Puli, putovanje u Velenje gdje mi je jedna deklica prvi put pjevala tiho na uho “ti možeš da mi radiš sve” i gigantske kugle sladoleda u Celju, nedjeljni ručak poslije subotnjeg tulumarenja kod mame mog najboljeg druga u Križevcima, moravac koji smo igrali u nekom zagorskom selu čije sam ime zaboravio na svadbi drugarice, miris smole i četinara na Zlatiboru, kupanje u Tisi, sir i vrhnje na Kalniku, prvi izlazak u Kulušić, Kefu i Salun.
Mi smo poslednji originalni jugonostalgičari, kao što su Rot i Cvajg bili nepopravljivi melanholični čuvari ljepšeg lica žuto-crne monarhije. Mi smo kao neka vrsta modernih Jevreja, baš kao što su bili Rot i Cvajg, kojima je neko oduzeo najbolju moguću državu, s tom razlikom što mi nemamo Izrael, i što bi “dogodine u Jajcu” više zvučalo kao zezanje a mnogo manje kao svečano obećanje.
Biće i u budućnosti onih koji će folklorno žaliti za Jugoslavijom, kao što ima i danas onih koji lamentiraju za Austrougarskom, jer su pročitali nešto, odgledali neki film ili slušali muziku iz jugoslovenskih vremena. Međutim, to će biti samo imaginacija, opsjena trenutka i plod sklonosti da glorifikujemo i uljepšavamo prošlost koju nismo živjeli.
Mi znamo kakva je zaista bila Jugoslavija, znamo njene mane i neizrecive istine, kontradiktornosti i rivalstva. Međutim, vrijeme je ljekovito, čuva nas od nas samih i briše nam, ublažava ili relativizuje neprijatna sjećanja a gura i vaja u prvom planu sve što je bilo lijepo i dirljivo. Jugoslavija je naša dunja u ormaru koju čuvamo i koja nam miriše sve bolje – ko je nema ne može to da razumije.
Željko Pantelić
Izvor: vijesti.me
