Izgubljena visoka tehnologija: Kako su drevni ljudi rezali kamenje … zvukom?!
Teorija koju je iznio profesor Ivan Watkins kaže da su drevni ljudi mogli rezati kamen koristeći snagu Sunca.
Očigledno, mnogi ne vjeruju da su jednostavni alati bili dovoljni da se naprave neki od zaista čudesnih drevnih kamenih spomenika koji se mogu vidjeti na svim kontinentima svijeta. Od Machu Picchua u Južnoj Americi do visoravni Giza u Egiptu, svaki drevni spomenik naveo nas je na razmišljanje i čvrsto uvjerenje da su drevni vanzemaljci odgovorni za ove drevne mega projekte.
Naravno, slike i strukture drevnih spisa bi se mogle tumačiti na različite načine, ali neki intelektualci vjeruju da je nekada postojala daleko naprednija civilizacija koja je propala na kraju posljednjeg ledenog doba a čiji su se ostaci rasuli po cijelom svijetu.
Jedan od granitnih sarkofaga u Serapeumu, Saqqara, Egipat. Ove granitne kutije su izrađene s visokom preciznošću s tolerancijom unutar 1 mikrona. Spuštanje poklopca u suštini čini kovčeg hermetički zatvorenim. Većina sarkofaga unutar Serapeuma izrađena je od ružinog granita, izuzetno tvrde stijene iskopane u kamenolomu koji se nalazi oko 800 kilometara od Saqqare. Ostale kutije unutar Serapeuma identifikovane su kao napravljene od još tvrđeg materijala, diorita, koji je pronađen još dalje od Saqqare. Mainstream naučnici tvrde kako su kutije izrađene i polirane pomoću primitivnih alata, te da su transportovane bez tehnologija kao što je točak. Ali da li je to zaista tako? © Image Credit: Public Domain
Takva tehnologija nije zabilježena u istoriji. Ali da su se u ovu svrhu koristile prirodne sile, ne bi bilo mnogo dokaza zabilježenih u arheološkim zapisima osim proizvoda te tehnologije ― koje vidimo u obliku savršeno izbušenih granitnih stijena, zamršenih dioritnih vaza savršeno uklopljenih u nepravilne kamene zidove. Ne možete tek tako bušiti ili oblikovati kamen na isti način na koji možete drvo ili metal.
Posebno to nije moguće sa tvrdim kamenjem poput granita ili diorita koje je sačinjeno od izuzetno gusto isprepletenih minerala koji će uništiti svaki alat prije nego što se može postići bilo kakav vidni napredak u bušenju ili oblikovanju.
Dvanaestougaoni kamen je arheološki artefakt iz Kuskua u Peruu. Bio je dio kamenog zida tvrđave Inka (hrama) nazvan ‘Saqsaywaman’, i smatra se objektom nacionalne baštine. Lokalna drevna kultura uspjela je isklesati ogromne gromade koje su se savršeno uklapale i formirale džinovski zid. Kamenje je spojeno bez maltera i još uvijek se može naći kao što je prvobitno postavljeno. Treba uzeti u obzir da Peru leži u području podložnom potresima i da na ovoj nadmorskoj visini nema puno šume. Ljudi su ipak uspjeli da nekako isklesaju i pomjeraju ovo kamenje. © Image Credit: Wikimedia Commons
Drevni kameni i metalni alati (za koje nam je rečeno da su korišteni) imali bi vrlo mali uticaj na tvrde magmatske stijene. Dakle, arheologiji sigurno nešto nedostaje u ovom modernom dobu. Prema današnjem znanju, potrebni su alati sa dijamantskim vrhom i puno rashladne tečnosti da bi se postigli podvizi kamenog zidanja koje vidimo u dalekoj prošlosti. Čak i sada, to je relativno spor i težak proces koji nas dovodi do još jedne teorije o tome kako se to postizalo iskorištavanjem moći vibracija zvučne rezonance.
U Karnaku, kompleksu hramova u blizini Luksora u Egiptu, mnogi su primjeri drevnih rupa koje imaju prečnik veći od ljudske ruke. Što se tiče primjera na fotografiji, čak ni inžinjeri i stručnjaci za rudarstvo koji su to vidjeli ne mogu objasniti od kojeg bi materijala morala biti napravljena bušilica da bi zadržala svoj oblik i stabilnost. © Image Credit: Ancient Origin
Zvučno bušenje i akustična levitacija generišu one vrste zvukova koji se mogu tehnološki iskoristiti, a naučno je dokazana mogućnost njihovog korištenja ne samo putem modernih već i drevnih metoda i materijala. Dakle, kako radi zvučno bušenje?
Pa, jednostavno rečeno, kada se zvučne vibracije određene frekvencije šalju kroz burgiju ili čak kroz nešto tako jednostavno kao što je metalna cijev, ona može vibrirati na takav način da djeluje kao vrlo visokofrekventni čekić.
Bušilica jedva da treba da se okreće jer vibracijski udari i lomljenje obavljaju posao za razliku od konvencionalnog bušenja. Metoda je zapravo brža, tako da manje trošenje nastavka alata za bušenje zahtijeva i manje energije. Čak se i bakarna cijev može koristiti za urezivanje u granitnu ploču korištenjem ove metode.
Zvuk izaziva radijalno kretanje krakova, što proizvodi uzdužno kretanje vrha zvučne viljuške. © Image Credit: Public Domain
Da bi se zvučna viljuška pretvorila u zvučnu bušilicu, rezonantna frekvencija rezne šipke mora odgovarati frekvenciji viljuške koja je pričvršćena na nju.
Na primjer, zupci, dugi 30 centimetara i debeli 3 centimetra, stvaraju rezonantnu frekvenciju od 1.100 Hz. Za rezanje bi u ovo slučaju bio potreban štap dužine 1.5 metara.
Obratite pažnju koliko je dug štap u odnosu na viljušku i kako zapravo izgleda kao trozubac. Mogao bi čak funkcionisati i kao oštro oružje ako bi zupci bili naoštreni. © Image Credit: Ancient Architects
U egipatskoj mitologiji, bog Horus se povezuje sa harpunima, ali možda nas najjasniji dokaz zvučnog bušenja gleda u lice milenijumima.
Jedan uobičajeni simbol ili predmet koji se tako često viđa u drevnoj egipatskoj umjetnosti je ‘skiptar’. Pojavljuje se u umjetnosti relikvija i povezan je s drevnom egipatskom religijom. To je dugačak ravan štap sa račvastim krajem. Suprotni kraj se ponekad vidi kao stilizovana životinjska glava, ali – možda je ovo zapravo alat za rezanje.
Žezlo je bilo simbol moći i dominacije. I iako ima niz drugih mitoloških i simboličkih asocijacija, možda se pravo značenje izgubilo kroz dinastičku istoriju starog Egipta. Ono što je postalo simbol moći možda je nekada bilo bukvalno objekt moći. Ali glavni istoričari i arheolozi potvrđuju da su tradicionalni kameni i metalni alati korišteni za stvaranje kamenih blokova i ukrasa. A to je sve zbog prikaza umijeća obrade kamena na reljefima od 5. dinastije pa sve do 26. dinastije.
Tri najvažnija simbola koja se često pojavljuju u svim vrstama egipatskih umjetničkih djela, od raznih amajlija do arhitekture, bili su ankh, Jedi i žezlo. Oni su često bili prikazani na natpisima, a pojavljivali su se i na sarkofazima, bilo svi zajedno ili odvojeno. Oblik svakog od njih predstavlja vječnu vrijednost: život, stabilnost i snagu. © Wikimedia Commons
Ali za početak, kada analizirate izbušene granite, jasno je da ove metode sigurno nisu stvorile pronađene bušotine. Obim kružne rupe ima dublji žljeb, što implicira da je stvorena metalnom cijevi ali – ne bi bilo moguće izrezati granit jednostavnim zvukom metalne cijevi i klasičnim bušenjem. Međutim, možete efikasno i brzo rezati granit metalnom cijevi ako koristite metode zvučnog bušenja.
U drevnim egipatskim slikama vidimo upotrebu jednostavnih ručnih alata za izradu kamenih vaza i zdjela. Ali takva metoda čak ni u kombinaciji s pijeskom ne bi mogla efikasno samljeti kamen poput granita ili diorita i stvoriti pruge ili tragove alata koje vidimo unutar izbušenih egipatskih artefakata.
Nadalje, najnevjerovatniji i najteži kameni radovi napravljeni od najtvrđeg kamenja obično susrećemo u vremenu Starog kraljevstva, prije 5. dinastije.
Najstariji prikaz bušilice je hijeroglif poznat kao U24, prvi put viđen u grobnici 3. dinastije. Možda hijeroglif zapravo prikazuje zvučnu viljušku, a ne ručnu bušilicu za kamenje kako nam je tradcionalna istorija objasnila.
Statue Isis i Wepwawe (Anubis) na egipatskoj izložbi u Metropolitan muzeju umjetnosti na Menhetnu. Između dva kipa su uklesana dvije zvučne viljuške spojene žicama. © Image Credit: Wikimedia Commons
Neki istraživači vjeruju da su na statui Izide i Anubisa pronašli drevne egipatske rezbarije dvije zvučne viljuške koje su pričvršćene žicama. Ovo je jedan od načina na koji ih možete uskladiti da rezoniraju na određenoj frekvenciji duže vrijeme kako bi sjekle kamen bez udaranja čekićem.
Postoji i još jedna slika sa sumerskog cilindričnog pečata koja prikazuje muzičku scenu na kojoj se jasno vidi muzičar koji drži zvučnu viljušku.
Mnogi nezavisni istraživači su dokazali da možete bušiti rupe kroz čvrstu stijenu bakrenim cijevima, koristeći metode zvučnog bušenja. A uz nova istraživanja drevnih megalitskih lokaliteta širom svijeta, otkrivamo da su akustiku nadaleko razumjeli drevni ljudi i da je svakako uzeta u obzir prilikom izgradnje kamenih konstrukcija.
Ova relativno nova linija arheoloških istraživanja poznata je kao ‘Arheoakustika’ i opažena je na lokalitetima kao što su Stonehenge u Engleskoj, Adamov kalendar u Južnoj Africi i Gobekli Tepe u Turskoj – da ne spominjemo Veliku egipatsku piramidu. Svi oni dijele neupitna akustična svojstva koja bi mogla pojačati zvučne valove da vibriraju alate viljuške na konstantnom nivou i omogućiti naizgled naprednu metodu rezanja kamena koja je izmicala istorijskim istraživačima toliko godina.
Izvor: mysteriesrunsolved.com
