JOVANKINI MEMOARI: Razotkrivanje partizanskih tajni od kojih mnogi i danas strahuju

Jovanka je navodno zapisala i sakrila pet tajni o kojima je progovorio beogradski redatelj koji je bio blizak s njom

Snimao je dokumentarce o Bleiburgu, pjevaču Đorđu Marjanoviću i Aleksandru Karađorđeviću, rodio se u okolici Knina, boksao i igrao šah, a sada taj Srbin tvrdi da je posljednji čuvar najvećih tajni Jovanke Broz i Josipa Broza Tita!

Režiser Milan Šarac je u intervjuu od prije nekoliko godina rekao da je njegovo druženje s Jovankom Broz počelo prije više desetljeća, nakon Titove smrti: Bilo je to u vrijeme kad je ona već bila iseljena iz vile u Užičkoj ulici u vilu u Bulevaru mira gdje je praktično bila u izolaciji. Odnosno bila je pod punom kontrolom državnih službi. K njoj sam prvi put otišao po preporuci našeg zajedničkog prijatelja Đoke Jovanića, inače njezina ratnog komandanta iz 6. Ličke divizije… Đoko Jovanić umro je 2000. u Beogradu, a upravo je on prije smrti potvrdio jednu od priča o ljubavi Broza i Jovanke. Znana kao partizanka Mara, Jovanka je Josipa Broza Tita upoznala tokom njemačkog desanta na Drvar 1944. godine. Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata tadašnji je šef Titove policije Aleksandar Ranković zatražio je da mu pošalju grupu djevojaka za rad u kabinetu Josipa Broza Tita, pa je među 50 kandidatkinja stigla i Jovanka. Ranković je navodno odabrao pet djevojaka i lično ih predstavio Titu. Nije pouzdano je li se Broz sjećao Jovanke iz Drvara, ali mu se baš ona svidjela. Tada su joj bile 24 godine.

Silno smo se zbližili, no znalo je i zahladnjeti

Šarac ju je upoznao 30 godina kasnije, ali kaže da su se silno zbližili: – Intenzitet našega druženja je ovisio o političkim uslovima u zemlji. Ako su uslovi bili bolji i relaksirani, i moje su posjete mogle biti češće. Svaka je posjeta morala biti najavljena i evidentirana. No imali smo veoma intenzivnu telefonsku komunikaciju. Jovanka je bila osoba željna razgovora i komunikacije. Jednom prilikom, dok još nije bilo mobilnih telefona, zvala me je na moj kućni broj. Bio sam izvan kuće i javila se moja majka.Tražila me je, a majka pitala ko me treba. Rekla je – Jovanka Broz. Onda je moja majka pitala – je li Titova Jovanka? Da, rekla je. Njih dvije su razgovarale sljedećih sat vremena o svemu i svačemu. Ispričala je mojoj majci kako je 1942. na kratko sa ženskom četom boravila u našoj rodnoj Vrlici, a majka njoj kako je 1932. u Vrlici bio Kralj Aleksandar i tom joj prilikom darovao 100 dinara. ‘Od tada sam ga zavoljela’, rekla je moja majka. Kasnije, kad smo Jovanka i ja to komentarisali smijala se i rekla da bi ga u to vrijeme i ona zavoljela da joj je dao 100 dinara.

S Jovankom sam pričao baš o svemu i svačemu…

Na pitanje je li mu povjerila i najdelikatnije tajne, Šarac će reći: – Pričali smo o svemu i svačemu, i o najdelikatnijim stvarima. Pristojni ljudi nikada ne otkrivaju drastične stvari niti lične, intimne detalje. Ono što javnost najviše zanima vjerujem da će doznati iz njezinih memoara. Za vaše novine mogu reći neke zanimljive stvari, lagane pikanterije. Početkom šezdesetih godina, mislim da je bila 1963. Tito i Jovanka su bili u posjetu SAD-u, odnosno američkom predsjedniku Johnu Kennedyju. Na prijemu je Kennedy nazvao Tita “najvećim predsjednikom savremenog svijeta”. Tito je skromno uzvratio da on to ipak nije jer je predsjednik jedne male zemlje, a da je najveći predsjednik savremenog svijeta, predsjednik SAD-a, najmoćnije države svijeta. Onda mu se Kennedy počeo žaliti kako ima velikih problema, čak i rasne diskriminacije. Govorio je o radničkim demonstracijama i sindikatima kao velikom problemu, na što mu je Tito šeretski odgovorio da u Jugoslaviji problemi toga tipa ne postoje.

Meni je dobra priča s kostobranima ili štitnicima za potkoljenicu za fudbalere. Tito je imao pudlice koje su ga često grizle za noge i dosjetio se da bi to mogao riješiti tim štitnicima. Rekao je da mu pozovu generala Zekića koji je tada bio predsjednik FK Partizan i da mu Zekić donese kostobrane. Poslije nije imao problem s pudlicama…

Dedijer: Pa ona je memoare skrivala i u veš-mašini

Vladimir Dedijer, najznačajniji Titov biograf, vjerovao je da je Jovanka napisala “sve što je imala važno reći”, da je uspjela zavarati čuvare Titova djela i da je tekstove sakrivala u veš-mašini i tako ih spasila od policijske zapljene. Uspjela je, a ona je žena koja mnogo zna, plašio je Dedijer mnoge, svoje memoare prokrijumčariti prijateljima u Indiji, uručiti ih Indiri Gandi, koja joj je obećala da će tamo biti prevedeni i objavljeni poslije Jovankine smrti. No Indira Gandi je tragično skončala prije Jovanke, a strah od memoara skrivenih u New Delhiju širio se državnim vrhom i poslije Titove smrti. Nedugo prije no što će Indiru Gandi ubiti njezini tjelohranitelji 1984. godine, navodno je odgovorila jugoslovenskom državnom vrhu na pitanje o Jovankinim memoarima i poručila da nikad nisu došli do nje. Pravu je istinu, možda, odnijela u grob.

Šarac je duboko uvjeren da postoje memoari, ali pisani i godinama poslije smrti Indire Ghandi: – Memoari su stvarnost, to znam. Oni postoje. Ja sam siguran da će biti objavljeni, ali je teško ovoga trenutka kazati kad će se to dogoditi i gdje. U Londonu, Washingtonu. Možda čak i u Zagrebu. Mit o memoarima širili su ljudi kojima njihovo pojavljivanje nikako nije odgovaralo pa su se pojavljivale razne dezinformacije. Što bi memoari mogli novoga otkriti o Jovanki? Šarac pojašnjava: – Jovanka je od udaje za Tita početkom pedesetih bila njegova supruga, ali i njegov čuvar, terapeut, stilistica, i ono što bi mogli nazvati dobri kućni duh. Ona je o njemu vodila računa mnogo više nego što je on to tražio. To se naročito dobro vidjelo kad su neki politički faktori, zbog njegovih poodmaklih godina, počeli da ga dozirano informišu o stanju u zemlji. Ona je tada preko svojih ljudi i kanala bila detaljno informisana o svemu – govori Šarac i tako neizravno potvrđuje sumnje da je Jovanka imala svoje ljude u tajnoj službi. – Jasno, to joj je kasnije zakompliciralo život, ljudi poput Dolanca i Ljubičića sklonili su je iz javnoga života intrigama i obmanjivanjem samoga Tita, tvrdeći da Jovanka želi preuzeti vlast u zemlji – blagonaklono će Šarac o Jovanki, premda je gotovo sve o zavjeri Jovanke i njezinoj svađi s dvojicom jakih ljudi, Dolancom i Ljubičićem, odavno objavljeno.

No što on zna o ostalih pet tajni koje navodno kriju njezini memoari? – Prema onome što sam razgovarao s Jovankom, memoari sadrže minimalno pet odgovora na pitanja koja su zanimljiva i danas, a neki ljudi koji su još među živima ne bi željeli da oni budu objavljeni: zašto je smijenjen Ranković, gdje su posmrtni ostaci Draže Mihailovića, ko je u partizanima radio za Pavelića i NDH, a kko u ustašama za partizane…

Tu su, pretpostavljam, i nepoznate činjenice iz Titove biografije? – Naravno da tu sigurno postoje još brojne stvari s kojih još nije skinut veo tajne. Znate, posljednji sam put razgovarao s Jovankom tri dana prije njezina odlaska u bolnicu iz koje se više nije vratila. Bilo je ljeto 2013. Pitao sam je hoće li govoriti za moju knjigu “O životu i smrti”. I pristala je. Pitala me je tada za još neke naše zajedničke prijatelje i tu je razgovor bio završen. Bio je to sigurno naš najkraći razgovor jer je to obično trajalo najmanje pola sata. Tokom njezina bolničkog liječenja nije je najprije bilo moguće posjećivati jer nije htjela da je vide u stanju u kome je bila, a poslije to pogotovo nije bilo moguće, jer je bila priključena na aparate bez mogućnosti za komuniciranje. Jednom prilikom Šarac je u šali Jovanki gledao u dlan i rekao joj da će živjeti 100 godina. Bi li si produljila život da je išla liječniku? – Da, zaista sam joj to rekao jednom prilikom u šali. Bilo joj je drago i ispričala mi je da je njezina baka Sokolica živjela ravno 109 godina.

Nikada Jovanka nije davala na znanje da je bolesna. To što je ona preživjela od Titove smrti pa do 20. oktobra 2013. kad je otišla na onaj svijet za neki je mučan roman. Njoj su bila uskraćena osnovna ljudska prava, od slobode kretanja do prava na imovinu. Događalo se da joj noću, iako je kuća bila pažljivo čuvana, u podrum provale nepoznate osobe, tražeći Bog zna što… A kad bi provalu prijavila policiji, nikad ne bi dobila odgovora. Njoj je sve bilo popisano i oduzeto, čak i lična garderoba. Nije imala ni penziju, nego su joj donosili minimalnu hranarinu i isplaćivali na ruke. Pravne norme i zakoni za nju nisu vrijedili. Zbog svega toga je patila jako, ali do smrti nije odustala od pravne procedure, ostavinskog postupka I onoga što joj je trebalo pripasti. Ostalo je nepoznato i gdje su završile stotine tisuća dolara od knjige “Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita”, koje je Vladimir Dedijer prema Titovu nalogu trebao predati Jovanki.

Istinski je vjerovala samo Stevi Krajačiću

O tome Šarac kaže: – Tačno je da je Vladimir Dedijer donio Titu u gotovini više stotina tisuća dolara na ime autorskog honorara za knjigu “Prilozi za biografiju Josipa Broza”. Danas bi to bili i milioni dolara, a Tito mu je dao nalog da taj novac preda Jovanki. Nakon Titove smrti državna je komisija ušla u njihovu kuću, popisala sve što je našla, zaplijenivši to i novac. Šta je tačno država i ta komisija uradila s novcem, njoj nije bilo poznato – kazuje Šarac.

Izvor: express.24sata.hr