JEZIVI PORTRETI U KUĆI PUNOJ DUHOVA: “Bila je to najstrašnija noć u mom životu …”

Najstrašniju noć u svom životu Trichy je doživio prilikom posjete prijateljima u Francuskoj, u selu u blizini Narbone, i detalje te jezive večeri ni poslije osam godina nije zaboravio.

Kako je njegova rođaka Lea bila u društvu svog vjerenika, par je odlučio da kampuje u blizini, dok je Trichy odlučio da prenoći u staroj kući njene tetke, gdje su živjeli Lein otac, njen mlađi brat i stara tetka. Od trenutka kad je zakoračio u kuću, obuzela su ga neprijatna osjećanja.

“Čim sam ušao u dnevnu sobu, užasnuo sam se zbog nekoliko fotografija na zidovima koje su predstavljale bebu čudnog izgleda. Koža joj je bila pepeljasta, a oči vodnjikave i razroke. Morao sam da pitam ko je to, ali je stara gospođa samo skupila ramena i rekla da je to bila njena mrtvorođena kćerka, koju su ona i njen muž slikali prije sahrane i fotografije poslali svim rođacima”, sjeća se Trichy.

“Nisam mogao da se ne začudim tolikoj morbidnosti, a obzirom da u to vrijeme nisam vjerovao u duhove, ipak me je obuzelo jako osjećanje nečije prisutnosti.”

Pošto se smjestio, Trichy je sa svojim saputnicima izašao na piće i vratio se na spavanje nešto prije ponoći. Mlađeg rođaka Floa upitao je gdje je toalet, a ovaj ga je ljutito upitao zašto nije koristio onaj u baru i pokazao mu stepenište koje je vodilo na drugi sprat.

“Pošao sam gore, Flo me je sljedio i onda su se pred nama iznenada otvorila vrata”, nastavio je Trichy.

“Pomislio sam da tetka izlazi iz sobe, ali kad sam se okrenuo i ugledao izraz lica svog 17-godišnjeg rođaka, inače visokog i snažnog, uhvatio me je strah. Uspio je da promuca da ta vrata nisu otvarana godinama, da su zaključana a ključ izgubljen i da se niko nije usuđivao da obije bravu. Ona su vodila na tavan gdje, iz nekog razloga, nije smjelo da se odlazi. Pošto mi je hitno trebao toalet, uspeo sam da savladam strah, pomišljajući čak da se Flo sa mnom šalio. U tom času, dok sam se osvrtao da bih našao vrata toaleta, sat u udaljenom uglu hodnika počeo je da otkucava ponoć. Iza mene je Flo, koliko je brzo mogao, strčao niz stepenice i uletio u sobu koju je dijelio sa svojim ocem. Privučen starim, stojećim satom, prišao sam da bih ga razgledao, ali bolje da nisam: u njemu nije bilo mehanizma, niti bilo čega što bi moglo da proizvede zvuk!

Progutao sam knedlu, otišao u toalet i nakon toga se brzo vratio u svoju sobu u prizemlju. Prestrašen, pustio sam unutra dva kućna psa i tri mačke da ne bih bio sam, zaključao vrata i skinuo se na način na koji to obično činim: bacajući odjeću gdje stignem, i legao u krevet. Zaspao sam, umiren prisustvom životinja.

Kad sam se probudio, prvo sam ugledao fotelju koja je bila privučena uz moj krevet, iako je prošle noći bila u drugom uglu sobe! Na sjedištu je bilo ulegnuće, kao da je neko sjedio, gledajući me kako spavam. Provjerio sam vrata, bila su i dalje zaključana, sa ključem u bravi, što znači da niko nije mogao da uđe, a onda sam vidio nešto što me je natjeralo da vrisnem. Na stočiću pored prozora, sva moja odjeća bila je uredno složena!

Panično sam otrčao u kuhinju i sve ispričao tetki koja je slegla ramenima i rekla da kuću dijeli sa duhovima otkad zna za sebe, ali da oni nikada nikoga nisu povrijedili. Iako sam skeptik što se tiče paranormalnog, i bez obzira na to što je možda u pitanju bio dobronamjeran duh ili zarobljena duša one umrle bebe, ni za šta na svijetu ne bih u toj kući proveo još jednu noć”, završio je Trichy priču o svom doživljaju.