ISPOVIJEST OFICIRA JNA: “Tito je bio vidovit … jasno je predvidio rat u Jugoslaviji i njenu propast”

Stenogrami potvrđuju da je predsjednik nekadašnje SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito bio vidovit te je jasno osjetio propast i rat u Jugoslaviji. U nastavku, dio tajnih zapisa razgovora Josipa Broza Tita sa autorom teksta, oficirom Radomanom Mlađenovićem.

Tito priča: – Jedno predosjećam, a ti si govorio nešto o tome. Gdje sam ja to pogriješio? Ako sam im dao velika prava (misli na republike) nisam im dao pravo da sutra, poslije moje smrti rade šta je za te oligarhije najprivlačnije, zanemarujući kako je ovo stvoreno, urađeno, da bi se brzo rasturilo! Ako sam dao da Srbija ima dvije autonomije, nisam želio da nestane i oslabi Srbija? Naprotiv, da ojača. Jer, suprotno: standard nacije će opadati, pretvaraćemo se u protektorate bogatih, što će se reflektovati na sve institucije, pa i vojsku. Ili će svaka republika i pokrajina stvarati svoju vojsku? Kako ono reče, nikako mi ne izlazi iz glave – kada si govorio o modeliranju sistema PVO SFRJ – svako će željeti da ima svoj atar. Da tako je, pa od kulturne eto nam teritorijalne i političke autonomije, sve u cilju ostvarivanja samoupravnih i interesnih prava, gdje će na kraju, pamtim te tvoje riječi, poželjeti da imaju pored vlasti i Sud, Vojsku, i na kraju, Državu?

Pred Ivekom (I. S. Krajačić), koji me stalno prisluškuje, nisam želio ništa o tome govoriti. Izgleda da je Sila – kod njih – ispred Pravde, jer ih interesuje samo novac! Vidiš, ja imam sve, sve što ti, kao mlad čovjek, ne možeš ni sanjati – i ne treba, ali ovo ništa nije sutra moje …

Razočarali su me svi! Uzdao sam se u neke ljude, a nekad sam usput izgubio one koji su mi ipak bili pravi prijatelji. Visina ne poznaje ravnicu. Ona je surova i nemilosrdna. Nisam mogao sve te pohlepe, tu nevjerovatnu dinamiku razvoja, taj unutarnji i spoljni svijet, kontrolirati. Kaj ne. Čovjek sam kao i svi ljudi. Gdje mi reci koji mladi čovjek, pa i u godinama kao ja, ne voli život, ali ga nisam nikada previše konzumirao – sem viskija i cvičeka (lagano, crvenkasto i kiselkasto vino, koje Slovenci zovu cviček)! No, i tu sam znao svoje granice. A sa mnogima nisam mogao nikako izaći na kraj. Posebno sa onim kosovskim političarima i njihovnim svađama, gdje mi se ta greška naseljavanja albanske sirotinje na metohijskoj zemlji može uzeti za grijeh. Ali se plašim da se oni na toj zemlji neće zaustaviti, jer svakim danom traže sve više i više! Prosto rečeno, postajem nemoćan. Priznajem da su mi i Muslimani, tu za vratom, a Srbi me ne vole kao nekada. To me najviše boli. Kao da su me svi otpisali, jer osećaju da neću dugo. Ni onaj Ivek (Krajačić) me više ne posjećuje, kao nekada. Šta to Hrvati smjeraju, ne mogu da gatam u pasulj. Samo znam da to ne treba ići tako!

Ako im nisam, mislim na sve njih, bio dobar, što mi to ne kažu dok sam živ? Od Slovenaca, kao što sam ti rekal prošli put, najviše se plašim, jer mi je deda rekao – da im nikada ne vjerujem. Znaš, liječnici su mi zabranili svako piće. Jebal ga! Sa tobom ću da popijem jedan viski ili bolje cviček jer, ide riba na žaru. Znam ja šta moji zrakoplovci vole. I, da ti nazdravim. Putovaćeš iduće godine sa ‘Galebom’ po Mediteranu. Tako imam želju da budem sa tobom i svim tim mladim oficirima – pitomcima. Ali mi ne daju, strogo me kontrolišu!

Šta misliš – poslije duge pauze reče – dal’ će se ikad skupit kad se jednom razdvoje? Ćutiš? Kao da se plašiš da mi kažeš ono što si mi prošli put govorio? Ja mislim da hoće! U grobu mogu da se kladim da hoće. Znaš šta će ih natjerati? Siromaštvo! Rekao sam – siromaštvo! Niko nikome ne poklanja ništa tek onako. Ako se bil tukli, i Staljin će im se u grobu smijati. To me boli.

Sanjam, kako da ti kažem, sve one strahote što sam prošao, pa se odjednom pretvaram u tebe, kao da letim one njemačke štuke, ali kao da nisam u kabini nego na krilima štuke! Kako one idu ka zemlji, i ja idem ka njoj. Budim se uz prasak bombi, a onda vidim da je to naša, jugoslovenska, sadašnja vojska? Sam sam u znoju, uzimam lijek za pritisak i cirkulaciju, pijem više vode nego što treba, ne palim svijetlo, liježem u krevet budan, gdje čujem porodične svađe. Odnekud, iz mraka, kada me već hvata prvi san, jasno vidim grupu pilota, slični jedan drugom kao jaje jajetu, koji mi sa kacigama idu u susret namrgođeni i krvavi.

Bože, pomislim, oni su svi u krvi? I noge ranjive, i ruke bandažirane, kacige lete sa glave, a neki su u povezu.

Razderem se u snu i viknem: Bogca vam vašeg, da li ste vi vojska ili banda raspojasana? Sve ste to zadobili igrajući taj prokleti nogomet. Pa niste vi Dinamo, Partizan ili Zvijezda …

Noćas ćeš prenoćiti ovdje. Imaćeš sve. Ne daju mi da dugo razgovaram. Posmatraju me … Nego, prije nego što odeš, još jednom mi reci: Neće se barem tući, ako se budu svađali … Grešan sam. Mnogo. Kako sam ti ono prvi put rekal za ćenifu, kako Srbi kažu: ‘Al, kada si zagazio u govna, iz ćenife – kako kažu Srbi – teško se bilo koja noga iščupa? Barem jedna mora ostati neiščupana’ Zar nisam tako rekal kapetane?

– Jeste, druže maršale!

– Nećemo ili hoćemo spavat? – nasmija se Tito.

– Treba da se odmorite.

Te noći me probudi, pred zoru, oluja i grmljavina na Dedinju. Prozori su negdje kloparali. Uzeh neki plavi ogrtač i izađoh na terasu. Prava pešterska sandžačka kiša koja umiva usjeve. Preko ograde terase primjetih sjenku na vratima. Munje su sjevale i osvjetljavale Brozovo lice i tijelo. Stajao je uspravno i postojano kao bor. Staračka figura se jasno nazirala. Shvatio sam da ga nebesa mame, da ih osjeća, kao i ozbiljnost i zabrinutost za Jugoslaviju kroz riječi izgovorene te večeri. Tada sam odlučio da ne budem ni u kakvoj vlasti.

Autor: Radoman Mlađenović. Rođen u selu Krstac u siromašnoj seljačkoj porodici sa sedmoro djece. Završio je gimnaziju u Novom Pazaru, a Vazduhoplovnu vojnu akademiju u Zadru. Kapetan je I klase. Oženjen i ima dvije kćerke.

Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba