Istine i laži o Divljem zapadu: Zašto je američka vlada najodgovornija za divljaštvo koje se pripisuje američkom Zapadu

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Slika koju imamo o Divljem zapadu nije tačna i stvorena je na osnovu potpuno lažne holivudske produkcije, ali ako se ozbiljnije zagledamo u pozadinu za to nije kriva samo filmska industrija već i politička propaganda.

Krenimo u rušenje  ustaljene slike Divljeg zapada kao divljeg, u smislu svijeta običnih ljudi.

Divlji zapad nije bio tako divlji

Divlji zapad daleko mirniji od današnjeg američkog društva

Obično se stanje na Divljem zapadu doživljava kao mjesto potpune anarhije, no je li to zaista bilo tako? Na mjestima gdje je bilo plemenitih metala nasilja je bilo više, ali opet ne toliko da bi se ovo stanje moglo proglasiti anarhijom. Nasilje obično proizlazi iz situacije u kojoj nedostaje resursa, no  kako je većina ljudi koja je dolazila ovdje, a u početku nije se dolazilo u velikom broju, živjela od stočarstva uglavnom je zemlje bilo dovoljno i ljudi su se dogovarali i pronalazili načine funkcionisanja u zajednici i bez vladina uplitanja. Smatra se da je uistinu divlji period postojao nakon završetka Američkog građanskog rata kada je počela intenzivna migracija prema Zapadu, povezana s izgradnjom transkontinentalnih željezničkih puteva, a koji su počeli efikasno povezivati razna naselja. Ovakva je slika stvorena kako bi se opravdalo uplitanje američke federalne vlasti u funkcionisanje ovog područja, a kojim se željela opravdati krađa zemlje od američkih indijanaca. Naravno određenu ulogu su imali i filmovi čiji je cilj bio, a šta drugo nego zarada. Namjera filmaša bila je relativno benigna, povećati prodaju od kino ulaznica, no za političare se ne može isto zaključiti. Neki smatraju da je današnje nasilje u Americi posljedica upravo tog ranog nasilja, no stvari su zapravo dijametralno suprotne. Istoričar Eugen Hollon smatra da je Divlji zapad bio daleko civilizovaniji, mirniji i sigurniji od današnjeg američkog društva. Ako nije bilo federalne vlasti u počecima, vjerovatno se pitate kako je bilo moguće uspostaviti miran suživot. Odgovor leži u stvaranju agencija koje su štitile imovinu i rješavale sporove. U pitanju nisu bile vladine agencije, već su umjesto njih postojale razne organizacije i klubovi: udruženja stočara, rudarski kampovi, vatrogasna udruženja i slično. Osiguravanje vlasničkih prava uz pomoć agencija svelo je nasilje na minimum. To ne znači da nije bilo okršaja, ali su oni bili rijetki. Često je samo najava protjerivanja prekršitelja pravila u zajednici, bila dovoljna da se nasilnik primiri i upristoji.

Kultura nasilja i Lincolnova Republikanska stranka

Kultura nasilja, ako je tako možemo zvati, dolazi do izražaja upravo iz poteza američke vlade prema indijanskom stanovništvu druge polovine 19. vijeka. Prava je istina da prvi doseljenici nisu imali problema s Indijancima i da su trgovali i živjeli u dobrokomšijskim odnosima u prvoj polovini 19. vijeka. Do prave provale nasilja ovdje dolazi nakon što je završio Američki građanski rat, a kada su apetiti političara nabujali. Političari rukovođeni čisto finansijskim interesima potaknuli su pokolj Indijanaca. Ko je stajao iza toga? U osnovi – korporacije koje je subvencionirala vlada za izgradnju transkontinentalne željeznice, a koje su bile ujedno i finansijska okosnica Lincolnove Republikanske stranke. Stvari su funkcionisale tako da je vlada subvencije davala korporacijama, a ovi su na osnovu njih masno podmazivali političare i tako je stvoren zatvoreni krug u kojem je uvijek bilo dobro podebljati budžet. Naravno, trebalo je iznaći način za to podebljavanje, a tu su se kao žrtve sasvim prigodno našli Indijanci. Zahvaljujući subvencijama obogatili su se brojni članovi republikanske stranke. Indijanci su zahvaljujući takvoj politici postali nova klasa robova, a prema kojoj će se američka vlada ponašati gore nego prema crnačkom stanovništvu. Budući da su “inferiorni Indijanci” odbijali odstupiti i prepustiti bijelom čovjeku svoja zemljišta, kako bi superiorna američka kultura bila još superiornija trebalo ih je otjerati ili  još bolje uništiti.

Kako je vlada prevarila Siouxe

Primjer odnosa vlade prema Indijancima može se već nazrijeti u 1851-oj godini kada su Indijanci Santee Sioux iz Minnesote prodali oko 25 miliona hektara zemljišta američkoj vladi za nešto manje od milion i po dolara. Međutim, vlada je odlučila ne ispuniti svoj dio pogodbe pa je odustala od plaćanja Indijancima jer je bila svjesna da indijansko stanovništvo ne može uzvratiti vladi nikakvim sankcijama. Možete misliti gdje je profit od kupljenog zemljišta završio. Situacija se u to vrijeme prije Američkog građanskog rata bazirala na klasičnim prevarama, no to će postati znatno gore i brutalnije u vrijeme i po završetku spomenutog rata. Tako je do 1862. na hiljade bijelih doseljenika došlo na indijansku zemlju, a kako je urod bio nekoliko godina zaredom loš, javila se glad i Indijanci su pokušali vratiti svoju zemlju silom. No, cijenjeni predsjednik Lincoln je poslao vojsku čiji je general John Pope izjavio:

Moja je svrha istrijebiti Siouxe . . . . Treba ih tretirati kao manijake ili divlje zvijeri, a nikako kao ljude s kojima se mogu sklopiti sporazumi ili kompromisi.

Orgijastička sakaćenja, silovanja i uništenje

Jedan od najpoznatijih okršaja u kojima je došlo do masakra indijanskog stanovništva je poznat kao masakr u Sand Creeku, koji se dogodio već u predvečerje kraja Američkog građanskog rata 29. novembra 1864. Stanovnicima sela Cheyenne i Arapaho, smještenim na Sand Creeku, u jugoistočnom Coloradu vlada je garantovala sigurnost ukoliko izvjese američku zastavu, što su Indijanci i učinili. No, pukovnik John Cherington upao je u selo sa 750 teško naoružanih vojnika. Dan je prošao u kako navode istoričari “orgijaškom sakaćenju, silovanju i uništenju”. Procjenjuje se da je tada ubijeno više od 160 osoba, od čega je bilo 110 žena i oko 40-ro djece. O sprezi nekih medija i politike svjedoči članak koji je nakon toga objavljen u izdanju famozne Republikanske stranke, a u kojem je pisalo između ostalog: “Vojnici Colorada ponovno su se pokrili slavom”. Ovakvi zločini će se nakon ovoga u Sand Creeku ponoviti više puta u idućim decenijama.  Naravno, postojali su pojedinci koji su iskazali svoje ogorčenje s ovim događajima no oni su ostali u manjini. Primjer jednog takvog pojedinca bio je supervizor za indijanska pitanja Thomas Murphy  koji je obavijestio Washington o napadu generala Hancocka na logor Cheyennea iz 1868. godine:

Ekspedicija generala Hancocka . . . nije urodila dobrim, nego je, naprotiv, proizvela mnogo zla. Za moćnu naciju poput nas voditi rat s nekolicinom nomada u takvim okolnostima predstavlja najponižavajući spektakl i nepravdu bez premca, nacionalni najodvratniji zločin, koji mora, prije ili kasnije, srušiti nebeski sud na nas ili naše potomstvo.

Kanađani su naprotiv  izgradili vlastitu transkontinentalnu željeznicu u kasnom devetnaestom vijeku, ali nisu primijenili  kampanju istrebljenja Indijanaca, kao što je to učinila vlada Sjedinjenih Država. Niko zapravo ne poriče da je američka vlada ubila desetke hiljada Indijanaca, uključujući žene i djecu, tokom godina od 1862. do 1890. Postoje samo različite procjene broja ubijenih. Zbog tog ne čudi što su brojni Indijanci zatražili utočište u Kanadi. Američka je vlada SAD-a je primijenila tipičan postupak koji su kasnije primijenili nacisti, a on se može okarakterizovati kao dehumanizacija. Američka je vlada Indijance opisala kao “divlje zvijeri” ne bi li se opravdalo njihovo masakriranje. Ta je agresivna politika proizašla iz nakon gotovo pola vijeka suživota doseljenika i indijanaca na Divljem zapadu. Život je ovdje postao divlji, ali pretežno za Indijance s dolaskom vladinih snaga i, naravno, ovlasti. Tu su politiku predvodile male grupe bijelih ljudi članova Republikanske stranke.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba