In memoriam: Filmska legenda, John Wayne (1907-1979)

Jedna je od najvećih legendi ne samo Hollywooda već i svjetskoga filma uopšte. Sa svojih više od stotinu snimljenih filmova ubraja se među najplodnije filmske stvaraoce. Tokom gotovo pedeset godina, ostvario je nekoliko istorijskih uloga. John Wayne je kao glumac bio veliki profesionalac, uzorno discipliniran i neuništiv u izdržljivosti. To je dokazao i time što je, iako teško bolestan, snimao gotovo do posljednjeg daha.

Zahvaljujući prijateljstvu s Johnom Fordom dobio je glavnu ulogu u klasičnom vesternu ‘Poštanska kočija’, što je predstavljalo prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada je dominirao u tom žanru, postajući njegov glumački sinonim.

Dobitnik je Oscara za glavnu mušku ulogu u filmu ‘Čovjek zvan hrabrost’ (1969).

– Ne veselim se smrti jer ne znam kakav će Bog biti prema meni. Možda neće biti tako dobar kao što se nadam – rekao je u jednom od posljednjih intervjua i dodao kako bi mu bilo draže da ga, umjesto kao velikog glumca, pamte kao čovjeka koji je vjerovao u pravdu.

Zdravstveno mu se stanje pogoršalo još početkom 1977., no kako nije htio otići u bolnicu, tek mu je u avgustu 1978. dijagnostikovan rak gušterače, koji je tada već bio zahvatio druge organe. Posljednji put se u javnosti pojavio 9. aprila 1979., kada je na dodjeli Oscara uručio nagradu za najbolji film Michaelu Ciminu, reditelju “Lovca na jelene”. Devet dana kasnije prevezen je u losanđelesku bolnicu Hoag, gdje je i preminuo 11. juna.

Dva dana prije smrti, na nagovor sina Patricka, ipak se preobratio na katoličanstvo i u bolnicu je došao sveštenik koji ga je krstio. Tako je i pokopan uz blagoslov katoličkog sveštenika, te samo u prisustvu porodice i nekolicine prijatelja, na groblju u Newport Beachu. Zbog straha od navale fanova, njegov je grob ostavljen neoznačen sve do 1999., kad je stavljena nadgrobna ploča na koju je upisana njegova izjava u intervjuu za Playboy 1971.:

– Sutra je najvažnija stvar u životu. Dolazi nam u ponoć, potpuno čista. Savršena je kada dođe i smjesti se u naše ruke, s nadom da smo juče nešto naučili.