Feničani: Narod pomoraca koji je gospodario Mediteranom
Feničani su jedan od onih zagonetnih, gotovo izgubljenih naroda o kojima znamo vrlo malo.
A kada su materijalni dokazi oskudni, teško je stvoriti objektivnu sliku jednog dalekog života. Danas ih poznajemo uglavnom preko izvještaja njihovih komšija i onih naroda koji su dolazili s njima u kontakt, a to je ponekad bilo i u neprijateljstvu. Stoga dosta toga treba uzeti s rezervom jer kaže se da su ih ili voljeli ili prezirali.
Naziv Feničani, koji danas upotrebljavamo, dali su im Grci.
Phoiniki ili Φοίνικες znači ljubičasti i povezuje se s proizvodnjom purpurne boje, po čemu je taj narod bio poznat i cijenjen. Iz istorijskih izvora saznajemo da su ih najčešće nazivali prema imenu grada iz koga su dolazili, a to su bili Sidon, Tir, Biblos ili Arvad.
Njihova pisana istorija i mitologija nisu, nažalost, preživjele. Nestale su u uništenim bibliotekama Tira i Kartage za vrijeme makedonskih i rimskih osvajanja. Stoga se moramo osloniti na svjedočenja drugih i izvore kao što su Biblija, grčki i rimski autori te egipatski i asirski spisi.
Živjeli su na području istočnog Sredozemlja, današnjeg Libanona i dijelova Sirije i Izraela. Naseljavaju to područje u 3. milenijumu pr.n.e., a smatra se da su se doselili s Eritrejskog mora. Pretpostavlja se da su im korijeni semitski, ali više od toga ne znamo jer ih susrećemo kao savez trgovačkih zajednica, a ne kao zemlju s teritorijalnim granicama. Zlatno doba njihove kulture je razdoblje od 1200. do 300. g. pr.n.e.
S obzirom na to da su živjeli na uskom priobalnom području s ograničenim poljoprivrednim mogućnostima, suočeni s porastom stanovništva okreću se novom izvoru, a to je bilo more. More postaje njihova “nova žitnica”, ne samo u egzistencijalnom smislu, nego postaje polje na kojem će razviti i sve svoje potencijale kao graditelji brodova, moreplovci, trgovci i kolonizatori.
Spuštajući se na more osnivaju na obali lučka pristaništa koja prerastaju u gradove koji će postati najmoćniji gradovi tog doba: Tir, Sidon, Beirut i Biblos. Za gradnju brodova upotrebljavali su svoje prirodno bogatstvo – cedrovinu. Grade kratke i zdepaste, izuzetno izdržljive trgovačke brodove i to su bili prvi brodovi u poznatoj istoriji s kobilicama, rebrima i uzdignutim palubama.
S vremenom stiču pomorsko umijeće i putuju izvan granica svoje zemlje. More postaje njihova saobraćajnica, trgovački put i baza razvoja određenih grana industrije. Cvjeta brodogradnja, ribarstvo, proizvodnja purpurne boje, stakla, finih tkanina te precizni rad u metalu, posebno u zlatu i srebru.
Trgovali su s Egiptom i čitavim srednjim i zapadnim Mediteranom. Bili su pravi umjetnici u trgovini. Ne samo da su trgovali robom, nego su uz to pružali i razne usluge. Primjer takvog trgovanja sporazum je između židovskog kralja Solomona i feničkog kralja Hirama iz Tira o gradnji jeruzalemskog hrama. Kralj Hiram dao je Solomonu građevinski materijal, usluge i znanja svojih ljudi u rezanju i transportu drva te pripremi konstrukcije hrama. Zauzvrat, Feničani su ugovorom osigurali da im kralj Solomon isporučuje potrebne poljoprivredne proizvode idućih 20 godina: … dvadeset hiljada mjera pšenice i dvadeset hiljada mjera ulja od tiještenih maslina …
S vremenom počinju graditi lučka pristaništa za utovar i istovar te skladištenje robe na čitavom Sredozemlju. Ta pristaništa postepeno postaju nove luke, gradovi i u konačnom kolonije feničkih trgovaca. Centralno mjesto svakog grada bila je uvijek luka, trgovačko i ekonomsko srce grada. Tako su razvili čitavu mrežu kolonija šireći se zapadno na Mediteranu. Njihov nemirni duh, poduzetnost i pronicljivost vodili su ih stalno u nepoznato.
Prvi od tih gradova bio je vjerovatno Citium na Cipru, sagrađen u IX. st. pr. n.e. Kasnije, u VIII. st. pr.n.e. osnivaju niz kolonijalnih gradova, prvo na bližim ostrvima, a kasnije na obalama Sjeverne Afrike i na zapadnom Mediteranu. To je bilo stoljeće međunarodne ekspanzije Feničana. Nastaju gradovi, od kojih su danas poznati Cadiz i Malaga u Španiji, Utica, Lixos i Cirena u Sjevernoj Africi te najznačajniji od gradova – Kartaga koja je utemeljena 814. g. pr.n.e. i koja postaje glavni grad svih zapadnih kolonija, još moćnija od Tira i Sidona.
Zanimljivo je da su trgovali i sa narodima s kojima nisu bili u dobrim odnosima. Tako postoje predaje da su razvili takozvanu trgovinu na daljinu. Iskrcali bi svoju robu na obalu i povukli se na svoje brodove. Kupci bi tada prišli robi, pregledali je i ostavili određenu količinu novca ili predmeta za koju su smatrali da odgovara kupljenoj robi i povukli se. Zatim bi se Feničani opet iskrcali i pregledali ponuđenu količinu. Ako im je odgovarala, uzeli bi je i otplovili. U suprotnom, ostavili bi sve na obali i opet se vratili na brodove. I tako je ta trgovina mogla trajati u nedogled. A ako u konačnom ne bi bili zadovoljni, uzeli bi svoju robu i otplovili. Za trgovanje nikad nije bilo prepreka.
S obzirom na to da je Mediteran postao njihova druga domovina, razvijaju sve specifičnije vještine u gradnji brodova i plovidbi. Počinju graditi brodove koji su bili prikladni za dugu plovidbu otvorenim morima. To su dugi i uski, stabilni brodovi koji su bili puno brži i stabilniji na valovima nego dotadašnje široke riječne lađe. Koliko je poznato, među prvima su upotrebljavali sidro i jedra, brodske koloture za konopce i zvjezdano nebo za orijentaciju na pučini. Za duga putovanja osmislili su održavanje zaliha hrane u kožnim vrećama za suhe namirnice i glinenim amforama za tekućine.
Koliko i gdje su putovali izvan Mediterana, možemo samo nagađati. Međutim, prema grčkom istoričaru Herodotu, egipatski faraon Necho II. u VII. st. pr.n.e. unajmio je feničku flotu sa zadatkom da oplove afrički kontinent, za što im je trebalo pune tri godine: I oni su pošli iz Eritrejskog mora u Južno more; a kad god je bila kasna jesen, oni su se iskrcavali u Libiji gdje bi se zadesili, pa bi zasijali zemlju na onom mjestu gdje su se zadržali i ostajali bi da pričekaju žetvu. Poslije žetve ukrcavali bi se i otplovili dalje, pa su poslije plovidbe koja je trajala pune dvije godine, tek treće godine prošli kroz Heraklove stubove i vratili se u Egipat. I oni, pored ostalog, pričaju, što im ja nikako ne mogu vjerovati, da im se za vrijeme plovidbe oko Libije Sunce uvijek nalazilo s desne strane.
Herodot navodi i da su putovali uzduž atlantske obale Španije i Maroka te da su čak stigli i do Engleske. Ostaje otvoreno pitanje koliko su daleko stigli preko Atlantika, odnosno jesu li doplovili do jedne od Amerika, na što upućuju neki nepotvrđeni arheološki nalazi.
Razvijena trgovina zahtijevala je takođe vođenje knjiga, sklapanje trgovačkih ugovora i raznu korespondenciju tako da su upravo na polju pisane riječi Feničani dali veliki doprinos svjetskoj istoriji. Dotadašnje pismo kojim su se služili bilo je slikovno i nije bilo pogodno za brze trgovačke poslove. Zbog toga sastavljaju jednostavan alfabet od 22 znaka u kojem je svaki znak predstavljao jedan glas, s tim da nisu imali znakove za samoglasnike.
Takav način zapisivanja brzo se proširio izvan granica zemlje i do IX. st. pr.n.e. prihvaćen je u svim graničnim zemljama i u feničkim kolonijama, kao i svaka druga trgovačka roba. Alfabet kasnije preuzimaju Grci i prilagođavaju ga svom jeziku, kao i kasnije Rimljani, formirajući latinicu kojom danas piše veliki dio čovječanstva.
Više od hiljadu godina Feničani su bili najjači pomorski narod starog doba, stotine njihovih brodova plovilo je po cijelom Sredozemlju. A ti brodovi nisu nosili samo trgovačku robu, već su tako širili poznatim svijetom vještine pomoraca, brodograditelja, obrtnika i umjetnika. Bili su moreplovci koji su savladali morske putove, pokorili vjetrove i grebene da bi označili neoznačene staze, u vremenu puno prije izuma kompasa.
Način života tog naroda, njihova oštroumnost, probitačnost, želja za novim spoznajama obilježava ih kao one koji su donijeli novi impuls u svom vremenu.
Autor: Ariana Deranja
Izvor: nova-akropola.com
