IVONA I ELVIR: Ljubavna priča iz ratnog Sarajeva koja je pobijedila nacionalnu mržnju i podjele! (FOTO)

Ivona i Elvir nisu jedini multinacionalni par koji se zaljubio u toku rata, međutim, i oni su, kao i mnogi drugi, odolijevali pritiscima zbog različitih vjera i nacionalnosti. Njihova kćerka Lejla je odlučila da ispriča njihovu priču.

Lejla je Leslieju (novinaru Guardiana) ispričala priču o svojim roditeljima.

Lejlina majka, Ivona, je katolkinja Hrvatica, a njen otac Elvir musliman. Upoznali su se na Valentinovo, 14. februara 1994. godine u malom selu kod Sarajeva. Ivona i njena porodica su tamo živjeli kao izbjeglice, dok je Elvir tu bio smješten kao vojnik.

Bio je ovo period intenzivne borbe između dvije strane, a drugi su na njihovu vezu gledali sa negodovanjem. Nakon nekoliko sedmica, Ivona i Elvir su odlučili skupa se ponovo vratiti u Sarajevo kroz tajni tunel koji je išao ispod aerodroma.

Sarajevo 1994. godine nije bilo idealno mjesto za zaljubljene da počinju zajednički život. Rat je i dalje divljao, Sarajevo je sistematski uništavano granatama i snajperima svaki dan. Ipak, Ivona je odlučila slijediti Elvira u grad koji su nazivali svojim domom.

“I dok je većina ljudi očajnički željela napustiti Sarajevo, ja sam mu išla ususret. Nisam mislila na opasnosti, znala sam da je Elvir moja srodna duša, moja druga polovina. Kad sam izašla iz tog tunela na drugu stranu, Sarajevo je stajalo ispred mene – uništeno, očajno, ali moje”, prisjeća se Ivona.

Elvir je rođen i odrastao u glavnom gradu BiH i, poput drugih Sarajlija, ponosan je na svoj grad i prema njemu se odnosi vrlo zaštitnički. Uprkos opsadi, njegova su sjećanja na taj period draga.

“Uprkos hororu u kojem smo živjeli, smijali smo se i bili više živi nego danas. Ljudi su se voljeli i međusobno dijelili sve što su imali, iako nisu imali mnogo. Neki od najboljih rock bendova nastali su upravo u ovom periodu, “rock pod opsadom”. Gledao sam ‘Čekajući Godoa’ koji je režirana Susan Sontag, koja je posjetila Sarajevo. Sve to je naš grad držalo živim”, prisjeća se Elvir.

Ivona i Elvir su se vjenčali u Sarajevu u augustu 1994. godine, a u martu 1995. godine Ivona je zatrudnjela sa Lejlom. Za vrijeme njene trudnoće, Elvir je završio u bolnici nakon ranjavanja granatom na liniji, zbog čega je umalo izgubio nogu. Ivona se snalazila kako je znala i umjela, hodala je oko devet kilometara dnevno, izbjegavajući snajpere, kako bi posjetila Elvira u bolnici.

Živjeti pod opsadom nije imalo nikakve veze sa luksuzom. Posljednjih sedmica njene trudnoće, Ivonine komšije su uzimali drvo iz podova i parketa kako bi naložili vatru i ugrijali je. Lejla je rođena 14. novembra 1995. godine i sedam dana kasnije, potpisan je Dejtonski sporazum.

“Preživjeli smo rat živeći dan za danom, nismo ni mislili da bi život mogao biti išta drugačiji nakon što je Lejla rođena.”

Sarajevo danas, toliko godina nakon rata, grad u kojem su Ivona i Elvir osnovali porodicu, se dosta razlikuje od onog od prije rata, a u centru grada se još uvijek mogu vidjeti ožiljci rata. Proces obnavljanja grada podrazumijeva nicanje tržnih centara, hotela, stambenih jedinica, kako bi što više ličio drugim evropskim gradovima.

Ali za Elvira i Ivonu, nešto se izgubilo.

“Sarajevo i njegovi građani su pokazali snagu tokom rata. Snagu, hrabrost, solidarnost, žrtvu i ponos i prokos, to su bile osobine koje je ovaj grad pokazivao kad mu je bio najteže. Danas toga više nemamo. Znamo da će period rata u Sarajevu imati posebno mjesto u našim srcima zauvijek.”

Danas postotak nezaposlenosti u zemlji iznosi 43 posto, a politička i ekonomska korupcija zagađuje narod. Lejla priznaje kako u Sarajevu zna biti teško i nije sigurna da će ona i Damir ostati u ovom gradu. Ali zasad su sretni zbog toga što su mladi i zaljubljeni, proživljavajući ljubav Lejlinih roditelja u Sarajevu, ali ovaj put bez rata.

“Na kraju našeg razgovora preko Skypea, Lejla mi zahvaljuje ponovo jer sam je fotografisao, ali mi kaže da sam u jednoj stvari mnogo pogriješio. Djeca rođena prije 20 godina, kad je rat završio, nisu djeca rata, kako sam ih ja zvao, već suprotno. Ona i drugi mladi ljudi njene generacije, bez obzira na nacionalnost i vjeru, bi trebali biti poznati kao ‘djeca mira”, završava Chris Leslie svoju priču za Guardian.

Izvor: visoko.co.ba