Homunculi: Jesu li “mali ljudi” drevne alhemije postojali?

Praksa alhemije seže do davnih vremena, ali sama riječ datira tek od ranog 17. vijeka. Dolazi od arapske riječi kimiya i ranije perzijske fraze al-kimia, što znači “umjetnost transmutacije metala”— drugim riječima, mijenjanje jednog metala u drugi.

Prema alhemijskom shvatanju, metali su bili savršeni arhetipovi koji su predstavljali osnovna svojstva cjelokupne materije. Takođe su bili korisni – alhemičari su mogli pretvoriti osnovne metale poput željeza ili olova u zlato, srebro ili bakar miješajući ih s drugim tvarima i zagrijavajući ih na vatri.

Alhemičari su vjerovali da ti procesi otkrivaju nešto o prirodi materije: za olovo se smatralo da je mutna verzija Saturna; željezo – Marsa; bakar, Venere i tako dalje. Potraga za “eliksirom života” nastavlja se i danas među biolozima i biotehnolozima koji pokušavaju razumjeti kako ćelije i organizmi stare.

Alhemičar u potrazi za kamenom mudraca; slika Josepha Wrighta iz Derbyja, sada u muzeju i umjetničkoj galeriji Derby, Derby, UK © Izvor slike: Wikimedia Commons

Srednjovjekovni alhemičar Paracelsus je vjerovao da je moguće vještački stvoriti “racionalnu životinju” ili ljudsko biće, koje je nazvao Homunculus. Prema Paracelsusu, “Homunculus ima sve udove i karakteristike djeteta koje je rodila žena, samo što je mnogo manji.”

Alhemiju je praktikovalo nekoliko civilizacija starog doba, od Kine do antičke Grčke, proširivši se i u Egipat tokom helenističkog razdoblja. Kasnije, oko sredine 12. vijeka, vratila se u Evropu putem latinskih prijevoda arapskih tekstova.

U alhemiji postoje tri glavna cilja. Jedan od njih bila bi “transmutacija” inferiornih metala u zlato; drugi je dobijanje “eliksira dugog života”, lijeka koji bi izliječio sve bolesti, čak i onu najgoru od svih (smrt) i dao dug život onima koji ga unose.

Oba cilja mogla bi se postići dobijanjem Kamena mudraca, mistične tvari. Treći cilj bio je stvoriti vještački ljudski život, homunculusa.

Homunculus u Kunstkammeru u Državnom muzeju Württemberg, Stuttgart © Wuselig | Wikimedia Commons

Postoje istraživači koji eliksir dugog života identifikuju kao tvar koju proizvodi samo ljudsko tijelo. Izvor ove nepoznate supstance pod nazivom “adrenochrome” su nadbubrežne žlijezde ljudskog tijela. Postoje reference na ovu misterioznu tvar i u Tai Chi Chuan tradiciji.

Pojam homunculus prvi put se pojavljuje u alhemijskim spisima koji se pripisuju Paracelsusu (1493. – 1541.), švicarsko-njemačkom doktoru i filozofu, revolucionaru svoga vremena. U svom radu “De natura rerum” (1537), nacrt svoje metode za stvaranje homunculusa, napisao je:

Pustite sjeme čovjeka da samo truli u zatvorenoj posudi tokom četrdeset dana ili dok konačno ne počne živjeti, kretati se i istraživati, što se lako može vidjeti … Ako se sada, nakon ovoga, svaki dan hrani i hrani oprezno i ​​razborito eliksirom ljudske krvi … postaje, od tada, pravo i živo dojenče, koje ima sve osobine djeteta koje je rođeno od žene, samo mnogo manjeg.

Postoje čak i ostaci srednjovjekovnog zapisa koji su sačuvani do danas, a koji sadrže sastojke za stvaranje homunculusa, što je prilično bizarno.

Likovi homuncula u sjemenu. © Wikimedia Commons

Grof Johann Ferdinand von Kufstein je 1775. godine zajedno s italijanskim sveštenikom Abbé Gelonijem stvorio deset homuncula koji su imali “sposobnost predviđanja budućnosti”, a koje je von Kufstein držao u staklenim posudama u svojoj masonskoj loži u Beču.

Homunculi su opisani kao vrlo korisne sluge, sposobni da urade ne samo za fizičko nasilje, već mnoge magične stvari.

U većini slučajeva, homunculi su vrlo odane sluge, koji će čak i ubijajti im ako alhemičar tako naredi. No, postoje mnoge priče o alhemičarima koji su se prema svojoj tvorevini odnosili nepromišljeno, do tačke u kojoj se homunculus okretao protiv svog gospodara, ubijajući ga ili donoseći veliku tragediju u njegov život.

Danas niko sa sigurnošću ne zna je li Homunculus ikada postojao. Neki vjeruju da ga je stvorio čarobnjaka ili vještac, dok drugi tvrde da su proizvod eksperimenta ludog naučnika koji je pošao po zlu.

Bilo je mnogo viđenja Homunculusa tokom godina, čak i u modernim vremenima. Neki kažu da izgledaju poput minijaturnih ljudi, dok ih drugi opisuju kao životinje ili čak mala čudovišta. Kaže se da su vrlo brzi i okretni, te da se s lakoćom mogu penjati po zidovima i stropovima.

Za homunculuse se kaže da su vrlo inteligentni i sposobni su komunicirati s ljudima. Za njih se takođe kaže da su vrlo nestašni i uživaju u šalama s ljudima.

Gravura Homunculusa iz Goetheova Fausta iz 19. vijeka © Izvor slike: Wikimedia Commons

Na kraju priče, ne postoji način da se pouzdano zna postoji li ili da li je postojao homunculus. To je još uvijek misterija. Međutim, ideja o vještačkom stvaranju ljudskog bića vijekovima je fascinirala ljude, a čak je inspirisala i neke naučnike da pokušaju stvoriti takvo stvorenje.

Dakle, postoji li Homunculus ili ne: ideja je definitivno zanimljiva, i svakako je moguće da bi takvo stvorenje moglo postojati negdje u svijetu, a priče i njihova viđenja tokom godina ipak bi mogle biti stvarne.