Avetinjski autostoperi, duhovi nastradalih u saobraćajnim nesrećama, prikaze koje iskaču pred vozila, samo su dio onoga sa čime su se susreli noćni vozači. Ni poslovično hladni Englezi ne ostaju ravnodušni kada se nađu oči u oči sa utvarama od kojih se diže kosa na glavi
Prikaze koje zaposjedaju drumove oduvijek zaokupljaju pažnju i raspaljuju maštu ljubitelja onostranog, a teško je utvrditi kada su priče, svaka jezivija od druge, počele da se šire – vjerovatno još u vrijeme prvih putovanja, dok su drevne putnike vrebale brojne opasnosti u nepoznatim predjelima.
Ali, zbog čega su priče o drumskim utvarama danas toliko popularne, u doba modernih auto-puteva i napredne tehnologije, ostaje da utvrde psiholozi, sociolozi i drugi stručnjaci za ljudsko ponašanje.
Učesnici sablasnih zbivanja ponekad čak i ne žele da otkriju svoj identitet, pa je utoliko teže tvrditi da imaju želju za sticanjem popularnosti. A s druge strane, ne treba zaboraviti da se mnogo puta preklapaju do u detalje iskazi i opisi osoba koje međusobno nikada nisu kontaktirale, niti su do tada čule za sličnu priču.
Nestao u vožnji
Blackwall tunel u londonskom predgrađu Greenwich mjesto je gdje se od 1972. godine pojavljuje mladić u kožnoj odjeći, zaustavlja motocikliste i onda volšebno nestaje u toku vožnje. Jedan od onih koji su ga povezli, uspio je da sazna adresu svog saputnika, a kada je stigao do sjeverne obale Temze i okrenuo se da nešto kaže mladom čovjeku, sjedište iza njega bilo je prazno. Prva reakcija mu je bila da okrene vozilo i ponovo prođe kroz tunel, u strahu da je nepoznati negdje usput pao sa motocikla, ali ga nije bilo. Sljedećeg dana, otišao je na adresu koju mu je putnik dao i saznao je da je on stradao još prije nekoliko godina u nesreći.
Interesantan dodatak ovoj priči može se naći u magazinu ‘Fortean Times’ od juna 1994. godine u pismu Roy Deana iz Harrowa. Početkom 60-tih on i njegova supruga bili su u kući njegovog tasta u Black Way Laneu, u neposrednoj blizini tunela. Jedne tamne, vlažne večeri, začuli su škripu automobilskih guma, zvuk kočenja a zatim tup udarac: motociklista je udario u ivičnjak, odbio se od saobraćajni znak i poginuo na mjestu. Nedjelju dana kasnije, Deanove su probudili u dva sata iza ponoći identični zvuci, ali ovoga puta nije bili ni vozila ni nesreće.
Dillywood Lane, blizu Gravesenda u Kentu, mjesto je gdje je u kasnim noćnim satima u novembru 1992. godine bračni par, koji nije želio da bude imenovan, vraćajući se kući iz posjete prijateljima, ugledao priliku koja se jednostavno niotkuda pojavila na središnjoj liniji puta. Vozač je naglo zaokrenuo da je ne bi udario, ali kada su se zaustavili, žene u crnom, kako su je opisali, nigdje nije bilo!
Na putu A-229, blizu Cranbrooka u Kentu, u subotu, 26. juna 1999. godine, u dva iza ponoći, Bob Prowse, brat engleskog glumca Davida Prowsea, prolazio je kroz selo Hartley, kada su farovi njegovih kola osvjetlili figuru na putu. Prowse je čovjeka opisao kao plavokosog, izrazito visokog muškarca, koji je mirno stajao, sa rukama spuštenim pored tijela; tvrdio je da pri toj brzini nije mogao da izbjegne gaženje opisanog čovjeka – ali, na mjestu ‘nesreće’, nije bilo ni leša ni povrijeđenog. U toku te godine, međutim, na putu kroz Hartley desilo se nekoliko teških udesa.
Još veći šok doživio je Peter Lesley, iz East Finchleya, na putu A-41 prema Stanmoreu, u večernjim satima 13. oktobra 1985. godine. Ispred njega se iznanada našao čovjek sa dobermanom na uzici. Udarac je bio neizbježan, i Lesley je vidio kako obje figure odlaze pod kola, čuo čovjekov krik i cviljenje psa, a zatim ih u retrovizoru vidio kako leže na putu. Ali, kada je zaustavio vozilo i zakoračio na put, ‘unesrćeni’ su nestali. Slučaj je prijavio policiji, koja je pregledala okolinu ali nije mogla da nađe tragove udesa niti bilo kakva oštećenja na kolima Petera Lesleya.
Izlaze iz grobova
Sa puta A-34 kod Rickety Bridgea, u blizini Newburyja, oktobra 1996. godine počele su da stižu alarmantne vijesti i to upravo od radnika obezbjeđenja firme ‘Pinkerton’, koji su bili angažovani da čuvaju konstrukciju mosta u izgradnji vrijednu sto miliona funti. U toku šest nedjelja, oni su prijavili više puta da su vidjeli ljudske siluete kako noću lebde duž kolovoza na Rickety Bridgeu. Viđenja su pripisana uznemirenosti koju su izazivali radovi na zemljištu gdje su sahranjeni plemići i konjanici poginuli u drugoj bici za Newbury 1644. godine.
Na zahtjev konstruktora mosta, obezbjeđenje je pokušalo da goni pojave, ali su one bile neuhvatljive. Zvanični službenik, reagujući na podsmijehe u štampi, izjavio je: “To nije stvar za smijanje. Ljudi koji us vidjeli te pojave bili su zaista preplašeni. Mi smo sigurni da su to duhovi vojnika čiji su grobovi sada oskrnavljeni”. Kapelan John Hudson, kojeg su doveli iz ‘Pinkertona’, potvrdio je da viđenja treba shvatiti ozbiljno i rekao da će, ako bude neophodno, preporučiti egzorcizam. Da li je ritual, makar u diskreciji, zaista obavljen, nije objelodanjeno, ali se o sablasnim zbivanjima više nije čulo.
Još jedno posjednuće drumova, ovog puta u Somersetu, povezuje se sa događajima u davnoj prošlosti. Ovoga puta riječ je o From Roadu, u blizini zamka Nunney, gdje je zloglasni sudija Jeffries držao svoja krvava zasjedanja, poslije kojih su njegove žrtve završavale na vješalima duž puta. Policijski načelnik John Lee potvrdio je da su, još od 70-tih godina, stizale prijave o čudnim dešavanjima na toj saobraćajnici. U jednom slučaju zbunjeni vozač došao je u policijsku stanicu i rekao da je povezao čovjeka koji je zatim nestao. On je bio toliko zabrinut da je saputnik možda negdje ispao iz kola, da je policijska ekipa otišla da pretraži žbunje, ali ništa nije pronađeno.
Čini se, međutim, da su ovdje na djelu i ovovremenski duhovi, jer svjedok pod imenom Evans, koji nije želio da otkrije pravi identitet, sredinom sedamdesetih godina povezao je čovjeka, koji se smjestio na zadnje sjedište, žaleći se da mu je hladno. Kada mu je Evans postavio pitanje kuda putuje, nije bilo odgovora – stoper je tajanstveno iščezao iz kola! U drugoj prilici, istu osobu, ili pojavu, vidio je na sredini puta, i nastojeći da ga izbjegne, naletio je na uličnu svjetiljku. Lokalne glasine tvrde da je u pitanju biciklista koji je ovdje poginuo pod točkovima automobila, proklevši sve vozače prije nego što je izdahnuo, a sada se njegov duh ponaša osvetnički, nastojeći da izazove nesreće! Očevici ga opisuju kao 35-godišnjaka, u sportskoj jakni i flanelskim pantalonama, koji povremeno stopira a onda nestaje prije ulaza u mjesto Critchil.
Fantomska stoperka na Hulbert Roadu, blizu Portsmoutha, u kišnoj noći zaustavila je vozača u blizini mjesnog groblja i on je prihvatio da je poveze na adresu koju mu je dala, u Leigh Parku. Za vrijeme vožnje, djevojka je govorila vrlo malo. Stigavši na odredište, vozač se okrenuo da se obrati saputnici, ali nje nije bilo u kolima! Nikako nije mogla neopaženo da napusti vozilo i još pri toj brzini, a na mjestu gdje je sjedila još uvijek se nalazio mokri otisak.
Osmijeh sablasti
U petak, 6. januara 2000. godine, oko 6.45 izjutra, na putu A-251, dvije milje sjeveroistočno od mesta View, blizu Ashforda u Kentu, 53-godišnji Keith Skyles, putujući na posao, na uskom i vijugavom putu oivičenom šumom, u jednoj krivini naletio je na ženu koja je stajala na sredini puta. Bilo je kasno da je izbjegne i Skyles je osjetio udarac i vidio kako pada pod kola. Nepoznata žena je imala između 30 i 35 godina, plavu kosu do ramena i u dugački, tamni zimski kaput. Ono što je vozača naročito užasnulo, bilo je njeno ponašanje koje je zapazio u tom djeliću sekunde: ‘Ona nije ni pokušala da se skloni sa puta, već me je samo gledala i smješkala se. Sigurno sam je udario, osjetio sam udar na prednjem dijelu kola’ – priča Keith Skyles.
Kao i što može da se pretpostavi, kada je zapanjeni Skyles iskočio iz vozila da pritekne u pomoć nastradaloj, nje nije bilo! Policija, koju je pozvao, pretražila je svu okolinu poznatu kao White Hill, ali nije pronašla ‘žrtvu’ udesa, ali za razliku od drugih sličnih slučajeva, na vozilu Keitha Skylesa bili su tragovi sudara sa nečim, između ostalog na autu je slomljen bočni retrovizor! Akter ovog događaja do tada nije znao za posjednutost White Hilla i priču o tome kako je desetak godina ranije na tom mjestu ženu sličnog izgleda ubio njen muž!
Pogled sablasti nikada neće zaboraviti ni David Bingham, koji je 2. januara 1996. godine na Moor Laneu, blizu Birminghama, svojim vodoinstalaterskim kombijem udario pješaka. Dogodilo se to pedeset minuta poslije ponoći, dok je vozio pored gradskog groblja, a silueta muškarca iznenada se stvorila ispred njega. Smjesta se zaustavivši, Bingham nije našao ni traga povrijeđenoj osobi, krv ili štetu na kombiju. Šokiran događajem, prijavio je slučaj policijskoj stanici na Queens Roadu. Policijski portparol je izjavio: ‘To nije prvi put da se sablasna prikazanja događaju u toj oblasti. Taj gospodin je ubijeđen da je vidio duha i on je zaista izvan sebe. Bio je blijed baš kao duh i zaista se tresao’.
David Bingham je dan poslije incidenta izjavio: ‘Nikada neću zaboraviti čovjekove oči kako bulje u mene prije nego što sam ga udario. Nisam vjerovao u duhove, ali ovo me je natjeralo da o tome ponovo razmislim. Tamo je definitivno nekoga bilo. Jedino objašnjenje je da je to bio duh’.
Na Moor Laneu, inače, fabrički radnici, koji prolaze stazom pored kanala, često viđaju plavokosog čovjeka, starog oko 30 godina, obučenog u pilotsku uniformu RAF-a iz Drugog svjetskog rata, kako polako korača prema groblju ili u drugoj prilici, hoda preko vode i nestaje.
Duh sa baterijskom lampom
Prikaza sredovječnog, visokog muškarca, razbarušene sijede kose, u sivom kišnom mantilu, sa baterijskom lampom u ruci, u posljednje četiri decenije u više navrata je viđena na Taunton Roadu, na putu A-38, u blizini Wellingtona. Gospođa Kathy Swithebank iz Tauntona naglo je skrenula u neuspješnom pokušaju da izbjegne čovjeka koji je stajao na putu sa uperenom baterijskom lampom. Kada se zaustavila, on je iščezao. Objavljivanje njenog iskustva, bio je podsticaj i za druge da ispričaju svoje doživljaje. Jedan vozač teretnjaka mislio je da je nekog udario, a motociklista je slomio nogu u pokušaju da skretanjem izbjegne sjedokosog muškarca, oko četiri milje zapadno od mjesta gdje ga je Kathy susrela.
Najupečatljiviji doživljaj sa ovom utvarom imao je Harold Answorth, vozač teretnjaka, koji je čovjeka sa baterijskom lampom povezao 1958. godine, oko 3 sata iza ponoći iz Blackbirda do Beam Bridgea. Za vrijeme vožnje, po veoma lošem vremenu, saputnik je na toliko morbidan način opisivao nesreće koje su se na tom putu dešavale, da je Answorthu laknulo kada je napustio vozilo.
Ali, nekoliko večeri kasnije, sjedokosi u sivom kaputu ponovo ga je zaustavio na istom mjestu i ovoga puta zamolio da pričeka dok ne pokupi neke pakete. Answorth ga je čekao dvadeset minuta i kako se nepoznati sa baterijskom lampom nije pojavljivao, nastavio je put. Nekoliko milja dalje, kod kafea ‘Morgan Transport’, vidio je figuru sa svjetiljkom, i pomislio da je neki vozač u nevolji. Zaustavio je vozilo, i na svoje iznenađenje vidio da je to čovjek u sivom, koji mu prijeti stisnutom pesnicom! Kosa mu se digla na glavi, jer je shvatio da nikako nije mogao da ovdje stigne prije njega, a u međuvremenu nije prošlo nijedno vozilo koje bi ga pokupilo! Pokrenuo je teretnjak u panici, i tada je prikaza iskočila ispred njega. Uprkos činjenici da je čovjek morao biti udaren, kada je Answorth izašao iz kabine i potrčao prema mjestu nesreće, ovaj je i dalje stajao na istom mjestu, mašući pesnicom i proklinjući ga što ga nije sačekao! Onda mu je okrenuo leđa i – trenutno iščezao … Harold je, naravno, pobjegao što je brže mogao.
Isti lik viđen je i jedne večeri 1973. desetak milja dalje, prema Tauntonu, kada je vozač skrenuo da bi izbjegao čovjeka u kišnom mantilu sa baterijskom lampom u ruci, koji je sagnuo glavu kao da nešto traži na zemlji. Kada je izašla iz kola da ga izgrdi, on je nestao. I 1991. godine, jedna žena završila je u kanalu pored puta jer je spodoba u mantilu na sredini puta mahala baterijskom lampom. Razljućena, pošla je da mu kaže šta misli, ali put je bio – potpuno prazan!
Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba
