ISPOVIJEST: Bio sam Jugosloven … više nisam ništa.

Rođen sam 1960. Ni sam ne znam kako bih počeo priču o svemu što mi se događalo kroz život, ali nekako ću početi.

Davne 1981. godine sam odslužio vojsku u JNA, malo sam kasnio na vojni rok, ali to nije važno zbog čega. Ako vas kojim slučajem zanima koje sam narodnosti, najviše mi je žao što ne mogu više reći da sam Jugosloven jer to je vrijeme na veliku žalost prošlo, ali ono što mogu reći jeste da sam eto možda LJUDSKE narodnosti. Možda će nekome glupo to da zvuči, ali i neka zvuči jer zapravo sve je glupo bilo što se izdešavalo do dana današnjih počevši od raspada SFRJ a i živimo u glupim vremenima, pa nek bude glupo i što sam sad ljudske narodnosti.

Živio sam u Jugoslaviji kao car, imao sam prilike putovati po Evropi i kad me recimo Švabo zapita ko sam, a ja onako ponosito odgovorim da sam Jugosloven jer odmah mi kroz glavu prođu Jadran, planine, ravnice, razne znamenitosti i sve što je krasilo Jugoslaviju.

Zamislite, taj Švabo je znao za Brenu i rekao da mu se Brena sviđa, et’ i to da znate.

Najdraže mi je bilo kad sam došao na granicu između Jugoslavije i Austrije i sad pitaju za pasoš, ja im pokazah onaj naš crveni pasoš, carinici se samo kao pokloniše i rekoše “Sretan put”. Sve je to lijepo bilo tih godina dok nisu došle devedesete.

Gledao sam tada TV, bila neka zabavna emisija i slučajno prebacih na dnevnik , kad imam šta i vidjeti, na TV-u javljaju odcijepila se Slovenija, nedugo zatim, ode i Hrvatska. Iskreno, osjetilo se to sve krajem 1989. i početkom 90-ih, ali nisam znao da će baš do toga doći. Sjećam se i one utakmice Dinamo-Zvezda 1990. i sve je to nakon toga krenulo na loše. Kada se zapucalo, imao sam osjećaj da ću umrijeti za Jugoslavijom od tuge jer vidjelo se da države SFRJ više ne mogu ostati na okupu nikakvom silom, ali imao sam sreće (nesreće) pa sam preživio rat. Sve što je imalo veze tada sa zajedništvom, ljubavlju, ljepotom, bilo je pljuvano, ponižavano i izbjegavano. O detaljima iz perioda 1991-1995. neću da pričam, ali iz onakve ljepote mi smo izašli kao najgori neprijatelji ikada. Svi znamo da je Amerika kriva, ali ja krivim prije svega nas, pa onda Ameriku, jer mi nemamo nacionalnu svijest, drski smo i prodajemo dušu đavolu za debele pare.

Eto ukratko samo sam ispričao neka svoja iskustva, bio sam Jugosloven, sad sam vjerovatno ništa, jer nigdje na svijetu nećete naći čovjeka s dvije nacije, apsolutno nigdje, to samo kod nas može se vidjeti. Eto, dobili ste nezavisnost svi, bolje vam od Jugoslavije? E pa malo sutra, živimo kao psi i sve nam je gore i gore, možemo samo da Boga molimo za bolje dane. Jel’ meni neko danas treba da kaže da ja ne smijem otići u Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju … samo zato što su nas navodno podijelili i što bi me tamo neko ozlijedio? Pa sve je to moj prostor.

Da li danas treba da kažem da sam Srbin a bio sam Jugosloven?

Ako je odgovor da, onda sam licemjer a ja to nisam. Jugosloven više ne mogu da budem jer više nemam nikakva prava, znači ponavljam – nacionalno nema me više nigdje. Šta mislite da jednom Nijemcu, Englezu ili Amerikancu kažete: “Ne, ti više nećeš biti to, ti si sad nešto drugo.” Ove nove nacionalnosti što se zovu Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Slovenci itd. kako već se ko predstavlja su nastale u moru krvi i bratoubilačkog rata, a ja to neću da budem!