Jedina kopnena bitka Drugog svjetskog rata koja se desila na području Sjeverne Amerike
Iako manje-više većina misli da na teritoriji Sjeverne Amerike tokom Drugog svjetskog rata nije bilo borbi, to i nije tačno.
Jedna od kopnenih bitaka desila se na području Aleuta blizu Aljaske. Bila je to bitka kod Attua, koja se odigrala u maju 1943. godine.
Ostrva koja nisu nevažna kako izgledaju
Bitci na Attuu je prethodilo japansko zauzimanje malih dijelova Aleutskih ostrva tokom juna 1942. godine. Ova ostrva možda ne djeluju na prvu važno, no onaj ko ih posjeduje ima stratešku prednost i kontroliše putovanja sjevernim dijelom Tihog okeana. Znalo se reći da onaj ko vlada ovim ostrvima vlada svijetom. Nakon što su se ovdje utaborili Japanci morali su opskrbljivati svoje snage na negostoljubivim ostrvima. Zauzimanje ostrva Atuu i Kisku sprečavalo je invaziju na Japan, ali je isto tako bilo efektno sredstvo slabljenja američkih snaga u Bitci za Midway koja se vodila u junu 1942. Ovo zauzimanje dijelića američke teritorije bio je težak udarac američkoj samouvjerenosti, a postojala je i velika bojazan da će ovo uporište Japanci iskoristiti za bombardovanje američkih ciljeva na području Aljaske i zapadne obale. Od trenutka japanskog zauzimanja ovih ostrva obje strane su se spremale na sukob, i trenutak obračuna je bio samo stvar trenutka. Japanci su kontinuirano imali problem s opskrbom ostrvlja jer su ih američke snage uspješno izolovale, pa su se u ospkrbi uglavnom služili podmornicama.
Problemi po odjeći i obući
Ujutro 11. maja 1943. započelo je iskrcavanje američke 7. pješadijske divizije na Atuu, a u bitci su sudjeloval i po prvi puta u ovom ratu kanadske snage. Japanci su se tokom ovih događanja povukli na uzvišeni dio ostrva. U idućim sedmicama američko-kanadske snage su zauzimale ostrvo dio po dio. Ono što je bilo najproblematičnije je neadekvatna opremljenost vojnika za uslove ratovanja na hladnom sjevernom području, na koje su vojnici stizali odjeveni u lagane uniforme prikladnije za kalifornijsku pustinju. Preživjeli vojnici koji su sudjelovali u ovoj bitci izjavili su da su bili prisiljeni uzimati odjeću i obuću s ubijenih ne bi li ostali živi. Osim s hladnoćom vojnici su se morali nositi i s drugim nepogodama poput beskrajnog mulja koji im je otežavao napredovanje. Tako su dio stvari morali transportovati bez pomoći vozila, doslovno noseći sve nužno na rukama.
Američki vojnici transportuju ranjenog na ostrvu Attu u junu 1943. Fotografija: Hanna-Call Collection, University of Alaska Fairbanks.
Japanci u škripcu
Kako je vrijeme proticalo postalo je jasno da su Japanci u škripcu. Dana 29. maja 1943. Japanci su krenuli u jedan od najvećih napada tzv. banzai napad, svjesni da nemaju kuda i da su satjerani u ugao. Inače ovaj su izraz koristili saveznici za japanske samoubilačke pješadijske napade. Namjera im je bila da izginu časno, a da pri tome ubiju što je više moguće neprijatelja. Tog su dana u jutarnjim satima u odlučujuću bitku krenuli svi fizički sposobni Japanci, a oni koji za to nisu bili spremni su izvršili samoubojstvo ili su ubijeni. Bila je to brutalna borba prsa u prsa s bajonetama na puškama. Gubici su bili veliki, no Japanci su prošli znatno gore od Amera. Kada se podvuče crta to je izgledalo ovako: Amerikanci su imali 579 mrtvih i 1200 ranjenih, ali dvostruko više onih koji su stradali od ozeblina. No, stopa gubitaka Japanca je bila znatno viša i iznosila je 99 posto, a “krkljanac” je preživjelo samo 28 osoba. Amerikanci su se potom usmjerili na Kisk, ali je ostrvo u tom trenutku već bilo prazno. Ostrvo je napušteno, što bi se reklo, pod okriljem noći. No, na njemu je nađeno podosta municije i oružja, kao i namirnica, što po Amerikance nije bilo uopšte loše.
Ova ostrva zajedno s Aljaskom su pod američkom kontrolom od 1867., kada su ih Amerikanci kupili od Rusa. Japanci su se ovdje htjeli to ili ne, morali povući, a svoje su snage ostavili što su god sjevernije mogli, kako bi bili spremni odgovoriti na očekivanu invaziju. Za Amerikance bilo je to vatreno krštenje u potpuno novim uslovima ratovanja, a u kojima se oblikovala današnja vrlo fleksibilna američka vojska.
Piše: Sonja Kirchhoffer
Izvor: povijest.hr
