Hrvatska književnica Vedrana Rudan: “Tito je danas veći nego ikad”

Zaista se osjećam kao građanka Evropske unije. Moja djeca i djeca mojih prijatelja ne mogu dobiti stalan posao. Naši mladi koji rade potpisuju ugovor na tri mjeseca, pa opet na tri i tako dok konačno ne dobiju otkaz. Isto se u čitavoj Evropi dešava i mladima u drugim zemljama Unije.

Ako izuzmemo knjige koje su ne bez razloga postajale bestseleri, poznata je po tome što nema dlake na jeziku, ali još više po stavovima koji prkose uvreženim mišljenjima.

Tetošimo li mi naše zločince?

– Da li “mi” tetošimo naše zločince? Ko smo “mi”? Ako pod “mi” podrazumijevate vas, mene i nama slične onda ste optimistični. Nikoga “mi” ne tetošimo jer baš ni o čemu ne odlučujemo. Kada bismo mogli odlučivati, vjerovatnije je da bismo radije pobili današnje zločince nego one iz pedeset i neke. Koliko god da je Udba na ovim prostorima bila opaka, ovima nije ni do gležnja.

Čini se da jenjava rasprava o jezicima – srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski ili jedan jezik?

– Jezik je bio tema dok smo imali šta da jedemo. Danas baš nikoga nije briga ko govori kojim jezikom. Obični mali ljudi, i naši i vaši i oni treći ili šesti koji su svi nekad govorili tako da ih je cijeli svijet razumio danas ćuteći grebu po kontejnerima. Glad ubija svaku potrebu za analizom lingvističke problematike.

O posljednjim godinama Jovanke Broz … 

– Odvratno je kako ste se “vi” ponašali prema drugarici Jovanki Broz. Najprije ste joj ukinuli sva ljudska prava, živjela je poput sirotice u kući koja se raspadala, a onda je na sva zvona preko medija objavljeno kako je i koliko rak izjeo njene grudi. Sve srpske ljekare trebalo bi biti sramota zbog načina na koji se ponašala njihova struka. Pacijent u Srbiji, pa neka je to i Jovanka Broz, morao bi imati elementarno pravo na zaštitu privatnosti. Samo ljudi bez trunke kućnog vaspitanja mogu pacijentkinji Broz raditi ono što su joj vaši ljekari činili. Zaista mi nije jasno šta je vašoj zemlji učinila ta žena.

Kako vidite Tita i njegovu ulogu?

– Dok sam živjela u Jugoslaviji, tu sam zemlju smatrala tamnicom naroda. Danas umirem od nostalgije. I, sigurna sam, još bar devetnaest miliona i devetsto devedeset i devet hiljada ljudi na području ovoga što se nekad zvalo Jugoslavija. Tito je danas veći nego ikad.

Gdje je u čitavoj priči građanin u Hrvatskoj, a gdje u Srbiji i uopšte u regionu? Ima li smisla ta priča o regionu?

– “Region”? Zašto mediji prostor pokojne Jugoslavije nazivaju “regionom”? Da bismo lakše progutali činjenicu da opet živimo u bratstvu i jedinstvu? Bratstvo u krvi, jedinstvo u bijedi. Nikad nisam imala visoko mišljenje o “narodu” o kome je Njegoš davno sve rekao. Srbi i Hrvati bi trebali čitati Njegoša ako žele da razumiju šta nam se dešava. Doduše, nije jednostavno doći do njegovih knjiga. Mnogo je lakše naletjeti na tekst o tome šta vaš Milan Popović čini našoj sirotici Severini. Hrvate i Srbe baš ništa ne udaljava. Isti zločinci vladaju i na vašem i na našem prostoru. Banke iste, a službeni jezik engleski.

Često se pominje da je običan svijet za pomirenje.

– Halo, “običan svijet” je i onaj koji izaziva incidente i kolje se.

Šta nas spaja, a šta razdvaja?

– “Običan svijet” se na našim prostorima klao na isti način na koji se “običan svijet” trenutno kolje u Siriji, Egiptu i pitaj Boga gdje ne. Krupni kapital odluči da će razjebati određenu zemlju pa to uz pomoć medija, domaćih političara, oružja koje dijeli “pobunjenicima” i učini. Ljudi su jedine životinje koje ratuju, a “običan svijet” su životinje koje ratuju u kontrolisanim uslovima. Nikad nisam pomislila da su autori klanja u “regionu” obični ljudi koji su zaželjeli da se napiju hrvatske ili srpske krvi. Mnogo je to složenija priča, zapravo, to je jednostavna priča. Uzrok rata možemo vidjeti ako analiziramo rezultat. Šta su dobile stotine hiljada naših “ratnika”? Ostali su bez života, ruku, nogu, krova … A sve je bilo tako spontano i tako uslovljeno isključivo mržnjom između Hrvata i Srba koja traje “od stoljeća sedmog”? Ako je to tako, zašto su u našem ratu pobijedili Ameri?

I Hrvatska i Srbija očigledno pate od previše upliva crkve. Šta je rješenje?

– Nema rješenja. Ako ovcama odgovara da se njihovi pastiri voze u skupim džipovima, siluju djecu, ne plaćaju poreze i dobijaju platu od države, zašto bi se nešto trebalo mijenjati? Rekoše nam da će naše biti carstvo nebesko. U međuvremenu moramo samo dozvoliti da nam ga pastiri uvaljuju dok nas od njih smrt ne rastavi.

Kakva je pozicija građana?

– Jebena.

Kada ćemo prestati da ćutimo? Šta još treba da nam se desi?

– Borba za goli opstanak isključuje dizanje glasa. Dizanje glasa izaziva dobivanje metka u čelo. Imamo izbor. Urlati pa poginuti u trenutku ili crkavati na rate. Očito su nama u “regionu” rate opcija bliža srcu.

Ima li nade da se oslobodimo ropstva?

– Nema.

Izvor: blic.rs