Ispovijest neurohirurga: “Raj postoji, proputovao sam ga”

Kao mali sam bio usvojen. Odrastao sam bez ikakvog sjećanja na svoju porodicu. Nisam bio svjestan da sam imao biološku sestru, Betsi. Mnogo godina kasnije krenuo sam u potragu za svojom biološkom porodicom, ali je za Betsi bilo isuviše kasno, umrla je. Ovo je priča o tome kako smo se ponovo sreli – u raju.

Prije nego što počnem, trebalo bi da objasnim da sam ja naučnik koji je cijeli svoj život proveo proučavajući kako naš mozak funkcioniše.

Moj otac, čovjek koji me je usvojio, bio je neurohirurg, a ja sam krenuo njegovim stopama i sam sam postao neurohirurg i profesor koji je predavao nauku o mozgu u Medicinskoj školi na Harvardu.

Iako sam hrišćanin, bio sam skeptičan kada su mi pacijenti opisivali njihova duhovna iskustva.

Moje poznavanje mozga činilo me je uvjerenim da vantjelesna iskustva, susreti sa anđelima i slične stvari, predstavljaju halucinacije do kojih je dolazilo usljed određenih trauma mozga.

A onda, pod najdramatičnijim mogućim okolnostima, otkrio sam dokaz da sam sve vrijeme griješio. Prije šest godina probudio sam se sa ozbiljnom glavoboljom. Nakon nekoliko časova bio sam u komi, moj neokorteks, dio mozga koji je zadužen za sve misaone procese koji nas čine ljudima, u potpunosti se ugasio.

Doktori su zaključili da sam imao meningitis. Moja šansa za preživljavanje bila je minimalna.

Bio sam u dubokoj komi i sve više funkcije mog mozga bile su ugašene. Skeniranja su pokazala nepostojanje bilo kakve svjesne aktivnosti – moj mozak nije imao kvar, bio je u potpunosti ugašen.

Međutim, moje unutrašnje „ja“ je i dalje postojalo, uprkos svim poznatim zakonima nauke.

Sedam dana ležao sam u komi, a moja podsvijest putovala je kroz brojne oblasti, svaka je bila neobičnija od prethodne – u pitanju je bilo putovanje van fizičkog svijeta, putovanje koje bih do tog trenutka odbacio kao nemoguće.

Hiljadama godina su obični ljudi, kao i šamani i mistici, opisivali kratke i divne uvide u eterične domene. Ja nisam bio prva osoba koja je otkrila da svijest postoji i izvan tijela.

Ono što je jedinstveno u mom slučaju je to što sam ja otputovao u tu rajsku dimenziju dok je moj korteks u potpunosti bio ugašen i konstantno posmatran od strane ljekara.

Postoje medicinski dokazi za svaki minut moje kome, i nijedan od njih ne pokazuje bilo kakvu aktivnost mozga. Drugim riječima, gledajući neuronauku, moje putovanje se nije odvijalo u mojoj glavi.

Veliki broj naučnika ima problema sa ovom tvrdnjom. Moje iskustvo podriva njihov čitav sistem vjerovanja.

Dakle, evo šta sam iskusio, ovo je moja mapa raja.

Nakon zasljepljujuće glavobolje nakon koje sam utonuo u komu, postepeno sam počeo da shvatam da se nalazim u primitivnom, praiskonskom stanju, slično osjećaju da ste zakopani u zemlju.

Međutim, u pitanju nije bila obična zemlja, svuda oko sebe sam osjećao, a ponekad čuo i vidio, druge entitete.

Ovo je dijelom bilo zastrašujuće, dijelom utješno i poznato. Osjećao sam kao da sam oduvijek bio dio ove iskonske tmine.

Vrlo me često pitaju da li je u pitanju bio pakao, ali ja ne mislim da je to bio slučaj – očekivao bih da je pakao malo više interaktivniji, a ovo je bilo potpuno pasivno iskustvo.

Zaboravio sam da sam ikada bio čovjek, ali jedan važan dio moje ličnosti i dalje je naporno radio – imao sam osjećaj radoznalosti. Pitao bih „ko?“, „šta?“ i „gdje?“, ali nikada nije postjao ni tračak odgovora.

Nakon izvjesnog vremena, mada ne mogu da procjenim koliko je tačno vremena prošlo, svjetlo je polako počelo da se spušta ka meni, izbacujući divne filamente srebrnog i zlatnog sjaja.

U pitanju je bio cirkularni entitet koji je emitovao predivnu, rajsku, muziku. Svjetlo se otvorilo poput procjepa u tkanju tog univerzuma, i osjetio sam kako polako prolazim kroz njega, sve do doline prepune bujnog zelenila, gdje su vodopadi padali u kristalne bazene.

Tu su bili i oblaci, a iznad njih je bilo tamno plavo nebo.

Svijet nije bio nejasan i udaljen. Bio je duboko živ i živopisan kao miris pečene piletine, kao odsjaj sunca od karoserije automobila i zapanjujuć kao uticaj prve ljubavi.

Potpuno sam svjestan koliko ovo moje prisjećanje može da zvuči šašavo, i potpuno razumijem ljude koji to ne mogu da prihvate. Ali, kao i kada su u pitanju mnoge druge stvari u životu, ovo je jedna od onih koje morate da iskusite kako biste vjerovali.

Postojale su šume, polja, životinje i ljudi. Postojala je i voda. Iznad nje se uzdizala magla, a ribe su klizile po vodenoj površini.

Poput zemlje, i voda je stvarala utisak poznatog. Moj pogled želio je samo da utone u nju.

Stajao sam i divio se rijekama širom Amerike, ali svi ti prizori sad su izgledali kao manje vrijedne verzije, mala braća i sestre ove žive vode.

U raju sve izgleda stvarnije – manje napeto, ali u isto vrijeme i intenzivnije.

Raj je beskrajan, raznolik i naseljen poput Zemlje, zapravo, beskonačno poput Zemlje. Međutim, u svom tom beskraju ne postoji osjećaj različitosti koji karakteriše naš svijet gdje je svaka stvar ostavljena samoj sebi i nema direktnog kontakta sa drugim stvarima oko nje.

U raju ništa nije izolovano. Ništa nije otuđeno. Ništa nije nepovezano. Sve je jedno.

Sva moja čula bila su stopljena. Vid i sluh nisu bili odvojene funkcije. Činilo se kao da sam mogao da čujem gracioznost i elegantnost svih letećih stvorenja, i da vidim spektakularnu muziku koja je izbijala iz njih.

I prije nego što sam počeo da se pitam šta su ta stvorenja, razumio sam da su stvarala muziku jer nisu mogli da je zadrže u sebi. Bio je to zvuk čiste radosti.

To je bilo to jedinstvo, čuti muziku značilo je biti njen dio. Sve je bilo povezano.

Iznad neba stajali su drugi, veći, univerzumi, a ja sam se polako dizao sve dok nisam stigao do „Jezgra“, tom utočištu uzvišenog prepunog bezuslovne ljubavi.

Tamo sam naišao na bezgraničnu snagu – sveznajuće božanstvo koje sam nazvao Om zbog zvuka koji je dopirao do svega. Tamo sam shvatio da postoje dubina i ljepota koju jednostavno ne mogu da objasnim.

Tokom ovog puta imao sam vodiča. Bila je izuzetno lijepa žena koja se prvi put pojavila kao djelić moje svijesti.

Nikada ranije nisam vidio tu ženu. Nisam znao ko je ona. Međutim, njeno prisustvo je bilo dovoljno da mi izliječi srce, da me učini cijelim na način za koji nisam znao da je moguć. Njeno lice je bilo nezaboravno.

Kada me je gledala, osjećao sam takvo izobilje emocija da sam imao osjećaj da bi cijeli moj život bez emocija bio vrijedan življena samo zbog prilke da joj gledam u oči.

To nije bila romantična ljubav. To nije bilo prijateljstvo. Ovo je bilo izvan svih različitih odjeljaka ljubavi koje imamo na Zemlji. Bez govora, dala mi je do znanja da sam voljen van svake mjere i da je univerzum veći, bolji i ljepši nego što sam to ikada mogao da shvatim.

Bio sam nezamjenjiv dio cjeline, a sva tuga i strah koje sam doživio rezultat su činjenica da sam nekako zaboravio na to.

Njena poruka je prošla kroz mene poput vjetra. Teško je to objasniti riječima, ali srž je bila: „Voljen si i cijenjen zauvijek. Nemaš razloga za strah. Ne postoji ništa što možeš da učiniš pogrešno“.

U međuvremenu, na Zemlji, proveo sam sedam dana u komi bez ikakvih signala da se moje stanje može poboljšati. Doktori su diskutovali o tome da li me treba držati na aparatima, kada sam iznenada povratio svest. Moje oči su se samo otvorile. Vratio sam se.

Nisam imao sjećanje na moj život na Zemlji, ali sam potpuno bio svjestan toga gdje sam bio.

Tokom narednih nedjelja moje pamćenje se polako vratilo.

Do osme nedjelje moje ranije naučeno znanje sticano decenijama se takođe vratilo. Ovo potpuno oporavljanje ostaje čudo na koje moderna nauka nema odgovor.

Međutim, sve to vrijeme, proganjalo me je sjećanje na djevojku iz raja. A onda, nakon četiri mjeseca, poštom sam dobio sliku. Kao rezultat mojih ranijih pokušaja da dođem do svoje biološke porodice, rođak mi je poslao sliku moje sestre Betsi – sestre koju nikada nisam poznavao.

Šok prepoznavanja djevojke iz raja bio je kompletan. Ovo je bilo lice žene sa kojom sam bio tokom kome.

Tog trenutka nešto se desilo. Fotografija je bila dokaz koji mi je bio potreban. Ovo je bio dokaz objektivnosti mog iskustva.

Bio sam ponovo rođen.

Izvor: b92.net