IZGUBLJEN U VREMENU: Neobična priča o Josephu Brownu i njegovom putu od realnosti do fikcije i nazad

Nedjelja je, obično, najdosadniji i najmirniji dan u čitavoj sedmici. Svi poslovi su već uveliko obavljeni i ona služi samo za odmaranje i cjelodnevno gledanje televizije.

Sve je kazivalo da se ni ta nedjelja, 25. avgusta 1976. godine neće bitno razlikovati od svih drugih. Međutim …
Joseph Bown je napustio svoj skromni stan u Brooklynu, oko devet sati ujutro. Bilo je to toplo i vedro nedjeljno jutro, kad se uputio laganim koracima do male prodavnice na ćošku njegove ulice da kupi nedjeljno izdanje ‘New York Timesa’. Na tom kratkom putu od dvjesto metara, izgubio mu se svaki trag! Kada se nije pojavio ni poslije nekoliko sati, pomalo ljutita supruga pošla je da ga potraži. Bila je sigurna da se zapričao sa vlasnikom prodavnice, inače njegovim dobrim prijateljem, a na stolu se hladio nedjeljni ručak. Ali, tamo ju je čekalo neprijatno iznenađenje.
Prodavac joj je rekao da se Joseph tog jutra nije pojavljivao i da je to prilično iznenadilo i njega jer je svako jutro dolazio po novine. Supruga je uzbuđeno objašnjavala da je otišao samo u papučama i neobrijan i da je rekao da će morati kupiti novi paket žileta.

Prodavac je odmahivao glavom, sve zabrinutiji za sudbinu svog starog prijatelja. Pitali su i djecu koja su se igrala na ulici od ranog jutra, ali se ni jedno dijete nije sjetilo da je Joseph Brown prošao tog jutra! Pozvana je policija. Cijeli kvart je detaljno pregledan, izvrnuta je i ispražnjena svaka kanta za đubre. Ali sve bez rezultata. Izdata je i potjernica sa slikom koju su poslali svim ostalim policijskim stanicama, a umješao se i FBI. Međutim, Joseph se nije pojavljivao. Niko ga nije vidio, niko nije ništa čuo o njemu. Ljudi su već počeli da pričaju čudne priče. Kako je možda član mafije, pa da su ga oni ubili, kako je namjerno pobjegao od žene i otišao sa ljubavnicom, kako je pronevjerio ogromnu svotu novca i pobjegao … Ali, ništa se sigurno nije moglo reći o njegovom misterioznom nestanku!
Polako se i to zaboravilo i kraj je ponovo počeo da živi normalnim životom.

Ali jedno iznenađenje nikad ne ide bez drugog! Bio je 25. avgust 1977. godine, kada se, tačno poslije godinu dana pojavio Joseph Brown! Vrijeme je opet bilo vedro i sunčano, a u maloj prodavnici na ćošku tiho su pričali prodavac Ken i policajac Roy Thompson. Kada su na vratima ugledali Browna, naglo su promijenili boju lica i poluotvorenih usta se zagledali u, u … još uvijek nisu vjerovali da je to zaista on!

– Dobro jutro! – pozdravio ih je on mirno i odmah prišao kutiji u kojoj su stajali žileti. Pošto je izabrao jedno pakovanje, sa druge police je uzeo i jedan primjerak ‘New York Timesa’.

– Za ime Boga, Joseph! – konačno se pomjerio mladi policajac sa svog mjesta i prišao mu laganim, gotovo bojažljivim koracima.

– Pa gdje si bio sve ovo vrijeme, čovječe. Tražili smo te mesecima!

Joseph Brown je za trenutak zastao vidno iznenađen ovakvim mladićevim ponašanjem. Prišao mu je sada i njegov prijatelj prodavac Ken, ovlaš ga dodirujući kao da provjerava da li je to zaista on.

– FBI te još uvijek ima na svojim potjernicama, čovječe, cijela država te traži već godinu dana!

Brown ih je kratko posmatrao sa komičnom grimasom na neobrijanom licu, a onda kao da se naljutio.

– O čemu to vas dvojica trabunjate? Jeste li poludjeli? Prije pet minuta sam napustio stan i pošao ovamo po novine i žilete!

– Gospodine Brown, jeste li svjesni šta govorite? Pogledajte, zaboga miloga, datum na tim novinama! – vikao je sada mladi policajac.

Brown se zagleda u novine u ruci i pogleda ponovo u dvojicu ljudi koji su stajali ispred njega.

-Šta je ovo? Neka glupa šala?

Ali, oni su sada ćutali, nijemo ga obilazeći i čudno odmjeravajući, kao da ga prvi put vide u životu. Pomislivši da su mu pripremili kakvu gadnu podvalu, Brown se vrati polici sa novinama. Podiže drugi primjerak ‘Timesa’, pa treći, a zatim nervozno izvrnu sve primjerke, prelista i provjeri sve datume, pa dohvati druge novine i magazine, sve ih grozničavo prevrnu i tek tada poče da mijenja boju lica. Izbezumljeno je piljio u svoja dva poznanika. Nešto, očigledno nije bilo u redu – dobro je znao da bi specijalno štampanje ovakvog broja ‘New York Timesa’ koštalo čitavo bogatstvo! Ali, ako nije podvala, šta je onda? On osjeti potrebu da sjedne na obližnju stolicu.

– Šta se ovde dešava? – nemoćno je gladao u Kena i Roya koji su zbunjeno stajali pored njega.

– Iznenada si nestao prije tačno godinu dana! Pošao si da kupiš novine i više se nisi vratio! Tvoja supruga je došla ovamo da te traži, pa smo pozvali u pomoć gradsku policiju i kada to nije pomoglo – i FBI.

– Prije godinu dana, kažeš? Kunem vam se, izašao sam iz svog stana prije pet minuta! Zar ne vidite i sami da još imam papuče na nogama?

Policajac se lagano spusti na pod pored njegovih nogu i obrati mu se blagim tonom:

– Gospodine Brown, zar se baš ničeg drugog ne sećaš?

Brown se zamisli pa odmahnu glavom. Mladi policajac ustade, baci brz pogled na još uvijek blijedog prodavca, pa se uputi tezgi i dohvati telefon …

– Šefe, ovde službenik Thompson, on se upravo vratio! On Joseph Brown … Onaj građanin što je prije godinu dana bez traga nestao! Još uvijek ima papuče na nogama.

Šef lokalne policije došao je poslije deset minuta, ali ne sam. Sa njim je došlo desetine policijskih i televizijskih kola i novinskih reportera. Neko je pozvao i vatrogasce ne znajući zbog čega je nastala tolika gužva. Otrčali su po gospođu Brown, ispitivali i pregledavali sirotog Josepha, postavljali mu unakrsna pitanja, podvrgli ga hipnozi i priključili na tri detektora laži – ali sve bez uspjeha. Utvrđeno je da govori istinu.

Ostalo je, međutim, nekoliko neshvatljivih pitanja. Gdje se nalazio Joseph Brown čitavih godinu dana i kako je moguće da mu je sjećanje iz tog vremena potpuno izbrisano? U kakvim je to uslovima mogao biti, a da ne ostari ni jedan dan? Očigledno je, da je i on, poput mnogih drugih, ‘ušetao’ u tu nevjerovatnu dimenziju gdje prostor i vrijeme ne funkcionišu na način onako kako mi znamo.