Ispovijest u posljednji čas: Smrt nam je bliže nego što možemo i zamisliti

Malo je ljudi koji u toku svog zemaljskog života ne dožive nijedno javljanje umrlih osoba u snu ili na javi. To se događa kako onima koji vjeruju u besmrtnost ljudske duše i zagrobni život, tako i onima koji ne vjeruju. Ali, kako većina ova javljanja smatra za svoje intimne doživljaje, rijetko se drugima saopštavaju.

Ovo se dogodilo u Moskvi 1923. godine. U jednoj tamošnjoj crkvi završavala se služba koju je služio sveštenik nedavno premješten iz unutrašnjosti. Pri kraju službe, među posljednjima prišla je da cjeliva krst i jedna žena u crnini. Nakon toga, ona se obratila svešteniku s molbom da pođe s njom radi ispovijesti i pričešća jednog bolesnika koji je loše i koji proživljava svoje posljednje dane.

Sveštenik se branio izgovorom da je zauzet poslovima u crkvi i predložio joj drugog sveštenika. Žena je uporno zahtijevala da baš on pođe, pa je najzad pristao. Na njegovo pitanje hoće li i ona poći, žena je odgovorila da ne može, ali mu je dala adresu. Kroz dvadeset minuta sveštenik je bio pred zgradom. To je ranije bila mala gostionica, sada pretvorena u prihvatilište partijske omladine iz unutrašnjosti.

Sveštenik je došao do sobe, ušao i iznenadio se. Soba je bila velika i prazna i u njoj nije bilo bolesnika. Iza pisaćeg stola, ustao je i prišao mu mladić od svojih dvadesetak godina. Sveštenik je upitao gdje je bolesnik.

– Ovdje nema nikakvog bolesnika – rekao je maldić.
– Oprostite, mene su ovdje poslali da ispovjedim i pričestim teškog bolesnika – rekao mu je sveštenik.
– To je sigurno greška. Kako se zove taj bolesnik? – pitao je mladić.

Svećenik mu je rekao ime.

– To sam ja. Neko je vjerovatno htio da se našali i sa mnom i sa vama. Izvolite sjesti, sve ovo je nesumnjivo greška.

Sjedajući pored pisaćeg stola, sveštenik je na njemu ugledao okvir sa slikom i sa fotografije prepoznao ženu koja ga je uputila ovamo.

– To je ona. Ta žena je prije pola sata bila u crkvi. Ona me je uputila ovamo – rekao je brzo i radosno sveštenik.
– To ne može biti, to je slika moje majke, a ona je umrla prije godinu dana – spokojno je odgovorio mladić.
– Ne, istina je, nisam pogriješio. Ona je bila u crkvi i ja sam razgovarao s njom. Ona me je molila da dođem ovamo.
– Ta žena vam je dala moju adresu?
– Da, ona je napisala vašu adresu – odgovorio je sveštenik i pružio mladiću komad papira.

Mladić je uzbuđeno uzeo papir. U tom času njegovo lice je dobilo izraz krajnje zabune i straha, a čelo mu je oblio hladan znoj.

– Da, to je rukopis moje majke – rekao je mladić jedva otvarajući usta.

Mladić je sjedio zagledan u papir. Njegovo tijelo počelo je drhtati. Naslonio je glavu na ruke i zatvorio oči.

– Ja sam spreman, pristupiti ispovijesti – rekao je mladić.

Sveštenik je umirivao mladića, koji je sve vrijeme ispovijesti plakao i ušutio je tek pred pričešće. Kad je sveštenik otišao, mladić se iz svoje sobe koja je bila na prvom spratu spustio kod drugova u prizemlje i ispričao im što se zbilo. Podigla se velika galama, rasprava, ismijavanje i prebacivanje. Neki su zahtijevali da se sveštenik odmah pronađe i uhapsi. Drugi, razumniji i uzdržljiviji, umirivali su plahovite drugare. U tim raspravama nije sudjelovao samo mladić i on je u jeku najveće galame sjeo i spustio glavu na ruke, kao da je vrlo umoran.

Kad se galama poslije nekoliko minuta stišala, neki drugovi prišli su mu i pozvali ga, ali on se nije odazivao. Bio je mrtav. U njegovoj zgrčenoj šaci našli su papir s njegovom adresom. Olovkom ispisan tekst na papiru blijedio je i pred njihovim očima, i od njega je ostalo samo nekoliko tačaka.

Sveštenika su odmah uhapsili, pod sumnjom da je mladića otrovao. Doktorska komisija koja je izvršila obdukciju tijela našla je da je mladić umro od teškog srčanog oboljenja.

Izvor: astrofon.com.hr/pozitivno.ba